Osijek, (IKA) – Drugi ovogodišnji „Susret s autorom” 24. travnja u ciklusu predstavljanja autora knjiga u izdanju Kršćanske sadašnjosti u Osijeku je u KS-ovoj knjižari „Dr. Josip Turčinović” počeo neuobičajeno – slušanjem pjesme „Bršljan” o. Bone Zvonimira Šagija, franjevca kapucina, koju je pročitao domaćin i moderator susreta don Anton Šuljić. On je pojasnio kako je riječ o jednoj od dviju zbirki pjesama (Moj hod s Gospodinom, Pristupite k njemu kamenu živome) koju su objavili njegovi župni suradnici u Varaždinu. Bilo je to iznenađenje Osječanima, jer je malo poznata lirična strana o. Šagija. Tijekom susreta Šuljić je „skraćujući” upoznavanje sa životom i djelom na desetak minuta dotaknuo dio uzoritog angažmana 85-godišnjeg o. Bone Z. Šagija, i sada u njegovoj 62. godini redovništva i 59. godini svećeništva, ističući Šagijev pastoralni angažman vidljiv u tome što je „svaki dan u svojoj župničkoj službi, od 1961. do 2008., makar i najkraće, propovijedao”. Iz takve duhovne riznice u osobi o. Bone Z. Šagija izraslo je sedamnaest knjiga, više od 400 stručnih znanstvenih radova i eseja, a pastoralne teme posuvremenjeno su naglašene u tri knjige (od 15 u KS-ovom izdanju): Molitva i misli mira u vrijeme rata – homilije u dane molitve za mir i domovinu, Riječ Božja u promišljanju trenutka – homilije u nedjelje i blagdane ABC te Svaki dan u zrcalu Božje Riječi – svagdanje homilije, koju je autor Šagi posebno preporučio za čitanje.
„Te su homilije, baš onako kako su objavljene, svjedočanstvo o zauzetoj crkvenosti, evanđeoskome humanizmu i društvenoj odgovornosti, o ekumenskoj otvorenosti i mirotvorstvu. No, često su te propovijedi proročki prodahnute i motivirajuće, hrabre i britke. Znati i htjeti reći – i to reći hrabro i bez zadnjih misli ili uvredljivih tonova – to je ta bitna odrednica riječi o. Bone odnjegovanih na evanđeoskim vibracijama”, istaknuo je Šuljić. Tijekom susreta moderator je približio sadržaj knjiga o kojima se autor svjedočki referirao, a slušatelje je podsjetio ili upoznao s koncilskim i pokoncilskim vremenom kroz pastoralnu praksu, primjenu socijalnoga nauka Crkve u praksi (Laici i svjetovna dimenzija Crkve), britku analizu odnosa Crkve i društva (Izazovi otvorenih vrata) te su doznali kako je svojevremeno Šagi prvi u svojim tekstovima govorio o izlasku iz grešnih struktura (kasnije, 1997. nadbiskup Josip Bozanić citira Šagija). Temeljni događaj duhovnog i intelektualnog određenja o. Bone bio je II. vatikanski koncil koji je on pratio i doživljavao tek zakoračivši u svećeništvo (zaređen je 1958., a papa Ivan XXIII. 1959. saziva Koncil 1961.-1965.) te je o. Bono Z. Šagi (rođen 11. prosinca 1932. u Brodarovcu, župa i općina Maruševec, Varaždinska županija) kazao: „Slušajući papu Pija XII. bili smo oduševljeni osjećajući da mora nastati otvaranje Crkve. Išao sam u gimnaziju u Varaždinu i Zagrebu, doživotne zavjete položio u Zagrebu 4. listopada 1955., a za svećenika zaređen na Dušni dan 1958. u Varaždinu. Sanjao sam sebe u Varaždinu; vrt, zečeve i da pada snijeg i baš je padao, sanjao sam svoje ređenje… Diplomirao sam teologiju ’59. godine na KBF-u u Zagrebu. Svećeničku službu počeo sam kao vjeroučitelj u župi sv. Mihaela u Zagrebu/Dubravi, a kad su izbacili vjeronauk iz škole išao sam po kućama i prvi put imao vjeronauk za srednjoškolce… Roditeljima sam napravio Zlatni listić moga djeteta i to su bili doživljaji mojeg početka svećeničkoga djelovanja… Premješten sam za župnika u Varaždin u župu Sv. Vida (1961.) i počinjao je Koncil, a ja sam već bio uveo vjeronauk kojeg do tada nije bilo u crkvama. Okupljao sam mlade, sredio dvoranu, ali budući da je zakon tada nalagao da sve što je vezano za vjeronauk može ići samo u crkve, dvoranu sam nazvao Kapelom kršćanskog nauka. Skupio sam mladiće i djevojke. Neki svećenici su to gledali s neodobravanjem, s. uršulinke se bunile jer su još uvijek muška i ženska gimnazija bile odvojene. Bio je vizitator i pohvalio rad s mladima. Imao sam svakodnevnu propovijed i nedjeljne teme, a poslije mise razgovarao s vjernicima. Petkom su na redu bila pitanja vjernika i odgovarao sam, a s pitanjima su dolazili oni koji nisu bili vjernici. Kasnije je „Stvarnost” izdala zagrebačku Bibliju 1968. i govorio sam: ‘Nabavite si Bibliju’, čak sam napravio „indeks”, držao predavanja iz filozofije i teologije, a kardinal Franjo Šeper pitao je moga brata: ‘Što je tvoj brat napravio fakultet?’ Prije toga nije bilo večernjih misa pa sam ih uveo u svojoj župi. Večernje mise su do tada mogle biti samo uz dozvolu. Za svagdane je trebalo tražiti dozvolu. Imao sam i propovijed svaku večer uz misu. Napisao sam Nove strukture pastve (1968.)”, prisjećao se o. Bono Z. Šagi od kojeg se doznalo kako je u koncilsko i pokoncilsko vrijeme najveći problem predstavljala liturgijska obnova, no ipak „prvi smo napravili oltar okrenut prema narodu, a bilo je mnogo protivnika”. „Danas se počelo govoriti o sekularizmu. Biskup govori s vrha i to nije dobro. Pravilo našega života mora biti: istina, pravednost i ljubav o čemu govori enciklika Pacem in terris (Mir na zemlji), 1963., i tu je sloboda. Umro je Castro, a nitko nije spomenuo Ivana XXIII., kubansku krizu koja je prijetila nuklearnim ratom i kako je Papa pomirio Kubu i Kennedyja… Isus je Petru dao ključeve kraljevstva nebeskog. Ističem plural – ključeve, ne ključ i papa mora znati tražiti i izabrati pravi ključ. Sv. Ivan XXIII. je rekao: ‘Najvažniji ključ Drugog vatikanskog koncila je dijalog i taj se ključ nikada ne smije zaboraviti.’ Ivan XXIII. je pokazao osuvremenjenje u načinu kako razgovarati. A danas, svi jedni druge optužuju za što je tko kriv. Glavni ključ za otvaranje Crkve je dijalog s drugima. Središnja misao Ivana XXIII. je naći pravi ključ za svako vrijeme. Zato je Drugi vatikanski koncil otvorio Crkvu svijetu koji je bio podijeljen komunizmom, apsolutizmom i liberalnim kapitalizmom”, kazao je Šagi te upitan kako vidi ulogu Crkve u društvu odgovorio: „Crkva mora biti aktivna u istini, pravednosti i ljubavi.”
U razgovoru je spomenuto kako su „nade i očekivanja, mladalačka energija, pastoralni zamah, teološki i eklezijalni uvidi otvarani u koncilskome događanju i pokoncilskoj obnovi ostavili trajni pečat ne samo u mladom franjevcu o. Boni već i njegovu rođenom bratu, ujedno i subratu u redovništvu o. dr. Tomislavu Janku Šagi-Buniću”. O. Bono je s motrišta dragocjenog svjedoka kršćanskoga angažmana govorio i o nimalo lakim okolnostima djelovanja Crkve u komunističkoj stvarnosti, ali i o ratnom i poratnom razdoblju stvaranja demokratske Hrvatske. Citiran je ulomak iz knjige Molitva i misli mira u vrijeme rata, napisane 1991.: „Prava molitva uvijek je za sve ljude, uvijek se molimo da Bog milosrdno pogleda i spasi sve ljude, zato molitva nikad nije protiv nekoga, ali upravo je zato protiv zloga duha, protiv svakog zavođenja.” Istaknuto je kako je „o. Bono i danas zauzet pastoralac, vrijedan posjetitelj KS-ovih Teoloških četvrtaka, kolumnist u Kani te angažiran u društvenim temama i događanjima” te je susret uz zahvalnost o. Boni za dolazak u Osijek, unatoč vremešnosti, Šuljić, praćen dugotrajnim pljeskom, zaključio: „Glas o. Bone katkad je u našoj crkvenoj i društvenoj javnosti zvučao poput glasa koji je upozoravao da valja popravljati putove u pustinji kako bi Gospodin mogao doći. Ako je zbog svojih stavova i pogleda, zbog riječi i gesta gdjekad bio neshvaćen pa čak i prozivan, ako je doživio i odbijanja i ignoranciju, njegovo se djelo ipak duboko urezalo u biće Crkve i društva. To biće bez njegova bi glasa bilo kudikamo siromašnije i nemuštije. Ekumenska povelja koju je dobio na Evanđeoskome fakultetu u Osijeku, samo je jedan od pokazatelja da se isplatilo izdržavati na, gdjekad, hladnim vjetrometinama. No, tek je s njih pogled dosezao dalje od granica – u glavama, mislima i zadnjim namjerama. On je te granice prelazio dinamizmom evanđeoskih istina. Čast mi je da sam smio izreći skroman sud o o. Boni Zvonimiru Šagiju, kršćaninu ekumenskih i dijaloških raspona”, zaključio je Šuljić.