Ne bih htio opterećivati poštare i otežavati im torbe, pa ovo pismo osobno donosim u vašu obitelj. Ne želim ga tek ubaciti u pretinac, nego vas pozdraviti i čestitati vam sretan Uskrs.

Zvoni…kratko, više puta. Čini se da srce požuruje ruku, jer nosi radosnu vijest.
– “Oh, Vi ste, Nadbiskupe! Otkud Vi?”
– “Krenuh čestitati! Sretan Vam Uskrs!”
– “Hvala, također i Vama. Izvolite, upravo smo za ručkom. Ima još jedno mjesto za obiteljskim stolom.”
– “Uzet ću samo aperitiv. Želio sam Vas osobno pozdraviti i predati vam ovo pismo.”

Poštovana obitelji!

Pozdrav tebi i svim obiteljima, a osobito mladima koje će ovih pouskrsnih dana stupiti pred oltar da Gospodin zapečati njihovu ljubav, sa željom da s uskrslim Gospodinom budete i ostanete: uskrsne obitelji, obitelji života.

Obitelj je najstarija i ujedno najmlađa ljudska zajednica. Obitelj je svetište života, temeljna stanica i model ljudskog društva. Povijest i budućnost čovjeka i čovječanstva prolaze kroz obitelj. Ivan Pavao II., s pravom nazvan i Papa obitelji, reče da Crkva danas mora svijetu navijestiti radosnu vijest, a to je riječ o obitelji. Stoga želim progovoriti riječ, ali ne tek o obitelji, nego samoj obitelji! Vašoj obitelji!

Novost uskrsloga života najuže je povezana s obiteljskim životom. Krist uzima sliku rođenja za znak Uskrsa. Čas svoje patnje, križa, smrti, uspoređuje s časom porođajnih bolova trudnice (usp. Iv 16,21). Tako je rođenje novoga čovjeka usporedivo s Gospodinovom pobjedom života nad smrću. Samo bračno i obiteljsko zajedništvo sakrament je velikog otajstva Kristove ljubavi prema nama (usp. Ef 5,32). Obitelj kao temeljna i ujedno najsvježija ljudska zajednica ima svoju povijest, sadašnjost i budućnost, a po sakramentu vezana je uz onu ljubav koja je jučer, danas i uvijeke, uz ljubav Isusa Krista, Uskrsnuloga, koji je temelj i zaštitni znak svake obitelji.

Od samog početka biblijske Objave obitelj je predstavljena kao središte života. Nakon izlaska iz Egipta Izrael slavi Pashu kao obiteljski blagdan. U opasnostima egipatske tame i faraonske politike, dom i obitelj daju zaštitu, sigurnost i trajnost života, jer je dovratnik doma označen krvlju pashalnog jaganjca, znakom života. I u slobodi nove domovine Izrael slavi Pashu u obitelji. Tim slavljem obitelj hodočasti na svoje izvore da bi i sama postala obnovljenim izvorom. Isus je također slavio Pashu u kući – obitelji s onima koji su postali njegova nova obitelj (usp. Mk 3,34-35). Jer je ljubio svoje, do kraja ih je ljubio (usp. Iv 13,1). Žrtvom svoga života stavio se na stranu svake osobe i čitave ljudske obitelji. Njegova žrtva ljubavi zaštitni je znak nas i naših obitelji, jer je, postavši čovjekom, postao članom svake obitelji, njenim supatnikom, suputnikom i sustolnikom.

