Vinkovci, (IKA) – Svetkovina sv. Antuna Padovanskog proslavljena je u utorak, 13. lipnja, u franjevačkom samostanu i svetištu u Vinkovcima. Središnje misno slavlje u večernjim je satima predvodio đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Đuro Hranić u suslavlju s domaćim gvardijanom fra o. Martinom Dretvićem i članom Družbe Misionara Krvi Kristove, četvrtim svećenikom u Hrvatskoj delegaturi Družbe Misionara Krvi Kristove, Vinkovčaninom o. Stjepanom (Ivanom) Horvatom. „Okupljeni smo večeras ovdje jer se želimo otvoriti Duhu Božjemu i želimo svi biti Božji, čitavim svojim bićem i srcem, kao što je to nastojao i trudio se, a onda to i ostvario Sveti (Sv.) Antun. Doista, bio je čovjek koji se nije zadovoljavao s nekakvom osrednjošću, pa niti u redovničkom životu, nego potaknut mučeničkim svjedočanstvom mučenika, promijenio je čak i redovničku zajednicu kako bi mogao otići u misije i dati više od sebe Bogu. Kad ga je Gospodin vratio nazad, ali ne više u njegovu rodnu Španjolsku, nego kad je ostao u Italiji, a bio je stranac, negdje na rubu, ali se trudio biti u svemu Božji. I Gospodin uvijek daje da oni koji su njegovi, da ono dobro što nose u sebi bude očito, da rastu. Na taj je način Sv. Antun doista proslavio ime Božje i možemo kazati da je od 13. stoljeća, pa sve do danas, jedan od najpopularnijih i najštovanijih svetaca Katoličke Crkve i ne samo u Katoličkoj Crkvi”, rekao je na početku misnoga slavlja nadbiskup Hranić. U homiliji je, govoreći o evanđeoskom odlomku toga dana o vlasniku vinograda i nadničarima, rekao kako ni u Isusovo vrijeme nije bilo lako doći do posla. Isus je u svojoj prispodobi ovjekovječio strpljivo čekanje tolikih nezaposlenih kroz povijest sve do danas za radno mjesto. U toj je paraboli Isus oslikao i sve ono što se događa s onima koji mogu i koji ne mogu raditi. Oslikao je osim toga i ljudsku zavist i gramzljivost, ali i Božju dobrotu i ljubav koje daju svakome onoliko koliko nam treba, a ne onoliko koliko smo tek zaslužili. „Isus pokazuje jedan drugačiji mentalitet: ne dajem da daš, nego on daje onoliko koliko kome treba. Gospodar vinograda se usudio izjednačiti one koji su radili čitav dan i one koji su radili sat vremena. Bogu nije bitan broj radnih sati ili godina pobožnoga življenja, nego ljubav kojom tko ljubi njega i bližnjega. I on ima drugačije kriterije od naših ljudskih. Oni radnici koji su radili od jutra u prispodobi svodili su Boga na ljudsku mjeru i logiku. Bogu pripisuju surove principe ovoga svijeta i društva u kojemu ti nitko ništa ne da, nego sve moraš zaraditi. Boga prisiljavaju da i on prihvati te surove principe društva u kojemu nema milosti i milosrđa, nema solidarnosti s onima koji ne mogu raditi i za one koji nemaju posla. Bogu smetaju principi društva u kojemu najlošije prolaze oni najslabiji, u kojima mogu preživjeti samo sposobni i u kojima mjesta ima samo za one koji zarađuju, koji su konkurentni na tržištu rada, koji se mogu izboriti i zaraditi. Oni koji su radili od jutra, bune se protiv solidarnosti s onima koji ne mogu raditi, koji nemaju radno mjesto. Prema njima Božji su principi zabranjeni”, rekao je nadbiskup. Poručio je: „I zato u svakom našem ljudskom društvu i u zakonodavstvu bez Božjih principa i bez Božje dobrote ne samo da nema mjesta za milost i za solidarnost, za siromahe, za one koji ne privređuju, za nezaposlene, nego takvo društvo koje odbacuje Boga i njegove principe otima čak i siromasima, slabima i ne dopušta im da prežive. Oni trebaju umrijeti jer su balast, jer trebaju našu pomoć i milosrđe. I zar ne da i mi gledamo kako naše hrvatsko društvo, kako idemo dalje, svakim danom postaje hladnije, postajemo otuđeniji jedni od drugih, gleda se samo na efektivnost i na zaradu i svatko na sebe a nemamo osjećaj za druge i solidarnosti jedni s drugima. I to je krajnji razlog zašto razvijene zemlje zapadne demokracije donose zakone. Zašto čak dopuštaju i eutanaziju pod lijepom izlikom solidarnosti s onima koji trpe, pate, a koji su neizlječivo bolesni, a u stvari guraju takve principe jer nema milosrđa prema neizlječivim bolesnima. Oni su ionako otpisani i čemu im produžavati agoniju. I to je razlog zašto se majkama koje pod srcem nose dijete s oštećenjima, čim to primijeti ginekolog, odmah savjetuje