Ovu godinu 2001. od rođenja našega Gospodina Isusa Krista Ujedinjeni narodi proglasili su “Godinom dijaloga među civilizacijama”. Sveti Otac Ivan Pavao II. pak, u ovogodišnjoj poruci za Dan mira pozvao je Crkvu i čovječanstvo na dijalog među kulturama za izgradnju civilizacije ljubavi i mira. Sretna je podudarnost da je to isto već prije učinilo i Međureligijsko vijeće Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Vijeće za dijalog BK BiH želi ovom porukom dati svoj prilog toj prevažnoj temi.

Kršćanstvo je po svojoj biti i naravi dijaloška religija. Sv. Otac uvijek iznova poziva Crkvu i sve ljude dobre volje na dijalog i sporazumijevanje. I sva biblijska objava je svojevrsni razgovor Boga i čovjeka, pa joj na samu narav spada dijalog. Bog govori na različite načine, a čovjek odgovara. I kad je čovjek po istočnom grijehu okrenuo glavu od Boga i prekinuo razgovor, Bog ipak nastavlja dijalog s njim. “Adame, gdje si?” odzvanja kroz cijelu povijest spasenja. Bog šalje proroke i svete ljude da obnove dijalog čovjeka s Bogom. Taj dijalog Boga i čovjeka doživljava svoj vrhunac u utjelovljenoj Riječi Isusu Kristu. “Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima u prorocima: konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu” (Hebr. 1,1).

Dijalog znači razgovor. Čovjek je upravo po daru govora različit od ostalih stvorenja. Čovjek se ponajprije izražava preko govora, a i sporazumijeva se s drugim ljudima preko govora. Papa Ivan Pavao II u svojoj Novogodišnjoj poruci za Dan mira, 1. siječnja 2001. veli: “Pojedinac sazrijeva otvaranjem i prihvaćanjem drugoga i velikodušnim darivanjem samoga sebe” (br. 10).

Vrlo prikladna metoda upoznavanja drugoga jest dijalog. Njime se postiže sporazumijevanje među ljudima; on je pogodan za otklanjanje predrasuda jednih prema drugima, za upoznavanje drugoga i približavanje drugom. Svjesni smo da i mi vjernici i predvodnici Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini snosimo svoj dio odgovornosti ne samo za stanje u Crkvi nego i u cijelom društvu. Papa u svojoj poruci veli da je “u dijalogu neophodni put ka izgradnji pomirenog svijeta, sposobnog s vedrinom gledati u vlastitu budućnost. Riječ je o odlučujućem pitanju u pogledu traženja mira” (br. 3).

Nije se lako naviknuti na različitosti. Svatko bi vjerojatno u dnu svoje duše volio da su svi ljudi njegove vjere, kulture i običaja. No to naprosto ne odgovara povijesnoj stvarnosti, niti samoj zbilji života. Nije lako pomiriti različitosti, ali nema drugog puta. Papa u istom pismu kaže: “Dijalog vodi prepoznavanju bogatstva različitosti i otvaranju duha prema uzajamnom prihvaćanju, u cilju istinske suradnje koja odgovara prvotnom pozivu na jedinstvo čitavoga ljudskoga roda” (br. 10).

Nema lakih formula za rješenje ovog gordijskog čvora različitosti i jedinstva vjera i kultura. Bez prihvaćanja različitosti kao naravne, a za vjernike i od Boga predviđene kategorije, nema mira na zemlji, pa ni u ovoj našoj domovini. Na ovom putu dijaloga kao i u svemu ljudskom životu valja biti strpljiv, ali uporan u promicanju temeljnih vrednota.
Bosna i Hercegovina jest osobito mjesto za dijalog različitih vjera, kultura i civilizacija. Ona treba u tome pronaći svoje mjesto, svoje značenje i svoj identitet. To je moguće prvenstveno u jedinstvu različitosti. Očito nije bez Božje Providnosti nama u dio pala ova uloga. Razlike ne valja nijekati niti obezvrjeđivati, kako je to činio komunistički sustav, ali ne treba vlastitu kulturu i naciju ni apsolutizirati, kako to neki čine. Bosna i Hercegovina bi trebala i danas pokušati, iako je to zahtjevan zadatak, svjedočiti o mogućnosti suživota i života različitih kulturnih krugova koji se mogu uz uzajamno poštovanje složiti u lijep mozaik zajedničke kulture. Držimo da nije rješenje niti u sinkretizmu niti u isključivosti već u njegovanju i čuvanju vlastitog identiteta u suglasju s drugima.