Nama, koji smo njegovi ukućani, njegova obitelj – Crkva, on želi ne samo navijestiti radost pobjede života, nego je s nama želi i podijeliti. Želi nas, razočarane na putovima beznađa, izgubljenosti, straha, nemoći…, susresti, oživjeti i okrenuti životu, uvjeriti da nikada nijedna žrtva za život ne može biti uzaludna. Želi biti sustolnik u našoj obitelji. Ako je pri kraju drugog tisućljeća jedna godina (1994.) bila proglašena godinom obitelji, vrijeme je da treće tisućljeće postane doba obitelji. Obitelj doista može postati prava novost ako dovratnici doma budu obilježeni i zaštićeni znakom života, križa i uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista. Iz ovog izvora rađa se novi život koji zagrijava srca, hrabri korake i traži braću i sestre na zajedničkom putu. Krist vraća nadu odbjeglima. Vraća vjeru u život da ne bježimo od ove zemlje nego da već sada i ovdje u nju unosimo svjetlo i toplinu njegova uskrsnuća, koje je sposobno naše grobne tame pretvoriti u kolijevku života.

U svjetlu uskrsnuća Isusa Krista, našega brata i Spasitelja, pozvani smo zauzeti se bez ustručavanja za život na svim razinama: ekonomskoj i duhovnoj, političkoj i zakonodavnoj; za zaštitu života od začeća do prirodne smrti! Dužni smo usprotiviti se faranoskim propisima o ubijanju djece; dužnost nam je zauzimati se za ekonomski boljitak obitelji da nam mladi ne odu iz Domovine, te ostanemo bez budućnosti i života. Dužni smo upozoriti da nam se umjesto novih domova proširuju groblja i, što je još gore, da kao narod umiremo (jer nam je, kažu, prosječna dob stanovništva 38 godina, a više nas umire nego se rađa); pozvani smo i ohrabreni da u svjetlu Uskrsa pronosimo luč vrijednosti života, osobe i obitelji, jer osoba i obitelj nisu problem nego dar i najveće bogatstvo društva. Ako se s pravom može reći da društvo koje štedi na obitelji i djeci nema budućnosti, što tek reći za društvo koje ostaje bez obitelji i djece? U svjetlu Uskrsa, pobjede života nad smrću, u obitelji se klanjamo daru života, kojega od Boga s radošću primamo.

Poštovana obitelji, izvore života, znam da ti je stoga potrebna pomoć i razumijevanje. Vjerujem da si kroz iskustvo vjere otkrila i upoznala gdje ti je uporište i snaga: u zaštitnom znaku Kristove žrtve, u znaku ljubavi na tvojim dovratnicima i u tvome srcu, u blagoslovu Duha koji ti je darovan. Zato si čudesna i neuništiva. Tolike socijalne, društvene, ekonomske i kulturološke promjene mogle su na te utjecati, ali nikada zamijeniti. Budući da si zaštićena Božjim znakom i da si njegovim darom izvor života, nadživjela si i nadživjet ćeš sve današnje i buduće opasnosti individualizma i globalizma.

Ali, mi želimo još više: želimo upravo da tvoj model postane uzorom globalizacije po mjeri čovjeka, jer si ti ne samo izvor života, nego učiteljica i svjedok prave humanosti. Tvoj model nije tek model tržišta, robe i stvari, proizvodnje i potrošnje, kupovine i prodaje, nego model požrtvovnosti, besplatnosti, darovanosti, zajedništva, ljubavi i solidarnosti. Tvoje je izvorište Bog, tvoj razlog život, sreća i spasenje čovjeka, a društvo ti je samo nadogradnja. Imajući pred očima tvoj model uočavamo da pravo društvo ne može biti zbir pojedinaca, nego zajednica osoba formiranih u obitelji za šire zajedništvo. Stoga se već iz samog odnosa prema tebi, obitelji, može vidjeti koliko su iskrene namjere upravljača jednog društva, koliko su mu solidni temelji i kakva mu je budućnost.

