Zagreb, (IKA) – Knjiga „Vjera i kultura” prof. dr. Franje Topića u izdanju Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Sarajevu i Glasa Koncila predstavljena je u četvrtak 14. lipnja u Napretkovom kulturnom centru u Zagrebu.
Uvodeći u predstavljanje, moderator don Anton Šuljić ukazao je na znakovitu podudarnost. Naime, Kršćanska sadašnjost je prije dva dana proslavila 50. obljetnicu svoga postojanja. U prvom dijelu proslave održan je stručni kolokvij koji je imao identičnu temu knjizi „Vjera i kultura”. Šuljić je zatim predstavio autora, a potom se kratko osvrnuo na samu strukturu knjige koja je podijeljena u četiri cjeline „Neka suvremena religijska pitanja”, „Ivan Pavao II., veliki”, „Ogledi o HKD Napredak i odabranim temama iz kulture” i „Prinosi i recenzije”.
Prvi predstavljač prof. dr. Božo Lujić naglasio je kako knjiga predstavlja presjek teološkoga i kulturološkog rada dr. Topića i u tom smislu je prinos i teologiji i kulturi, ali isto tako pokazatelj povijesnog konteksta njegova djelovanja i rada. Osvrćući se na sam naslov, Lujić je naglasio kako su dva nosiva stupa „vjera i kultura” pojmovi „međusobno povezani sastavnim veznikom što zorno ukazuje da su ta dva područja pokrivena ovim pojmovima u izvjesnom međuodnosu”. Upravo veznik „i”, nastavlja Lujić, „pokazuju da je želio već i u naslovu knjige istaknuti kako vjera nije čisto teološko-apstraktna kategorija nego da je u noj sadržana sva ona posebitost koja krasi vjeru u jednome povijesnome trenutku i na jednome određenome prostoru kao što i kultura nije bezvremenska stvarnost nego proizvod čovjekova stvaralačkog djelovanja u određenome prostoru i vremenu. Zato tu vjeru i kulturu dr. Topić konkretizira na području BiH i u novijem razdoblju njezine povijesti. On vjeru i kulturu obrađuje neovisno o narodu i prostoru nego u vjeri i kulturi vidi ugrađena također i nacionalna obilježja”.
Kada Topić govori o vjeri, onda je on stavlja ne samo u okvire naroda nego također i u okvire Crkve koja osim konkretne prostorne određenosti ima i svoju univerzalnu dimenziju. U tom smislu autor u prvome dijelu obrađuje ulogu Katoličke Crkve u BiH nekad i danas, pri čemu u obradi ne ide u daleku prošlost nego svoje izlaganje započinje s vremenom Austrougarske Monarhije. U okviru te teme autor iznosi i „elemente za hrvatski nacionalni i katolički program u BiH”. Autor ne zaobilazi suvremenu temu o potrebi dijaloga u svijetu i među religijama, sasvim konkretno o potrebi dijaloga između kršćanstva i islama u Bosni i Hercegovini. Tu se oslanja na svetoga papu Ivana Pavla II. Konkretizirajući svoj govor o odnosu vjere i kulture Topić upućuje na nekoliko važnih mislilaca današnjice, poput Renea Girarda i njegovu antropologiju koja igra itekako važnu ulogu u suvremenom poimanju kršćanstva, kao i na Francisa S. Collinsa i odnos religije i sekularizma, kao i na prikaz sv. Pavla u opciji Alaina Badioua. Tu je i članak Kena Wilbera o odnosu vjere i znanosti.
Ono što je karakteristično za sve te teme obrađene u knjizi „Vjera i kultura” jest da Franjo Topić ostaje čvrsto vezan uz Bosnu i Hercegovinu, kao mjesto života i djelovanja, uz Crkvu kao univerzalnu zajednicu koja se konkretizira i na prostoru gdje Topić živi i u vremenu u kojemu djeluje, te u okviru Napretka kao kulturne ustanove hrvatskoga naroda koji je prešao granice bosansko-hercegovačkoga prostora. Uostalom, i sam autor u predgovoru toj knjizi navodi da je pristaša kontekstualne teologije što dolazi do izražaja u naznačenom okviru obrade navedenih tema, zaključio je Lujić.
