Zagreb, (IKA) – Novi broj „Živoga vrela” liturgijsko-pastoralnog lista u izdanja Hrvatskoga instituta za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji za temu ima „Liturgija – škola služenja”, a obuhvaća vrijeme od 21. svibnja do 14. lipnja.
U uvodniku, urednik Ante Crnčević podsjeća, kako je euharistija put ljubavi, a „u estetiku slavlja uvijek je ugrađena euharistijska etika života. U slavlju smo nahranjeni i okrijepljeni da ‘budemo ono što smo primili’, kruh koji se lomi za život svijeta. Euharistija, življena u zajedništvu Crkve, ne dopušta da “ostanemo” u okupljenosti oko oltara, oko primljenoga dara, nego da ga nosimo u svoje živote, u susrete, u odnose, u životna djela, u svijet… Zato svako slavlje završava poslanjem: ‘Idite…’. Euharistija je sakrament ‘kršćanskoga puta’, nasljedovanja Krista u njegovu služenju, u njegovu ‘lomljenju’ za život svijeta”.
Uz temu broja, Ivan Šaško promišlja tekstom „’Tibi ministrare’ Kršćanska paradigma služenja u duhu liturgije”. Autor naglašava, kako „kršćanska paradigma nije vladati, nego služiti”, jer „u današnjim društvenim i kulturološkim okvirima to je iznimno važno polazište, osobito onda kada se i pojam služenja zlorabi i previđa da se u služenju upućuje na Drugoga, na suprotnost sebičnosti, na promatranje sebe u svjetlu kojemu nismo izvorište.”
Nadalje naglašava da u liturgijskoj terminologiji ima puno riječi koje se odnose na služenje i koje je moguće dovesti u vezu s tim značenjem, a i službenici Crkve nazvani su imenom minister, a zaređeni su i postavljeni unutar obreda koji odražavaju shvaćanje. „Zato je i najbrži način otkrivanja tumačenja kršćanskoga služenja onaj koji ide putem molitve (i obreda). Tomu spoju prethodi onaj biblijski sloj koji sadrži Božju objavu u Riječi” pojašnjava.
„Služenje način kršćanskoga ‘biti’. Liturgijska nadahnuća za život u služenju” naslov je teksta Ante Crnčevića. On naglašava kako „u slavlju euharistije postoji ono što je moguće razumjeti samo Kristovom mudrošću, otvorenošću njegovu Duhu i njegovoj riječi. Sve razumljivo, ili naizgled razumljivo, nedostatno je za poniranje u otajstvo euharistije. Zahvaćen snagom Kristova služenja i preobražen njegovim darom, uprisutnjenim u otajstvu euharistije, vjernik se uvijek iznova pita o onome što Gospodin po sakramentima nastavlja činiti u svojoj Crkvi”.
Nadalje, autor ističe da „dovodeći u svezu euharistiju kao gozbeno zajedništvo s Kristom i pranje nogu kao primjer njegova služenja, gesta ustajanja može biti nadahnjujuća za življenje toga odnosa. Otajstvo euharistije upućuje dionike Kristova stola na svjedočansko služenje, na život dosljedan primljenomu daru”.
Rubrika „Otajstvo i zbilja” donosi homiletska promišlja uz misna čitanja vazmenih nedjelja i svetkovina.
Uz šestu vazmenu nedjelju tekstom „Osposobljeni za cjelovitu ljubav” promišlja Ivan Bodrožić, a uz svetkovinu Uzašašće Gospodina našega Isusa Krista Domagoj Runje tekstom „Uzašao da bude trajno prisutan. Ivica Raguž promišlja uz sedmu vazmenu nedjelju tekstom „Svijet naopačke”, a uz Duhove Ivan Šaško tekstom „Zbližitelj Boga, čovjeka i svijeta”. Uz svetkovinu Presvetoga Trojstva tekstom „Bog ljudi svijet promišlja Ante Vučković.
Ovu rubriku prate i kraće misli „Mudrosti Crkve”, te „Zrnje”.
Prilozi za liturgijski pastoral vezan je uz spomen sakramenta potvrde, prenošenje i gašenje uskrsne svijeće, dok rubrika „pisma čitatelja” donosi pojašnjenje o nadnevcima svetačkih slavlja.