Zato tebi, poštovana obitelji, izvore života, radosna vijesti na početku trećeg tisućljeća, tebi svetište života, školo ljudskosti, začetnice i modelu društva, prostoru i zaštito čovjeka, tebi najmanja i najstarija zajednice, Crkvo u malom – kućna Crkvo, tebi koja si bogatstvo i blagostanje naroda i svijeta, pobjednica svih ideologija, tebi kroz koju doživljavamo ponos i blagoslov “Lijepe naše”, tebi koja si sakrament ljubavi, tebi koja si čvrsto utemeljena u Kristu i tebi koja se u ovim pouskrsnim danima rađaš, neka je sretan i blagoslovljen Uskrs, tvoj izvor i sva tvoja snaga! To ti želi
tvoj nadbiskup Marin

– Žurim do susjeda.” – reče Nadbiskup nakon aperitiva!
– “Pa, zar i kod njih? Pokušajte, možda Vas i prime.”

A nakon pročitanog pisma uslijedio je razgovor za obiteljskim stolom:

“Božić kao rađanje novoga života daleko mi je bliži, topliji. Dublje ga doživljavam nego Uskrs. Uskrs je preozbiljan po svom križu i Velikom Petku,” reče mama.

“Ali po onome što veli Nadbiskup, čini mi se da bi i Uskrs trebao biti bliz i svakodnevan. Uskrs je uvijek bio slavljen u obitelji, pa se može i danas najbolje prepoznati baš po obiteljskom životu. Ja sam dugo mislio da je sreća mjera bračnog i obiteljskog života! Međutim, sve sam više uvjeren da je bračni i obiteljski život mjera sreće. Koliko li je samo truda, žrtve, pažnje, potrebno za sretan brak i obitelj? Još se i danas sjećam one slike kad je našu ljubav pred oltarom svećenik blagoslovio znakom križa. I oboje smo taj znak prihvatili, upisali sebi na čelo, i u srce. Bez snage križa ne bismo uspjeli izdržati sve izazove, poteškoće, različitosti, šutnje, prigovore, optužbe, svađe, umore, neizvjesnosti, beznađa. Našu ljubav i naše zajedništvo je doista jačala i pratila ljubav i snaga Kristova križa. Nije se rastajala od nas i nije nam dala da se rastavi naša ljubav,” – razmišljao je tata.

“Najstrašnije je kad se u obitelji dogodi mržnja, pa dovede ljubav na optuženičku klupu” – ustvrdi mama.

“Rastava je doista smrt ljubavi, ili u najmanju ruku teška bolest! Negdje sam pročitao da je i smrtnost veća kod rastavljenih. Zato bih ja, da se to može, pridodao jedan amandman četvrtoj Božjoj zapovjedi, koja se na bi odnosila na vas, djeco”, reče tata, “nego bi glasio ovako: #!Poštuj svoju ženu (i svoga muža) da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji#!.”

“Tata, onda se vi niste rastavili jer ste se bojali da rano ne umrete!”, uskoči stariji sin.

“O, ne!” – odgovori tata. “Evo, pružio si mi priliku da danas pred vama iskreno priznam: Ljubav koja se snagom križa urezala u naša srce, koja je obilježila dovratnike našega doma i života, ona nije dopustila da se naša ljubav preobrazi u sebičnost i mržnju, pa da granatiramo vas, svoju djecu, a to je na kraju krajeva rastava: granatiranje i sakaćenje svoje djece, fizički i psihički. Ova ljubav, koja nas je jačala i onda kada nam je nestajalo vina radosti i kad nam je voda do grla dolazila, nije dala da nam stvari postanu važnije od vas. Uskrs je zapravo logika zrna, logika križa. To je put i zakon života. Na tom putu događa se doista pobjeda života nad smrću. Da, Uskrs je na prvi pogled dalek i neshvatljiv, ali on je trajna i velika tajna od koje se živi i s kojom se živi svakodnevno, iskustveno u bračnom zajedništvu. Zar upravo po tome brak nije sakrament velike tajne života, Isusove ljubavi, njegova križa i uskrsnuća? I gledajući danas na naš životni put, mogao bih reći: žrtva i križ bile su nam trajne i temeljne vrednote, izvor i rast života. To nas je, rekao bih, spasilo. Pa i Krist je, kao što nas vjera uči, svojom mukom, križem, smrću i uskrsnućem spasio svijet. Bolje rečeno, ja ne vjerujem da je Isus Krist svojom mukom, križem, uskrsnućem spasio svijet. Ja to na svoj način znadem iz našega bračnog i obiteljskog iskustva”.