abortus, jer takva će djeca biti samo opterećenje i zato za njih ne treba biti milosrđa, ne treba ih roditi, nego ih treba ukloniti. Nema razloga za milosrđe prema onima koji u Isusovoj prispodobi nisu radili cijeli dan. Djeca i osobe s poteškoćama u razvoju ne mogu raditi i zato za njih nema i ne treba milosrđa kao ni prema onima koji se u Isusovoj prispodobi nisu uspjeli izboriti za radno mjesto čitav dan. Za one koji se ne mogu nositi s drugima u tržišnoj utakmici, za one koji ne mogu raditi kao i drugi, nema milosrđa. Oni trebaju propasti. To je razlog zašto i neizlječivi bolesnici ne smiju zauzimati krevet u bolnici i zašto ne smiju opterećivati budžet Ministarstva zdravstva. To je razlog zašto se pogoduje krupnom kapitalu, interesima, a uništavaju obiteljska poljoprivredna gospodarstva i obrtnici i zašto se jednako poticaji daju i velikima i malima, jer mali na taj način propadaju, a veliki dalje napreduju. I to je krajnji razlog zašto postajemo zemlja divljeg surovog kapitalizma u kojemu sve manje ima mjesta za slabe, za one koji ne zarađuju, za obitelji s više djece. Zašto se ne samo podržava, nego se čak diskriminira ženu majku? Zašto žena majka, kad ostane trudna, treba strahovati hoće li ostati bez radnoga mjesta ili čak kad dođe kod poslodavca da se zaposli onda ju pita koliko ima djece i kani li još rađati? Zašto se trajno smanjuje visina socijalne pomoći i zašto se dokidaju olakšice za neke kategorije, a u isto vrijeme divljaju plaće i nagrade za pojedine menadžere? Zato jer u društvu i društvenom životu nema više mjesta za Boga. Što će nam Bog? Neće nam valjda Kaptol pisati zakone? Van s Bogom! I što više guramo Boga iz našega života, tim više postajemo bogovi: ja sam sâm sebi dosta, vodim brigu samo o sebi, ne biram sredstvo da ostvarim svoj cilj i zato postajemo društvo u kojem smo sve više otuđeni jedni od drugih, društvo u kojemu ima sve manje solidarnosti, u kojemu dolazi do drastičnih socijalnih raslojavanja, postajemo društvo u kojemu ne vodimo brigu jedni za druge i društvo iz kojega doslovno izguravamo neke da moraju otići jer za njih među nama više nema mjesta. I kad nema mjesta za Boga onda se počinje gaziti i čovjeka.” Nadbiskup Hranić je u homiliji rekao vjernicima kako negdje osjećaju da trebaju Boga, „kako smo ga gladni i žedni, kako nam treba njegove ljubavi i dobrote i to je ono što vas potiče da se okupimo oko jednoga svetačkoga lika koji je osjećao da Bog ne može bit tek tu negdje prisutan u životu, nego da on treba biti središte života, mjerilo. Njegova riječ, njegova dobrota i ljubav, trebaju biti u središtu našega života i mjerilo prema kojemu oblikujemo naš život. I on je dopustio da Bog bude u središtu njegova života i zato je zračio Bogom i privlačio druge ljude, jer je donosio drugačiji pogled i drugačiju ljestvicu vrednota odnosno Isusovu dobrotu, ljubav i njegovu ljestvicu vrednota”. Nadbiskup Hranić je istaknuo kako je Sv. Antun bio čitavim svojim bićem i srcem čovjek Božji. „I zbog toga je već za vrijeme svoga zemaljskoga života bio prepoznat kao zaštitnik i pomoćnik onih koji su bili marginalizirani, koji su vapili pred Bogom. I takav je svetac ostao u svijesti Crkve, vjernika kroz čitavu povijest Crkve”, rekao je propovjednik i poručio: „Mi smo ovdje kako bismo se ohrabrili da u našem svakodnevnom životu, na našem radnom mjestu, u našem razgovoru s prijateljima, kolegama, u našim postupcima, stavovima i kako bi se osjetilo da nismo ljudi od ovoga svijeta koja mjere i gledaju samo mjerilima ovoga svijeta, nego Božjim očima, kako bismo na druge gledali očima gospodara vinograda koji ima osjećaj i za onoga tko nije uspio zaraditi, koji daje svakome onoliko kolikom mu treba i gleda na stvarne ljudske potrebe, ne prvenstveno na efektivnost, zaradu. I to su ljudski kriteriji koje ne možemo u potpunosti pogaziti, ali ako ostanemo samo na tome onda sve više tonemo u udaljavanje jedni od drugih, u samozadovoljstvo. I danas smo ovdje da molimo sv. Antuna i da kad smo na rubu da ne plačemo, da ne rigamo protiv drugih, da se ne samosažaljevamo, nego da u svemu tome ostanemo mirni, pribrani i potpuno Božji. Nadahnuti primjerom Sv. Antuna večeras smo ovdje kako bismo bili Božji i time da uspijemo biti zdrava alternativa u ovome društvu.” Tijekom