Vatikan, (IKA) – Papa Franjo je na svetkovinu svetih apostola Petra i Pavla, 29. lipnja, na Trgu Svetoga Petra u Vatikanu predvodio svečano euharistijsko slavlje, na kojem su bili nazočni i novi kardinali. Papa je u svojoj propovijedi istaknuo tri ključne riječi koje obilježavaju apostolski život: ispovijest, progon i molitva.
Ispovjediti vjeru znači: priznati u Isusu dugo očekivanog Mesiju, živoga Boga, Gospodara našega života, rekao je Papa te nastavio: Zapitajmo se jesmo li kršćani, koji vole razglabati o tome kako stoje stvari u Crkvi i svijetu ili smo apostoli u pokretu koji ispovijedaju Isusa svojim životom, jer ga čuvamo u svom srcu. Oni koji ispovijedaju Isusa znaju da nisu tu jednostavno da ponude svoje mišljenje nego da prikažu svoj život. Znaju da nisu tu kako bi vjerovali polovično, nego da „budu zapaljeni” ljubavlju. Znaju da ne mogu jednostavno potražiti laka rješenja, nego trebaju riskirati zaroniti u dubinu, svakodnevno obnavljajući svoje prikazanje. Oni koji ispovijedaju svoju vjeru u Isusa, čine ono što su činili Petar i Pavao: slijede ga do kraja – ne samo dio puta – već do samoga kraja. Oni također slijede Gospodina na njegovu putu, a ne na svojim vlastitim putovima. Njegov put je put novoga života, radosti i uskrsnuća; to je također i način na koji se prolazi kroz križ i progon, rekao je Papa u homiliji.
Podsjećajući na mučeništvo Petra i Pavla, Papa je podsjetio kako i danas, u različitim dijelovima svijeta, ponekad i u tišini – često suučesničkoj tišini – veliki broj kršćana je marginaliziran, zlostavljan, diskriminiran, podvrgnut nasilju pa čak i smrti, a nerijetko bez posredovanja onih koji bi mogli obraniti njihovo sveto pravo.
Nema Krista bez križa; no, bez križa, ne može biti ni kršćanâ, istaknuo je Papa. Jer „kršćanska vrlina nije samo činiti dobro, nego i podnositi zlo” (Augustin, Prop. 46,13), kao što je to činio i Isus. Podnošenje zla ne smije se jednostavno ostvariti pukim strpljenjem i rezignacijom; nego se ugledati u Isusa, noseći svoj teret, tovareći ga sebi za Njega i na dobro drugih. To znači prihvatiti križ i prionuti uza nj s uvjerenjem da nismo sami: raspeti i uskrsli Gospodin je uz nas.
Podnošenje zla znači nadići ga s Isusom, i na Isusov način, koji nije put svijeta… U otajstvu trpljenja ponuđena u ljubavi, u ovom misteriju, utjelovljene u svom vlastitom danu tolike naše braće i sestara koji su progonjeni, osiromašeni i nemoćni, prosijeva spasiteljska snaga Isusova križa, rekao je Papa.
Govoreći o molitvi Sveti Otac rekao je kako život apostola postaje samo-prikazanje, trajna molitva. Molitva je voda koja je potrebna za gajenje nade i povećanje vjernosti. Molitva daje da se osjećamo voljenima i omogućuje nam da zauzvrat volimo. Čini da grabimo naprijed u trenucima mraka, jer donosi Božju svjetlost. U Crkvi je to molitva koja nas podupire i pomaže u prevladavanju teškoća… Kada molimo, povjeravamo Bogu i njegovoj brizi svoj život. Molitva je moć i snaga koja nas ujedinjuje i podržava, lijek za izolaciju i samodostatnost, koji vode duhovnoj smrti. Duh života ne diše ako ne molimo; bez molitve, unutrašnji zatvori koji nas drže zatočenima ne mogu se otključati.
Neka nam blaženi apostoli, rekao je Papa na kraju svoje homilije, isprose srce poput njihova, umorno, ali mirno, zahvaljujući molitvi. Umorno, jer stalno traži, kuca i posreduje, povijeno zbog tolikih ljudi i situacija koje treba predati Gospodinu; ali i u miru, jer kada molimo Duh Sveti donosi utjehu i snagu. Koliko je žurno potrebno za Crkvu da ima učitelje molitve, ali još je potrebnije da mi sami budemo osobe čiji je cijeli život jedna molitva!