Zagreb, (IKA) – Teološki četvrtak Kršćanske sadašnjosti o odnosu neuroznanosti i teologije s podnaslovom „Od slike Božje do neurona i natrag” u mjesecu travnju, zbog spriječenosti predavača da se održi tradicija posljednjeg četvrtka u mjesecu, održan je u srijedu 26. travnja.
Uvodeći u susret na kojem su uvodna izlaganja izrekli akademik Ivica Kostović i prof. dr. Saša Horvat, moderator don Anton Šuljić rekao je kako zahvaljujući novim otkrićima upoznajemo nove osobine ljudskoga mozga. Živčani sustav, otkrivamo, ima sposobnost rekonstrukcije neuronskih krugova za koje sve donedavno gotovo da nismo znali. Podatljivost kojom se on može modificirati i prilagođivati omogućuje terapijske transformacije mentalnoga i psihičkoga u čovjeku. Pojavljuju se različite teorije, posebice što se tiče sposobnosti svijesti da ublažava bol, proizvodi sreću, mir, ljubav. Istraživanja su sve intenzivnija te predlažu nove hipoteze odmjenjujući zastarjele iz kojih su nastale. Teško je znati gdje smo doista u svemu tome.
U nekoliko desetljeća neuroznanost je pokrenula važan razvoj u istraživanju ne samo mozga, nego i psihologije, procesuiranja emocija, života u zajednici. Posve je sigurno: aktualna neuroznanost upravo mijenja način na koji opažamo, vidimo i zamišljamo čovjeka i naš svijet. A samim time utječe i na to kako shvaćamo naš odnos prema Bogu, naše razumijevanje i naš govor o Bogu. To je, rekao je Šuljić, i razlog održavanja ove tribine, tim više što smo u Hrvatskoj, kad je u pitanju suodnos teologije i neuroznanosti, još negdje na počecima.

Nadovezujući se na taj Šuljićev uvod akademik Kostović, znanstvenik koji je u nas pa i u svijetu jedan od najpriznatijih na području neuroznanosti, odnosno istraživanju mozga, utemeljitelj i ravnatelj Hrvatskoga instituta za istraživanje mozga, predavač na prestižnim europskim i američkim sveučilištima i dobitnik mnogih nagrada za svoj znanstveni i društveni rad (bio je i ministar znanosti, odnosno potpredsjednik Hrvatske vlade) zornim je i vrlo živim riječima i nastupom, uz slikovno prikazivanje funkcija mozga, dao njihov pregled, naglasivši na početku da se nada kako će njegovo izlaganje „vjernicima pomoći da još više vjeruju u Boga, a znanstvenicima da se zapitaju znaju li zaista sve o tom području”. Da je netko prije dvadeset godina predložio da se istražuje biološka podloga svijesti, ili da se istražuje biološku podlogu uma – ne bi dobio projekt i to bi propalo, istaknuo je predavač. „Možda bi to tada mogli postići samo nobelovci, ali danas se to promijenilo. Sad je, međutim, ovo područje ključno za one koji se odvaže proučavati neuroznanost.
Prije godine 2002. Europska unija objavila je natječaj o temi ‘Što nas čini ljudima?’. I samo su se dvije grupe javile na taj natječaj, jedan psihijatar i još jedan drugi istraživač. Riječ je o teškoći istraživanja koje se moralo temeljiti na dokazima. Mene je zanimalo što je to posebno u mozgu što imamo mi kao ljudi, a nemaju životinje. No, to nije uopće lak posao jer postoji grupa istraživača koja čovjeku neće priznati nikakvu posebnost u odnosu prema, recimo, gusjenici pri čemu je, kažu oni, čovjek samo nešto složenija verzija gusjenice. Jer i gusjenica ima transmitere kao i mi pa se teško probiti s idejom da je čovjek nešto posebno. Donedavno je bila nepoznata teorija uma, tj. čovjeku je posebno to da može razumjeti misli i namjere drugih ljudi. On se na neki način stavlja u njihovu ulogu, a to se počinje razvijati u četvrtoj godini života”, rekao je akademik Kostović, ističući kako je taj najrazvijeniji dio mozga tzv. socijalni mozak u kojem se događaju predodžbe i on je aktivan kad čovjek razmišlja o Bogu ili o sebi ili o svijesti. „To su specifične osobine čovjeka – spoznaja o sebi. To neki antropoidni majmun, primjerice, nema, ali to nije moguće niti djetetu prije osamnaestog mjeseca života. Te sposobnosti čovjeka su evolucijske i specifične su za čovjeka. Mnogostrukost religija upućuje i na to da nije sve možda ni u kulturnom okruženju nego je nešto i u genetici”, rekao je akademik Kostović i na nekoliko primjera iz najprestižnijih medicinskih časopisa i medicinske literature, kao i iz vlastitoga istraživačkog rada, iznio više slučajeva funkcioniranja ljudskoga mozga.
