Zagreb, (IKA) – U okviru projekta „Sjećanja Krležinih suvremenika” svoja je sjećanja u Memorijalnom prostoru Bele i Miroslava Krleže u Zagrebu u utorak 12. rujna sa slušateljima podijelio teolog, povjesničar, pjesnik, profesor emeritus akademik Ivan Golub. Razgovor je vodio autor projekta Goran Matović.
Prof. Golub istaknuo je kako je za njega povlaštena prilika „u ovim dvorima oživjeti mnoge uspomene. Godine razgovora i tragovi svjedoče prisutnost onih koji su ih utisnuli. Krleža i Bela utisnuli su tu svoje tragove, a tu je i njihova prisutnost. Mi smo tu, i oni su tu”. Nadalje je znakovitim uputio i na dan održavanja ovoga susreta. „Danas je 12. rujna. Tu se spominjemo jedne osobe koja je upoznala Krležu sa mnom i mene s Krležom. Ta osoba živjela je 300 godina prije njega i prije mene, to je Juraj Križanić. Danas je njegov smrtni dan, i moglo bi izgledati slučajno da smo baš danas odabrali razgovor kad se spominjemo 334. godine pogibije, mogao bih reći, zajedničkog prijatelja Krležinog i moga, Jurja. Slučajno?”
Prisjećajući se prvoga susreta s Krležom, dr. Golub spomenuo je kako je Fakultet političkih znanosti 1974. upriličio znanstveni skup o životu i radu Jurja Križanića. „Bilo je neobično da su u to doba pozvali jednog teologa da predaje. No, već sam bio na glasu da sam križanićolog”, rekao je dr. Golub te spomenuo naslove dvaju predavanja „Biografska pozadina Križanićeva djela” i „Teološko poimanje zbivanja Jurja Križanića”. Nakon što je zbornik tiskan, dr. Golub je odnio primjerak Krleži u Leksikografski zavod. Tom prigodom mu je Krleža spomenuo da sprema dramu o Križaniću i napomenuo da će mu za to završiti biti dosta dva tjedna. „Osjetio sam veliko povjerenje: kada pisac čovjeku koga prvi put sretne govori kako je zamislio dramu, što još nije nikome rekao”. Nakon što mu je Krleža razložio kako je zamislio dramu, dr. Golub se prisjetio da mu je sabrano, uljudno, ali iskreno rekao „to je pjesnička sloboda, ali to nije povijesna istina”, te dodao „mislio sam, kad cijeni u meni znalca da mu to iskreno kažem. Nije ništa rekao, ali sam ja postupio po savjesti”. U razgovoru o Križanićevom stvaranju jednoga sveslavenskoga jezika, Krleža je rekao kako je „to paranoja”, na što mu je dr. Golub odgovorio „ne, to je barok u to doba i drugi neki se bave sličnim idejama o jeziku”. Dr. Golub je u ovoj prigodi ustvrdio „dobio sam dojam: njemu takav sugovornik odgovara. On je možda sit drugačijih, i možda da sam ovo prešutio, možda bi ovaj razgovor bio prvi i posljednji, a njega je dalje zanimalo što ima još o Križaniću”. Dr. Golub mu je redovito dostavljao što je god objavio o Križaniću, i tako su se redali susreti, razgovori. „Ni jedan razgovor nije prošao bez Križanića, a bilo je to sedam godina razgovora”.
Matović je podsjetio kako je Krleža o Križaniću počeo pisati davne 1915., a najviše je pisao 1929. Na to je dr. Golub ustvrdio „on je bio obuzet Križanićem, njemu je bilo drago čuti moja istraživanja u Rimu, Moskvi. To je on oduševljeno slušao, a ja sam oduševljeno kazivao, jer sam imao takvog odličnog sugovornika gdje sam mogao ono što pronašao njemu životopisno kazivati”, te dodao „on je Križanića smatrao jednim izrazitim Hrvatom”.
