Vatikan, (IKA) – U svojoj katehezi na općoj audijenciji papa Franjo posvetio Mariji Magdaleni, nazvavši je apostolom nade. Podsjećajući na pohod Marije Magdalene i drugih žena Isusovu grobu na uskrsno jutro, Papa je primijetio kako se na njezinu putu prema grobu odražava vjernost tolikih žena koje godinama vjerno pohode groblja, spominjući se onih kojih više nema. Najautentičnije veze, dodao je Sveti Otac, nisu prekinute niti smrću: postoji netko tko nastavlja voljeti, premda je voljena osoba zauvijek otišla s ovoga svijeta.
Evanđelje opisuje Magdalenu kao osobu koja nije bila zanesenjak. Naime, nakon prvog posjeta grobu, vraća se razočarana na mjesto u kojem su se učenici sakrivali; javlja da je kamen uklonjen s ulaza na grob, a njezina prva pretpostavka je najjednostavnija što može biti: mora da je netko ukrao Isusovo tijelo. Tako prvi navještaj koji Marija donosi nije navještaj uskrsnuća, već ona javlja o krađi koju su počinili nepoznati, dok je sav Jeruzalem spavao.
Zatim evanđelja opisuju drugo Magdalenino putovanje prema Isusovu grobu. Dok se približava grobu, očima punih suza, Bog je iznenađuje na najneočekivaniji način. Evanđelist Ivan ističe koliko je bila uporna njezina sljepoća: ne primjećuje prisutnost dvojice anđela koji joj postavljaju pitanja, a ne pobuđuje joj sumnju niti čovjek koji je stajao iza nje, za kojeg je mislila da je vrtlar. Ipak, ona otkriva najpotresniji događaj u ljudskoj povijesti kad je konačno pozvana po imenu: “Marijo!” (r. 16).
Kako je lijepo zamišljati da se prvo ukazanje Uskrsloga – prema evanđeljima – dogodilo na tako osoban način! Da postoji netko tko nas poznaje, tko vidi našu patnju i razočaranje, tko se ganuo nad nama, tko nas oslovljava imenom. To je zakon koji nalazimo upisanim na mnogim stranicama evanđelja. Oko Isusa su tolike osobe koje traže Boga; ali najčudesnija stvarnost je da, mnogo prije, postoji prije svega Bog koji se brine za naš život, koji nas želi ponovno podići, i da bi to učinio naziva nas imenom, prepoznavajući osobno lice svakoga od nas. Svaki čovjek je povijest ljubavi koju Bog ispisuje na ovoj zemlji. Svaki od nas je jedna povijest Božje ljubavi. Svakoga od nas Bog naziva imenom: poznaje nas po imenu, gleda nas, čeka nas, oprašta nam, ima strpljenja s nama, rekao je Papa.
Ta jedna Isusova riječ: “Marijo!” izaziva preokret u njezinu životu, preokret koji će preobraziti život svakog muškarca i žene. Taj preokret počinje jednim imenom koje se razliježe u vrtu praznoga groba. Evanđelja nam opisuju Marijinu sreću: Isusovo uskrsnuće nije radost koja se daje na kapaljku, već slap koji zahvaća čitav život. Kršćanski život nije prožet malim srećama, već valovima koji sve nose pred sobom, primijetio je Papa.
Isus nije onaj koji se prilagođava svijetu, trpeći da u njemu vječno vladaju smrt, žalost, mržnja, moralno uništenje osobâ… Naš Bog nije pasivni Bog, već je – dopustite mi da upotrijebim tu riječ – sanjar: on sanja o preobrazbi svijeta i to je ostvario u otajstvu uskrsnuća.
Marija je žena, koja je prije nego će susresti Isusa bila u raljama zla sada postala apostol nove i veće nade, rekao je na kraju Papa.