Pritom je osobitu pozornost posvetio socijalnome mozgu kao najrazvijenijem dijelu mozga. No, ako je oštećen frontalni režanj, naglasio je predavač, onda više ni socijalni mozak nije normalan, jer čovjek gubi inteligenciju, ne snalazi se i slično, što su dokazala praktična istraživanja i to zahvaljujući neinvazivnoj metodi za što je dodijeljena i Nobelova nagrada. „A taj socijalni dio mozga je onaj u kojem se događa empatija, zabrinutost za budućnost, planiranje, zapravo ljubav – a to je također i za kršćanstvo temeljna stvar. Prema tome za Crkvu je to saznanje od velike važnosti”, rekao je akademik Kostović te na nizu primjera pokazao kako se iz područja neuroznanosti nude velike teme kao i velike dileme pa i prijepori kao i kušnje za samu vjeru.

Drugi predavač, mladi filozof i teolog iz Rijeke, dr. Saša Horvat dao je okvirni pregled problematike koja se tiče filozofije i teologije kad je u pitanju neuroznanost te iznio niz mišljenja suvremenih znanstvenika, odnosno filozofa i teologa koji svatko sa svoje strane upućuju na nužnost suodnosa i dijaloga kako bi se došlo do prihvatljivih, a ne isključivih stajališta koje se nerijetko plasiraju u javnost. „Takav znanstveni stav prelijeva se i u javni govor i u medije. Pod dojmom fascinirajućih snimaka moždanih struktura i aktivnosti, svakidašnji čovjek sve više traži i želi opravdati svoje osobine, navike, sklonosti, pa i moralne odluke, u tim opipljivim rezultatima tehničkog otkrivanja ‘istinske’ i skrivene ljudske prirode. Tehnika, koja je za filozofa Martina Heideggera, neki način otkrivanja, sada čovjeku otkriva njegovu bit koja izranja iz neuronskih struktura. U ovom vremenu neurotehnološkog okreta, čovjek sve teže pronalazi potrebu, ali uopće i mogućnost usmjeravanja pogleda u svoju nutrinu, kako bi zajedno sa svetim Augustinom mogao reći ono poznatu misao: ‘Ali ti si bio dublje u meni od moje najdublje nutrine i više u meni od najviše zamisli moje.’ Suvremeni čovjek sebe više ne prepoznaje kao Božju sliku, nego kao sliku neuronskih struktura”.