homilije je mons. Hranić istaknuo skupinu hodočasnika, članove Marijanskoga zavjeta za Domovinu koji svojim hodom, žrtvom, žele posvjedočiti da trebamo Boga u našem društvu, da ga ne smijemo i ne možemo izgurati, jer ako ga budemo izgurali postat ćemo stranci jedni drugima, samodostatni, počet ćemo gaziti jedni druge i dalje ćemo uništavati našu dragu Domovinu. „Čitavim svojim bićem i srcem ovdje molimo da nas Gospodin zahvati onom mudrošću o kojoj smo slušali u današnjem prvom čitanju. To je Božja mudrost, da Božjim, Isusovim očima promatramo životnu stvarnost oko sebe, druge ljude i da Božjom ljestvicom vrednota promičemo i da njome izgrađujemo naše hrvatsko društvo kako bi bilo više solidarnosti, zajedništva, osjećaja jedni za druge, kako ne bismo gledali na svoj vlastiti profit, nego da bi pored našega osobnoga profita bile prisutne i neke druge vrijednosti, kako poslodavci ne bi ižmikali svoje radnike samo da ostvare svoj profit, nego poštovali dostojanstvo svojih radnika, brinuli se da im daju što je moguće veću plaću kako bi i oni mogli što je moguće dostojnije živjeti, kako bi bilo više bratstva i ljubavi među nama. U tom i takvom raspoloženju molimo Sv. Antuna da nam bude zagovornik, da to zajedništvo s Bogom, a onda iz tog zajedništva proizlazi i zajedništvo s drugim ljudima i osjećaj za drugoga čovjeka. To smo izgubili. To je najdragocjenije što smo izgubili i što bismo trebali ponovno pronaći i molimo ga da nam pomogne da to ponovno nađemo, da se vratimo tim Isusovim i Božjim vrednotama i na taj način budemo više ljudi i graditelji Kraljevstva Božjega”, zaključio je nadbiskup Hranić.
Zahvalu prije završnog blagoslova uputio je domaći gvardijan o. Martin Dretvić koji je citirao nadbiskupa da je ovo malo svetište, ova mala crkva, samostan ispovjedaonica grada i okolice. „Ovo je mala Padova, mali Vatikan. Ovo je sveto mjesto koje liječi duše i srca po svetoj ispovijedi. Svaki dan, jutrom i večeri prije svetih misa, stojimo na raspolaganju i liječimo slušajući pokajanja, izlijevajući se milost i milosrđe Božje. Prošao je dan pun svetih misa i kruna misa je ova sveta misa i blagoslov djece i ljiljana. Desetak tisuća hodočasnika je danas prošlo kroz ovo svetište. Dragom Bogu hvala. Neka nam ispuni srca i usliši naše molitve za naš narod, naše obitelji i brakove, za posvećenje, ozdravljenje i uskrsnuće naroda. Neka je svima na spasenje”, rekao je o. Martin Dretvić. Nadbiskup Hranić je na kraju rekao: „Vama i vašoj zajednici otaca konventualaca želim kazati hvala i doista ovo mjesto jest ispovjedaonica grada Vinkovaca i čitave okolice i hvala vam za vaše redovničko i svećeničko služenje u ovome gradu. Nama je drago naći patre ovdje. Neka ovo naše slavlje i okupljanje bude molitva za nova zvanja u vašoj redovničkoj zajednici jer vas je sve manje. Moramo moliti za svećenička zvanja, za naše obitelji, roditelje, bračne parove da budu otvoreni za dar života jer ne padaju nova svećenička i redovnička zvanja s neba, nego dolaze iz naših obitelji. Molimo da roditelji tako odgajaju svoju djecu da bude ljubavi prema Bogu a onda i velikodušnosti da se odazovu i da prihvate svećeničko ili redovničko zvanje.”
Liturgijsko pjevanje animirao je domaći Mješoviti pjevački zbor uz orguljsku pratnju s. Berhmane Katić i dirigenticu Nedu Kovačević.
Od ranih jutarnjih sati služena su misna slavlja, a predvoditelji su bili: domaći gvardijan o. Martin Dretvić, o. Stanko Mijić OFM Conv. iz domaćeg samostana, župni vikar župe sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima vlč. Marko Martić, župnik župe sv. Vinka Pallottija u Vinkovcima o. Ilija Sudar, gvardijan i župnik župe Bezgrešnog Srca Marijina u Vinkovcima o. Željko Klarić, župnik župe sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima mons. Tadija Pranjić i župnik župe Presvetog Srca Isusova u Vinkovcima vlč. Ladislav Dort. Prvi blagoslov djece i ljiljana predvodio je o. Filip Pušić, a drugi o. Milan Gelo. Ispovijed je bila tijekom cijeloga dana, primale su se zavjetne mise hodočasnika i štovatelja Sv. Antuna, a bilo je i nekoliko blagoslova nabožnih predmeta.
Priprava za proslavu Antunova bila je trodnevnica od subote 10. do ponedjeljka 12. lipnja a predvodio je i propovijedao župnik župe sv. Roka u Rokovcima vlč. Siniša Paušić.