Usput je spomenuo kako ga je jednom pozvao akademik Stipetić koji je bio urednik hrvatske redakcije enciklopedije Jugoslavije, te mu predložio da bi bio urednik odsjeka za teologiju, Crkvu i povijest Crkve. „Iznenadilo me da traži teologa, svećenika. Zapitao sam se ‘od kud vjetar puše?’ Moralo je to poteći od Krleže! On to nikada nije rekao, ali je to moja slutnja. Dao sam oko 200 natuknica, i predložio tko bi pisao. Kao urednik sam trebao sve iščitati: težak posao, naradio sam se, ali bilo je to važno, držim da je tu u pozadini Krležina zasluga”.
Nadalje, dr. Golub je spomenuo i Ljubomira Marakovića. „On je znano je, književni kritičar i on je pisao i o Krleži. Zanimljivo u to doba Krležu se svrstava u skupinu nesklonih pisaca Crkvi, kršćanstvu. No, Maraković ne sudi po pripadnosti, nego po umjetnosti, i sve što je kod Krleže umjetnički dobro on to hvali”. Prisjetio se kako je za jednog susreta s Krležom spomenuo da je na seminaru na KBF-u studentima dao temu „Bog u djelima hrvatskih suvremenih književnika”. Neki su odabrali Krležu. Kad je on to čuo, rekao je da bi to rado pročitao.
Iznio je i sjećanje kad je umrla Bela. Došao je Krleži izraziti sućut, a on je bio u suzama, posve izvan sebe. Tom je prilikom rekao i misao o smrti „Pisao sam puno o smrti, a nisam imao pojma što je smrt”. „To pokazuje da mu je iskustvo Beline smrti dalo drugu perspektivu”, ustvrdio je dr. Golub. Dr. Golub je primijetio da je Belin sprovod bio na blagdan sv. Marka, na što se Krleža prisjetio da je Belu upoznao upravo u crkvi Sv. Marka. Kako je poslije Čengić zapisao njegove riječi „Ovo je jedan dugi život između dva sv. Marka”. Golub se osvrnuo i na Krležina djela te je istaknuo kako je on sam svojim velikim djelom smatrao „Pana”.
Govoreći o posljednjem susretu koji se zbio u bolnici, dr. Golub je rekao „tijelo je bilo ruševina, a duh priseban”. Nakon tog susreta dr. Golub je otputovao u Moskvu, a tamo se susreo i s Nikitom Iličom Tolstojem. Na večeri u njegovoj kući Tolstoj mu je rekao „recite Krleži, da se Krleža čita kod Tolstojevih”. Po završetku istraživanja, dr. Golubu je ostao još jedan dan, no dobio je neki unutarnji poticaj da se ipak vrati ranije. Na ispraćaju, Tolstoj mu je donio brvnaru, i rekao da je to sibirska brvnara u kakvoj je čamio Juraj križanić, te je zamolio dr. Goluba da ju odnese Krleži od Tolstojevih. U zrakoplovu je iza leđa čuo rečenicu „umro je Krleža”.
Stigao sam na sprovod, a ono neodoljivo ‘otiđi’, to je taj Božji glas, rekao je dr. Golub te se prisjetio kako je Jure Kaštelan održao slovo „dostojno Krleže”. Na kraju je dr. Golub prišao grobu, izmolio Oče naš i blagoslovio grob.
Prisjetio se i jedne zgode koju mu je ispripovjedio Krleža koji je imao 1952. godine predavanje u Domu JNA. Netko ga je pitao koje je najznačajnije djelo, a on je odgovorio „Evanđelje”. Nazočni su se zgranuli, a u tom trenutku se oglasilo zvono na crkvi Sv. Petra, na što je Krleža dodao „to vam zvoni u vezi s tim djelom”. U tom kontekstu dr. Golub je spomenuo još jednu vezu Krleže i župe sv. Petra. On je naime kršten u toj župi, ali ne u župnoj crkvi, nego u kapeli Sv. Martina nasuprot spomenika Šenoe, uz KBF. „Kad tu prođem, a bude netko, onda to ispričam. Ljudi to ne znaju, a neki znaju pitati: jel Krleža kršten?, a ja se sjetim staroga obreda krštenja. U obredu se u usta stavila mrvica soli uz riječi ‘primi sol mudrosti’, pa u šali dodam ‘onaj svećenik koji je krstio Krležu što se tiče soli zagrabio je cijelu šaku, a što se tiče vode bio je nešto štedljiv”.