“Mama, što ti kažeš na sve ovo?”, upita kćerka.

“Da, sve ovo što vam tata reče, mogla bih i ja potvrditi i ponešto dodati. Prošli smo mi i nesuglasice, prigovore, krize i križeve. Nekad bi nam televizor davao sliku i ton, a mi smo glumili… Teško je bilo prvi reći: #!Oprosti, ja sam kriva, žao mi je. Bio si u pravu.#! Pratili su nas problemi, zdravstvene i ekonomske poteškoće, ali kroz sve to smo, hvala Bogu, dobro prošli. Trebalo je truda, žrtve, strpljenja i pomirenja… Danas mogu reći, cijena je ponekad bila visoka, ali radost još veća. Koliko beznadnih situacija i pomisli da se ništa ne može promijeniti, da nema nade, a ona je uvijek bila tek korak do nas”, otvorila je mama svoje srce.

“Srećom nije bilo Haaga u ono vrijeme, inače bih je po sto puta tamo poslao”, našali se tata.

“Da, ali si me znao poslat k vragu! Ne znam je li to dalje ili bliže od Haaga”, ne osta ni mama dužna.

“Istina”, reče tata, “ali sada znam da obitelj ima sasvim drugu logiku, ne istraživanja krivnje, procesa, osude i kazne, nego put praštanja i pomirenja. I složio bih se s onim što reče Nadbiskup, ako budućnost svijeta prolazi kroz obitelj, onda Haag nije model novih odnosa svjetske obitelji. Samo obitelj može biti takav model.”

“I meni se čini da mogu donekle naslutiti tajnu Uskrsa”, uključi se mlađi sin. “Radosniji sam kad dobijem dobru ocjenu poslije napornog truda i odricanja, nego kad dobro prođem #!snalaženjem#! bez učenja.”

“Eh, kada mi ne bismo naporno trenirali, naš košarkaški klub ne bi postizao ove rezultate,” primijeti stariji sin.

“Djeco, razumio sam što želite reći”, reče tata. “Ali ovdje nije riječ samo o trudu, naporu, odricanju. Čovjek nije tek stroj, nego ima i dušu. Potrebno je oproštenje, pomirenje, iskrenost, pažnja, solidarnost, ljubav, kao što je mama rekla.”

“To o čemu ste vi govorili, one napetosti među vama, smo sve to mi osjećali. Kad sam bio umoran, neraspoložen, bezvoljan za učenje, malo je nedostajalo da me ta čudna napetost u našoj obitelji ne odvede među ovisnike u našem kvartu. Smetao mi je, tata, tvoj način naređianja. U tim trenucima više sam te doživljavao kao zapovjednika nego kao oca. Oni s televizije su mi bili bolji od vas. Vi ste mi pribavljali odjeću, hranu i ponekada davali za džeparac, ali one šutnje, one teške riječi i ono vaše obračunavanje preko nas, itekako me je boljelo. Vukli ste nas kao splav čas na jednu, čas na drugu stranu. Možda niste ni svjesni koliko je vaše pomirenje utjecalo i na nas”, iskreno se ispovjedi stariji sin.

“U tim trenucima krize molitva mi je puno značila. Sjećam se one molitve na dan našega vjenčanja: #!Izlij na njih milost Duha Svetoga kako bi snagom tvoje ljubavi u svojim srcima ostali vjerni bračnom savezu#!,” sjetila se mama.

