Zadar, (IKA) – Gospićko-senjski biskup Zdenko Križić izlagao je o temi „Svećeništvo usidreno u euharistiji – žrtva, euharistija, apostolat” na svećeničkoj rekolekciji zadarskog prezbiterija u srijedu 10. svibnja u sjemeništu Zmajević u Zadru. „Važnost euharistijskih susreta za kršćane otkrili su i rimski carevi koji su progonili kršćane, osobito Dioklecijan, pa im je glavni zadatak bio uništavati kršćanska mjesta sastajanja i njihove svete knjige. To se vidi iz procesa kršćanima gdje bi im sudac rekao: ‘Ne pitam te jesi li kršćanin, nego ideš li na sastanke'”, rekao je mons. Križić, istaknuvši da je to glavna metoda i u svim kasnijim kršćanskim progonima. „I danas vidimo kako se kršćane u zemljama gdje nemaju slobodu napada paljenjem i rušenjem crkava”, rekao je biskup, podsjetivši da su i komunisti u Hrvatskoj sprječavali ljude da idu u crkvu, govoreći da je vjera privatna stvar.
U Starom zavjetu pralik euharistije je mana koja je bila snaga narodu na putu prema Obećanoj zemlji. „Kad Bog daje manu narodu u pustinji, dopušta da se skupi mane samo koliko je dovoljno za taj dan. Bog želi svaki novi dan susret sa svojim narodom. Motiv svakodnevne euharistije je baš to. Svakim danom trebamo novu snagu za služenje i žrtve koje će se tražiti u svakodnevnim iskušenjima”, rekao je mons. Križić, podsjetivši kako je kod izraelskog naroda slabila želja da stignu do Obećane zemlje, kad se prema mani počeo odnositi na hladan i površan način, blagujući je kao nešto uobičajeno. Sve više im je rasla želja da se vrate nazad, pa i kad su vidjeli čudesne plodove zemlje u koju trebaju doći, te čak optužuju Mojsija što ih je izveo iz zemlje kojom teče med i mlijeko.
Biskup je upozorio da je najveća prijetnja euharistije rutina i navika, pristup kao da ide sama od sebe, a onda i ne proizvodi ništa posebno. „Nije pitanje samo brzina i rastresenost s kojom se slavi, nego je veće pitanje naše vjere i naše nutarnje potrebe za euharistijom. Ako se euharistiji pristupa kao nečemu uobičajenome, samo snagom navike, stavljajući se u red kao u dućanu, onda euharistija gubi svoju moć. Euharistija je djelotvorna koliko je djelotvoran onaj koji je prima. Svaka milost traži čovjekovu suradnju”, istaknuo je biskup Križić. Podsjetio je na proroka Iliju koji je primio kruh koji mu je u klonuću dao da može putovati četrdeset dana i noći do Božje gore Horeba. „Međutim, snaga mane ili kruha koji je blagovao zavisi od pristupa tom kruhu. Ako je pristup površan, taj kruh nije više snaga. Ilija u prvi mah uzima kruh, pojede ga, ali se opet vratio spavati. Nikakvu snagu nije dobio. Anđeo mu mora dati drugi komad kruha. Ne zato što mu prvi komad nije bio dovoljan da se nasiti, nego mu je to poziv da promijeni svoj odnos prema tom kruhu. Nakon toga je mogao krenuti”, rekao je mons. Križić.
Predavač je istaknuo da je od početaka Crkve bilo jasno da biti kršćanin znači slaviti euharistiju. Da bi se mogla slaviti, bilo je nužno vjerovati u nauk apostola ili Crkve, biti kršten i živjeti u skladu s Evanđeljem. Grešnici nisu mogli u potpunosti sudjelovati u euharistiji. Nakon homilije napuštali su prostor gdje se slavila euharistija. „Za kršćane je euharistija bila od životne važnosti. Tu su se napajali snagom za autentično svjedočenje i eventualno mučeništvo”, rekao je biskup, podsjetviši na izreku prvih kršćana: ‘Mi ne možemo živjeti bez euharistije’. Nedjelja se čekala s velikom radošću. Za nedjelju se govorilo, ‘Tko je taj dan žalostan, čini grijeh’. „Zbog toga se znalo u kršćanskim zajednicama prvih stoljeća, kad u nedjelju netko izostane s euharistije, da je to sigurno neki ozbiljan razlog. Zato se odmah poslalo nekoga da ga potraže i vide što se dogodilo”, rekao je mons. Križić.
Euharistijski susreti vjernički formiraju zajednicu. U euharistiji se događala razmjena dobara, pomaganje najsiromašnijima, istaknuo je predavač. Tu se stvaralo bratstvo i sestrinstvo i raslo u iskustvu kako su svi jedno srce i jedna duša. Tu se čitala i tumačila Božja riječ i tako raslo u boljem poznavanju Boga i Božje volje. Kršćani su kroz euharistiju rasli u spoznaji Isusovog križa i njegove žrtve te je bila izreka: ‘U euharistiji ja sam svećenik, a Isus žrtva, a preko dana ja želim biti žrtva, a Isus svećenik’. „Već tada je kod svih bila prisutna svijest da se u euharistiji moraju dogoditi dvije pretvorbe da bi euharistija imala puninu: pretvorba kruha i vina u tijelo i krv Isusovu i pretvorba sudionika u ugodan prinos Bogu. Crkveni oci kažu, ‘Ne pitaj kako se to događa, nego po kome se to događa'”, rekao je biskup Križić, istaknuvši da je Isus sebe definirao kao Put i kao Kruh. „To dvoje ide zajedno. Za put je potreban kruh, a kruh zahtjeva put. Kad su sv. Majku Tereziju pitali otkud joj snaga za tolika djela, pokazala je na tabernakul. To je svjedočanstvo svih svetaca, i bl. Ivana Merza. Euharistija je snaga u trpljenju i nošenju svakodnevnog križa. Mnogi sveci su svjedočili kako su im patnje nestajale ili su se smanjile poslije pričesti”, posvjedočio je mons. Križić, poručivši da se Isus lomio za druge, ali to postaje obveza i svih onih koji blaguju euharistijski kruh.