Za ovakvu multikulturnu i multireligijsku zajednicu bitno je usvojiti princip tolerancije, koji – njegujući vlastiti vjerski, kulturni i nacionalni identitet – prihvaća druge u njihovoj različitosti. Valja ponajprije kod nas katolika stvarati ozračje razumijevanja i upoznavanja drugoga kao i prihvaćanje i poštivanje drugoga. Čovjek bez drugoga čovjeka zapravo i ne postoji; on u biti ne zna sebe ni za sebe bez drugog. Neki psiholozi tvrde da čovjek čak ne bi ni progovorio bez majke, oca i drugih. Drugi pored mene jest mogućnost potvrde vlastitog bitka i bivstvovanja. To jednako vrijedi i za kulture koje se “usavršuju kroz dijalog i zajedništvo, na temelju izvornoga i temeljnog jedinstva ljudske obitelji koja je djelo ruku Boga” (Papina poruka, br. 10).

U dijalogu i kroz dijalog moguće je liječiti ratne rane, psihičke traume i fizičke boli što je od posebne važnosti za ovu našu ispaćenu zemlju koju opterećuju mnoga ratna stradanja. U dijalogu je moguće tražiti putove pomirenja, opraštanja i povjerenja te primanja oproštenja od drugih.

I našem društvu je potreban dijalog. U ovoj multinacionalnoj zemlji je dijalog bitan za rješavanje različitih nagomilanih i neriješenih pitanja od gospodarskih do političkih. To je jasno izrazio Sv. Otac Ivan Pavao II. članovima Predsjedništva BiH prigodom svoga posjeta Sarajevu 13. travnja 1997.: “Metoda koje se valja strogo pridržavati u rješavanju teškoća koje se pojavljuju u mučnome hodu jest dijalog prožet slušanjem drugoga i uzajamnim poštovanjem”.

Stoga se valja učiti metodi dijaloga. Pripremati se i obrazovati za ovakav način življenja i to od obitelji, dječjeg vrtića i škola do sveučilišta i svakodnevnog života. I u ovoj prilici posebno mislimo na mlade koji žive u teškim iskušenjima. Nerijetko razočarani lošim primjerom starijih ne vide kako ići dalje. Ne mali broj njih misli da je teško mijenjati ovu zemlju te, kako to pokazuju i nedavne ankete, pokušavaju potražiti utočište negdje drugdje. Nije rješenje u bijegu. Unatoč svemu treba ovdje pokušati graditi društvo dostojno čovjeka.

U ovom teškom i odgovornom zadatku, i unatoč često nepovoljnom okruženju, valja se ipak uvijek pridržavati etičkih normi. Samo oni koji su spremni snagom svoje vjere promicati i obdržavati etičke norme mogu biti istinski graditelji kulture života, kulture dijaloga i civilizacije ljubavi, na što nas poziva Sveti Otac.

Dragi vjernici, molimo Boga, gospodara povijesti, da nam dadne snage kako bismo bili ljudi dijaloga i da svim silama doprinosimo stvaranju dijaloškog raspoloženja u društvu u ovoj našoj domovini Bosni i Hercegovini. Neka vas prati i moćni zagovor Presvete Bogorodice Blažene Djevice Marije.

Sarajevo, 3. travnja 2001.

Vinko kard. Puljić, nadbiskup Vrhbosanski,
Predsjednik Vijeća za dijalog BK BiH