Prof. dr. Ivan Markešić, sociolog religije u Institutu Ivo Pilar, također je ukazao na naslov knjige, koji je svojevrsna izazovnost za čitatelja, jer postavlja se pitanje „zašto nije religija i kultura”.
Ako bismo željeli definirati pojmove što je to vjera – moj osobni stav prema nadnaravnom komu se ja obraćam, koga ja molim postavlja se pitanje o kulturi koja nastaje iz te vjere kao takve i načina na koji ja promoviram i pokazujem ono što vjerujem. Ova knjiga će mnogima pružiti odgovor na pitanje što je to vjera, što je kultura i na koji se način unutar Katoličke Crkve, a posebno u dokumentima Drugoga vatikanskog sabora pridaje važnost kulturi, kako bi se pomoću nje širila istina vjera u Boga. Crkva preko kulture ulazi u pojedine narode. U tome je smislu u suvremenoj teologiji postao važan pojam inkulturacija, tj. kako izvršiti evangelizaciju kako navijestiti Isusa jedne kulture u nekoj drugoj kulturi, osobito onoj koju se susreće prvi put. Ne treba stoga čuditi da je Crkva u BiH prema riječima dr. Topića od početka njegovala pismenost, prepisivanje i tiskanje knjiga, otvaranje škola, osnivanje zborova, folklornih skupina i orkestara, uz napomenu da je klasična glazba nastala upravo u Crkvi i za potrebe Crkve. Stoga autor govori što je Crkva na našim, osobito BiH prostorima činila kako bi sačuvala kulturu naroda koji je pastoralizirala, rekao je Markešić.
Osvrčući se posebno na treću cjelinu koja govori o HKD Napretku, Markešić je naglasio kako autor ukazuje na činjenicu da je Crkva od samih njegovih početaka bila prisutna u njemu. Od fra Radoslava Glavaša kao prvog predsjednika, preko kanonika Šarića, don Ante Alaupovića, pa sve do današnjih dana. „Crkva je prema Topićevu mišljenju imala razloga podržavati Napredak, jer on u svome nazivu nosi ‘kulturu’ i promovira je, a preko nje i vrijednosti kršćanske vjere”, rekao je Markešić, te podsjetio kako članovi Napretka nisu samo katolici i Hrvati, već su njegovi članovi i pripadnici drugih naroda i vjera. „U Napretku su našli prostor harmoniziranja, usklađivanje neusklađenoga političkoga i drugoga života u BiH. Napredak nije bio, niti je danas izvorište mržnje, već suprotno: on je izvorište susreta u razlici. Uspio je naći prave putove, finu mjeru pravi način kulturnoga djelovanja da hrvatsko i Hrvati budu svoji na svome u BiH. Napredak je za mnoge bio i ostao most i put do prvoga, ili ponovnog otkrivanja svoje nacije i svoje vjere, ali isto tako je bio most prema Bošnjacima i Srbima i drugima koji žive u BiH. Zapravo sve je to na tragu Nostra aetate. Topić ističe da su Napretkovci mogli, a mogu i danas hodati uzdignuta čela po cijeloj BiH”.
Na kraju se okupljenima obratio i sam autor prof. dr. Franjo Topić. „Bogu zahvaljujem da nikada nisam imao problema da pomirim svoje hrvatsko i vjeru s ekumenizmom, dijalogom, životnim dijalogom. Za mene je sva teologija kontekstualna, za mene je Napredak i sve što radim u životu prakticiranje moje vjere i teologije”, rekao je Topić, dodajući da „treba čuvati vrednote, a mi smo ih čuvati u najteža vremena”. Na kraju je podsjetio kako nije katolički princip ‘ili-ili’, nego sinteza ‘i-i’. U tom je kontekstu naglasio kako je „i Hrvatska i BiH. Mi imamo vrlo jasne stavove: dvije države i jedan hrvatski narod. Mi to znamo izvanredno balansirati, pokazali smo.”