Zagreb, (IKA) – Večernje misno slavlje u ponedjeljak 17. srpnja u župi sv. Leopolda Bogdana Mandića u zagrebačkoj Dubravi bilo je u znaku molitve za misionare i zahvale za dobročinitelje.
Euharistijsko slavlje predvodio je franjevac kapucin Ivica Vrbić, misionar na službi u Boliviji. Uvodno je zahvalio svima koji su molitvena i materijalna potpora njegovu radu, kao i subraći kapucinima s kojima djeluje u toj zemlji Latinske Amerike, među siromašnima i ljudima koji ne poznaju Krista niti sakramentalni život Crkve. U propovijedi je govorio o pouzdanju u Isusa koji vodi misionare diljem svijeta. „Nismo mi uspješni zato što smo sveti, već zato što nas nose vaše molitve. I zato vas potičem – molite za nas misionare.”
Nakon misnoga slavlja prikazao je svoj misijski rad i naveo niz konkretnih situacija u kojima je, ljudski gledano, teško promijeniti tamošnje tradicionalne obrede koji nemaju veze s kršćanstvom. Uz siromaštvo i bijedu koju je prikazao vjernicima u prepunoj crkvi, upozorio je i na našu preveliku navezanost na materijalno, za razliku od Bolivijaca koji potpuno drukčije žive, a misionari su im donositelji i nade i pismenosti i poveznica s liječnicima i boljim životom. Nadbiskupija Santa Cruz na čijem području djeluje, od 200 svećenika ima 180 misionara. Uz katoličke svećenike ondje djeluju i druge zajednice, ali i sekte, te je uistinu veliki izazov s Isusom Kristom i Katoličkom Crkvom dopirati do ljudi, vraćati im dostojanstvo i navijestiti Radosnu vijest spasenja.
Uz fra Ivicu, vjernicima se obratila i s. Zlata Vrbić, članica Družbe kćeri milosrđa koja trenutačno djeluje u Čileu. Podrijetlom iz Zavidovića u BiH, s. Zlata je misijskom poslanju darovala ukupno 45 godina života: 12 godina u Peruu, 9 u Paragvaju i 24 u Čileu. Govorila je o razlici između svećenika misionara i redovnica. Dok su svećenici i djelitelji sakramenata, redovnice su služiteljice ljubavi. Spominjući kako joj je rad u sirotištu posebno ostao u sjećanju, istaknula je: „Mi smo toj djeci majke, prijateljice, učiteljice. Osim djeci, služimo i bolesnima, ženama koje su ostale same, starima.” Rekla je kako je osobito voljela rad u Peruu, jer je u toj zemlji naučila što je Božja Providnost. Upravo živa vjera u Providnost oslonac je misionarskoga rada, kako je rekla s. Zlata i naglasila: „Molitve nam najviše treba. Mi kao ljudi i padnemo. Potrebno je pasti, da se čovjek ne uzoholi koliko je sam sposoban, ali vaše molitve nas uvijek iznova podižu.”