Sinj, (IKA) – U crkvi Gospe Sinjske u Sinju splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić služio je 2. svibnja misu zadušnicu za redovnika-svećenika fra Luku Radmana Livaju koji je preminuo u subotu 29. travnja, u 79. godini života, 61. redovništva i 52. svećeništva. Na oproštaju su bili: provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Joško Kodžoman, gvardijani fra Petar Klapež, fra Domagoj Runje i fra Mate Matić, dekan don Stipe Ljubas i 115 redovnika-svećenika. Rodbina, bogoslovi, sjemeništarci, redovnice, vjernici iz Graba, Hrvaca, Prugova, Runovića, Sinja i osobni prijatelji došli su se također oprostiti od fra Luke.
U propovijedi nadbiskup je govorio o prijelazu koji je fra Luka toliko puta doživio u ovom zemaljskom životu, osobito od ređenja pa do smrti, obnašajući različite službe. „Ovaj prijelaz, koji nas je okupio u svetištu Gospe Sinjske, važan je i odlučujući prijelaz koji je smisao svih prijelaza i umiranja jer je to najvažniji susret u ljudskom životu, susret s nebeskim Ocem”, kazao je nadbiskup, dodavši da je pokojnik uvijek nastojao otkriti volju Božju u svom životu. Nadbiskup je istaknuo kako je fra Luka ostavio dubok trag i poruku te se prisjetio zajedničkih trenutaka kada je fra Luka bio župnik Gospe od Zdravlja u Splitu i dekan katedralnog dekanata. Fra Luka je bio tvrd, vjeran i čvrst u svom pozivu i zvanju kao redovnik i svećenik, a tu je čvrstoću pokazao u vremenu koje je bilo opasno, osobito u početku njegova svećeničkog služenja. „Za Krista, za Boga, za Crkvu, za vjeru”, rekao bi fra Luka u svojoj emotivnosti čime bi pokazao svoju čvrstoću poziva. Nije podnosio nevažne i površne teme nego je volio ozbiljne teme: o teologiji, mariologiji, pastoralu, Crkvi i društvu, naglasio je nadbiskup, dodavši da je ozbiljno življenje redovničko-svećeničkog života ugradio u volju Božju vršeći povjerene mu službe u domovini i inozemstvu.
Oproštajni govor održao je provincijal Kodžoman koji je iznio podatke o pokojnikovu dugom i plodonosnom ljudskom, svećeničkom i redovničkom životu. Fra Luka Radman Livaja rođen je 10. prosinca 1938. u župi Grab. U franjevački novicijat na Visovcu stupio je 6. srpnja 1956., svečane zavjete dao je 8. prosinca 1962. Sveti red đakonata primio je u Makarskoj 14. srpnja 1965. po rukama tada još biskupa kasnijeg nadbiskupa Frane Franića, koji mu je, dan poslije, također u Makarskoj, kao i osmorici kolega, podijelio red prezbiterata. Obnašao je različite redovničke, pastoralne, profesorske i odgojne službe u Crkvi. Služio je u više župa, bio je meštar novaka na Visovcu, magistar bogoslova u Zagrebu i kasnije u Makarskoj, provincijski Tajnik za formaciju i studij, član Komisije za primanje u Red, te član Odgojno-obrazovnog vijeća Provincije. Godine 1979. fra Luka odlazi na mjesto dušobrižnika hrvatskih katoličkih vjernika u Njemačku, u Frankfurt na Majni. U Domovinu se vraća 1982. u službu župnika i samostanskog vikara u župi i samostanu Gospe od Zdravlja u Splitu na Dobrome. Kroz tri godine svoga boravka u Splitu, fra Luka je pored navedenih službi, obnašao i druge odgovorne i časne službe na razini Splitsko-makarske nadbiskupije. Bio je član Nadbiskupijskoga pastoralnog vijeća, dekan Katedralnoga dekanata, te član Svećeničkog vijeća Splitsko-makarske nadbiskupije. Potom je bio gvardijan u Sinju, definitor Provincije, dušobrižnik u Njemačkoj u HKM München….
„Poseban pečat, fra Luka je ostavio kao dugogodišnji odgojitelj mladih franjevaca. Želio je tim mladim ljudima pomoći da prevladaju svoje ljudske sumnje, želio im je pomoći da zavole svoj duhovni poziv, svoju Zajednicu i čitavu Crkvu da upoznaju veličinu i ljepotu Božjega dara u posluživanju svetih sakramenata i vršenju svih ostalih svećeničkih dužnosti”, kazao je provincijal te nastavio: „Uz njegovu karakterističnu crtu energičnosti, ono što ga je posebno resilo jest prirođena govornička sposobnost. Nije to bila nekakva naučena vještina, već iskreni govor čovjeka koji vjeruje u ono što govori i propovijeda. Njegovi su javni nastupi kod slušatelja ostavljali duboki dojam. Znao je itekako zagrijati narod, znao je prepoznati trenutak, ispravno osluhnuti poteškoće i životna pitanja na koje je narod želio čuti odgovore. Još nisam bio svećenik, ali sam od mnogih ljudi čuo da ih se dojmila fra Lukina propovijed. U Provinciju, u kojoj je sa svojim kolegama odrastao u teškom vremenu, bio je zaljubljen. Veselio se svakom njezinom uspjehu, svakom pozitivnom postignuću njezinih članova, volio je svoje fratre, volio je Crkvu i nadasve svoj hrvatski narod, s kojim se znao veseliti i tugovati.” Od pokojnika su se prigodnim riječima oprostili spomenuti gvardijani. Sprovodne obrede, nakon završetka mise zadušnice, na groblju sv. Frane u Sinju prevodio je gvardijan fra Petar Klapež.