Predavač je potom uputio na neke od posve jasnih rezultata neuroznanosti s kojima se u teologiji, i posebice u razumijevanju vlastite religioznosti, treba sve više računati jer upravo iz neuroznanosti dolazi neupitan zahtjev mijenjanja nekih naših stečenih religioznih paradigmi. Čovjek se stoga treba pitati, rekao je Horvat: „Kad razgovaramo s Bogom, kad djelujemo potaknuti našom vjerom ili proživljavamo bilo koje religiozno iskustvo, u kojoj mjeri naš mozak oblikuje i omogućuje to iskustvo? Koja je uloga mozga u odnosu s Bogom? Mogu li neuroznanosti koje istražuju rast, razvoj i djelovanje živčanog sustava, pridonijeti boljem razumijevanju religije? U posljednjih par desetljeća sve su brojniji znanstveni projekti posvećeni upravo neuroznanstvenom istraživanju religije, od kojih se očekuju odgovori ne samo po pitanju religije nego i po pitanju Božje egzistencije. To polje suvremenoga znanstvenog istraživanja postalo je poprištem sukoba neuroznanstvenika, filozofa i teologa. Međutim, ni javnost nije pošteđena te polemike, a posebnu pažnju plijene tumači znanosti, kako ih naziva pokojni neurokirurg Anto Matković, a riječ je o ‘stručnjacima’ koji nekorektno koriste neuroznanstvena istraživanja kako bi utemeljili vlastiti redukcionistički pogled na čovjeka, svijet i Boga. Sve se češće čuje stav kako je samo pitanje vremena kada će se uz pomoć razumijevanja razvoja, strukture i funkcioniranja neuronske arhitekture konačno prevladati ‘pitanja o religiji i Bogu’ kao danas nepotrebne evolucijske nusproizvode, koje je naš mozak osmislio kako bi organizam preživio”, rekao je Horvat te ukazao na nužnost susreta neuroznanosti i religije kao i na značaj odnosno motive neuroznanstvenih istraživanja religije.
„Čemu uopće neuroznanstvena istraživanja religije? Prema podacima iz 2010. godine, religiozno je 84 posto svjetske populacije. Na pitanja zašto je religija tako utvrđena, koji su joj korijeni i funkcije, u posljednja dva desetljeća pokušale su odgovoriti brojne znanstvene discipline. Psiholog Michael Inzlicht smatra kako je riječ o građenju nove kognitivne znanosti o religiji, pri čemu je središnja tvrdnja kako su ‘religiozna vjerovanja prirodni proizvodi i to načina na koji ljudski umovi i mozgovi rade’. Prema neuroznanstvenicima braći Alexanderu i Andrewu Fingelkurts, značaj neuroznanstvenih istraživanja očituje se u četiri perspektive: znanstvenoj, kliničkoj, teološkoj i filozofskoj. Ukratko, istraživanja mogu otvoriti nove poglede na svijest, sebstvo, realnost te odnos fenomena i biološke podloge; mogu pomoći potpunije razumjeti religiozno iskustvo; mogu pomoći terapeutima pri utvrđivanju proživljava li pacijent normalni religiozni fenomen, patološki ili oba”, rekao je dr. Horvat te naveo primjere iz neuroznanstvenih istraživanja religije nakon čega je zaključio: „Na temelju rečenoga, očita je nužnost interdisciplinarnog pristupa, koja će u istraživanja religije uključiti filozofe i teologe. Ukratko, uloga filozofije je ukazivanje na pogreške u zaključivanju, na redukcionizam jednostavnih rješenja te nastojanje provođenja istraživanja u antropološkom okviru koji uvažava cjelovitost ljudske osobe. Jer, nije mozak organ religioznosti, nego je cijelo ljudsko biće – religiozno biće, ostvareno u odnosu s božanskim. Teologija, pak, treba pomoći znanstvenicima u boljem razumijevanju religije, religioznosti i duhovnosti. U konačnici, teologija može ponuditi shvaćanje cjelovitosti ljudske osobe u odnosu s Bogom, te rađanje smisla i svrhovitosti iz tog odnosa. U tom hrabrom držanju pred vladajućom znanstvenom slikom svijeta koja ušutkava pitanja smisla i svrhe, ljepota i fascinantnost mozga ispletena s 86 milijardi neurona mogu biti mišljeni u službi ostvarenja cause finalis ljudskoga bića”.
Nakon izlaganja razvila se bogata i plodna diskusija koja je ponovno pokazala da publika dolazi pripremljena na temu, a Kršćanska je sadašnjost iz svojih biblioteka ponudila nekoliko naslova upravo na temu odnosa prirodnih znanosti i religije.

.