Valbandon, (IKA) – Ovogodišnji proljetni susret svećenika Vojnoga ordinarijata održan je od 18. do 21. travnja u policijskom odmaralištu u Valbandonu, pokraj Pule. U zajedništvu sa svojim biskupom Jurom Bogdanom, svećenici su u pouskrsnome vremenu svaki dan u crkvi slavili euharistiju i molili dnevne molitve iz Časoslova. Na temelju pomno biranih tema promišljali su potom o vrlo važnim aspektima svećeničkoga djelovanja koje nudi posebnost Vojne biskupije. To se ponajprije odnosi na duhovne vježbe koje se u različitim godišnjim ciklusima održavaju za djelatne vojne osobe unutar Ministarstva obrane RH i policajce i djelatnike Ministarstva unutarnjih poslova, čiji broj na godišnjoj razini doseže i petsto sudionika. U dvama predavanjima o duhovnim vježbama o. Stjepan Harjač pružio je cjelovit prikaz svega onog što je važno voditeljima duhovnih vježbi, kao i onima koji sudjeluju na duhovnim vježbama.
Tako je u prvome predavanju „Važnost duhovnih vježbi u našem apostolatu u Vojnoj biskupiji” predavač podsjetio na encikliku o duhovnim vježbama pape Pija XI., objavljenu 20. prosinca 1929. pod naslovom „Mens nostra”. Papa ističe veliku važnost duhovnih vježbi koje su „živo sjećanje na iskustvo Boga i pomoć u duhovnome i apostolskome životu” pa ih je preporučio ne samo biskupima, svećenicima, nego i laicima. Duhovne su vježbe posebna pomoć svakomu kršćaninu svakodnevno živjeti evanđelje, doživjeti temeljno, osobno i unutarnje iskustvo Gospodina Isusa. Posebno se o. Harjač osvrnuo na definiciju i cilj duhovnih vježbi, slijedeći pritom Ignacija Loyolskoga koji u svojim Duhovnim vježbama nastalim između 1522. i 1548. teži pomoći ljudima naći slobodu kako bi donosili dobre odluke. Duhovne vježbe, naglasio je predavač, podrazumijevaju „sve načine ispitivanja savjesti, razmišljanja, razmatranja, usmene ili mislene molitve i duhovnih čina”, te „učvršćuju ‘nutarnjeg čovjeka’ u vjeri, nadi i ljubavi”. Duhovne vježbe, nadalje, trebaju sadržavati cilj, poteškoće na putu do toga cilja i sredstva do toga cilja kao neizostavne dijelove. Kao cilj duhovnih vježbi jasno se razabire temeljna pavlovska misao: „Živim, ali ne više ja, nego žvi u meni Krist” (Gal 2, 20).
Svake bi duhovne vježbe, bez obzira na vrstu i oblik, sadržaj i vrijeme trajanja, trebale zadržati tematski slijed u kojemu je najprije govor o načelu i temelju – da je čovjek stvoren hvaliti Gospodina Boga, štovati ga, služiti mu i tako postigne spasenje; potom slijedi razmatranje Isusova života, Isusove muke i na kraju njegova uskrsnuća i uzašašća.
U drugom predavanju naslovljenom „Duhovne vježbe u životu svećenika” o. Stjepan Harjač naglasio je važnost dubljega susreta s Isusom upravo u duhovnim vježbama, jer je to prilika za produbljivanje svećenikova odnosa s Isusom u doživljaju i iskustvu uzajamne ljubavi. Svećenici su ponajprije učenici koji vole i slijede svoga Učitelja, „vjernici koji su ponosni da ih je Isus pozvao da budu njegovi apostoli”. Stoga je prva i temeljna zadaća svećenicima ljubiti Isusa, bez obzira na sve, na posao i poslanje koje vrše u zauzetosti oko Isusova djela spasenja. Ta i Petru je, dodao je predavač, prije nego mu je povjerio pastirsku službu postavio upite: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?” (Mt 16, 15) i „Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?” (Iv 21, 15). U slici apostola kao svjedoka Isusovih, ljudi Duha, ljudi razlučivanja, razvijao se dalje govor o duhovnome dozrijevanju i rastu po duhovnim vježbama koje su izvanredna mogućnost i dar. Duhovne vježbe su pustinja u kojoj se svećenik ispunja Duhom Svetim, gdje dozrijeva i formira se, prima i obnavlja svoje poslanje. „Pustinja je peć u kojoj se Isusovi učenici kuju”, slikovito je rekao predavač. Duhovne vježbe pomažu u srcima stvoriti i produbiti šutnju u kojoj se jasnije čuje Božji glas. Svećenik mora znati slušati kako bi znao drugima reći temeljne istine, kako bi propovijedao Riječ. Mora znati slušati kako bi znao što je Božja volja.
Nakon predavanja uslijedila je rasprava u koju su se sa svojim iskustvima, komentarima i prijedlozima uključili svi svećenici. Poslije ručka organiziran je posjet Nacionalnomu parku Brijuni, a po povratku zajednička večera u Fažani na kojoj se pridružio i prof. dr. Josip Šalković koji je sutradan održao dva predavanja.
Prvo je predavanje naslovljeno „Obavijesna, savjetnička i posrednička služba pastira u susretu s razvedenima ili rastavljenima” s posebim osvrtom na uzroke i posljedice rastave ili razvoda. Prof. Šalković podsjetio je na važnost bliskosti s razvedenim ili rastavljenim osobama o kojima govori više crkvenih dokumenata, od kojih posebno Amoris laetitia, br. 244, naglašavajući obavijesnu, savjetničku i posredničku službu pastira. Potom je iznio statističke podatke o sklopljenim i rastavljenim brakovima u RH zaključno s 2014. godinom, podsjetivši pritom na kanonske razloge ništavosti ženidbe i tijek sudskoga postupka.
Na taj se dio nastavilo drugo predavanje pod naslovom „Postupanje u slučaju postojanja pravnog temelja za pokretanje parnice o ništavosti ženidbe”. Ponajprije je riječ o postupanju pastira koji vjerniku mogu predložiti pokretanje sudskoga postupka utvrđivanja ništavosti ženidbe, ako je ženidba nepovratno propala tako da je nemoguće ponovno uspostaviti bračni suživot (kako je određeno kann. 1671 – 1691) ili pak ukrjepljenje ništave ženidbe, ako ženidbeni drugovi žele nastaviti bračni život i ako je ukrjepljenje u tome slučaju moguće (prema kann. 1156 – 1165). Izlaganje prof. Šalkovića potaknulo je nazočne na živu raspravu, velik broj pitanja iz svakodnevne svećeničke prakse i susreta s razvedenima ili rastavljenima. Na kraju je biskup Bogdan uime svih zahvalio predavaču i izrazio potrebu za još ponekim predavanjem.
U popodnevnim satima svećenici su imali prigodu susresti se s biskupom Bogdanom, koji je iznio nekoliko važnih tema koje zaokupljaju Vojnu biskupiju: proslava 20. obljetnice od osnutka, mirovne misije koje se umnažaju, hodočašće u Svetu zemlju. Posebna tema bila je organizacija hodočašća u Lurd u svibnju ove godine, o kojoj se raspravljalo posljednjega dana proljetnog susreta. Susret je završio ručkom.