“Meni je to malo teže priznati, ali danas mi to nekako lakše ide. Molio sam i ja. Ako su izvana bile samo naredbe, zapovijedi, prijetnje, u srcu je bilo skriveno još nešto. I danas se molim, ne samo za vas, nego i za mamu” – prizna tata, pa nakon stanke nastavi: “Ti to možda ne znaš. Ne očitujem ja lako svoje osjećaje. Malo sam krut, a i realnost života je kruća. Mislim i često molim za tebe, ženo, da ne posustaneš. A što ću? Žao mi je kad sam grub, nepažljiv, grintav. Molim da ostaneš normalna i da budeš duša u našoj obitelji”, svjedočio je tata, s naporom izgovarajući riječi.

Majčine su trepavice poigrale, a oči zasvjetlucale. Netko je htio nešto reći, kad telefon zazvoni.

“Tko je?”- upita tata kćerku koja je prva dohvatila slušalicu!

“Susjedi! Hvale se da je Nadbiskup bio i kod njih, da su se iznenadili, ali da im je jako drago. Čestitaju nam Uskrs!”

“Čestitajmo i mi njima!” – zaključi mama!

“I da znate, djeco, da svaki dan pozna moju molitvu za vas”, nastavi tata.

“I ja molim za sve vas, i za tebe, tata, i za tebe, mama”, reče kći!

“Ja isto. I ja!” – rekoše ostali.

“Pa, mi smo zaista čudna obitelj. Privatno se molimo, a to ne izražavamo. Privatno se volimo, a to ne kažemo. Stvarno smo super glumci. Izvana izgleda da smo skup čudnih individualaca i doživljavamo našu obitelj kao nužno zlo, a zapravo smo prava obitelj, super obitelj”, reče mlađi sin.

“Djeco, uskrsli Gospodin doista je danas među nama, naš sustolnik. Tko je sjedio na ovom praznom mjestu? On, On među nama. On nas vraća odbjegle i stvara zajedništvo. Nije li se On, Uskrsli, pridružio nama udaljenima, uplašenima, razočaranima, zabrinutima za posao, stan, primanja, ispite, zdravlje? Ako smo ovako uspjeli razgovarati, nije li On zagrijao naše srce, On izvor koji unosi u našu obitelj život da i sama bude izvor života?”, reče ozbiljnim glasom tata.

“Tata, ja sam mislio da ste vi za nas umirovljeni roditelji, da vi nama nemate više što reći i značiti. Ove vaše riječi drugačije zvuče. Imaju snagu. Zanimljive su. Mogu se slušati. Kad bi se ovako ili slično iskustveno, životno, prijateljski razgovaralo, i televizor bih ugasio. Super ste danas. Ovo je vaš #!come back#!, povratak vas roditelja doma. Pa, vi ste se malo ožarili. Vidi vam se na licu. A tek u srcu. Izgledate ljepši i mlađi. Ljubav uljepšava”, – protumači stariji sin.

“Mi smo se malo raspričali. Ženo, daj da nazdravimo svom Uskrsu, našoj obitelji, i svim obiteljima i čitavoj ljudskoj obitelji”, reče otac. “I čemu suze, mama? Pa, Uskrs je danas!”

“Ma kakve suze? Ja sam samo radosna. Djeco, prava radost i sreća ovdje u životu vam je uvijek bliska i povezana sa suzom”.

“Sretan Uskrs!”- podigoše svi čaše!

“Pa već smo čestitali jutros jedni drugima” – sjeti se mlađi sin!

“Ali ne na ovakav način. Poslije ovakvoga razgovora za obiteljskim stolom, i još s našim Sustolnikom, zar nam nije obitelj postala življa, radosnija, uskrsla?” – protumači otac! “Djeco, telefonirajte i čestitajte našim rođacima”.

“Pokušali smo, ali nitko ne odgovora. Broj se promijenio!” – reče kćerka, a onda se sjeti: “Imam novi broj”!

“Pa i mi smo se promijenili”, zaključi mama!

Danas, na Uskrs – dan života, postali smo novi, i sebi i jedni drugima! Neka nas i našu obitelj, i sve obitelji uskrsli Gospdin podrži u novosti života! Sretan vam svima Uskrs!