Osijek, (IKA/TU) – U organizaciji Instituta za novu evangelizaciju „Sveti Ivan Pavao II.” u Osijeku je 18. travnja nastavljen ciklus socijalnih tribina tijekom kojih mr. socijalnog nauka Crkve Igor Jakobfi upoznaje s temama pojedinih enciklika i socijalnih dokumenata. Nakon molitve i uvoda u „Socijalne teme u dokumentima Drugoga vatikanskog sabora”, predstojnik Instituta mons. dr. Vladimir Dugalić istaknuo je kako je riječ o prvomu dijelu izlaganja i diskusiji jer „opsežna tematika čija je najveća novost u tome da su svi pozvani na svetost, svaki u svom staležu (Lumen gentium), obuhvaća crkvene dokumente (četiri konstitucije, devet dekreta i tri deklaracije) nastajale tijekom pontifikata Ivana XXIII. koji saziva II. vatikanski koncil 1961. u trajanju do 1965. godine kada Koncil završava i dokumente potpisuje papa Pavao VI., a u dokumentima ima socijalnih naglasaka, nekih eksplicitno socijalnih, npr. Gaudium et spes.”
U izlaganju Jakobfi je razložio da ‘posadašnjenje’ (termin koji uvodi papa Ivan XXIII. u crkveni i teološki govor) socijalnih tema dokumenata Sabora i danas jest aktualno kao i pojam ‘ovjekovječiti’ evanđeosku poruku, kazavši: “Pred nama je Apostolska konstitucija o sazivanju Sabora (1961., Humanae salutis) i govor prigodom otvaranja Sabora (1962., Gaudet Mater Ecclesia) u kojemu je Papa kazao: ‘Potrebno je da se ta sigurna i nepromjenjiva nauka… tako istražuje i izlaže kako to zahtijevaju naša vremena. U današnje vrijeme se Kristovoj Zaručnici više sviđa da posegne za lijekom milosrđa, nego li da pograbi oružje strogosti.’ Papa je uspio uvesti Crkvu u novo razdoblje, a iz dokumenata vidljiv je njihov sastavni dio – da se vjera mora utjeloviti. Dokumenti se sastoje od četiri konstitucije koje obrađuju teme Crkve, objave i liturgije: Sacrosanctum concilium (liturgija je glavna djelatnost Crkve, dati slavu Bogu); Dei Verbum (Sveto pismo, objava Božje ljubavi); Lumen gentium (svrha i cilj postojanja Crkve, Crkva je sakrament); Gaudium et spes (kako ostvariti svrhu i cilj postojanja Crkve, posadašnjenje evanđeoske poruke). Potonja dva (LG i GS) su hermeneutski ključ za razumijevanje: polazišta, cilja i metode Sabora/Crkve. Valjalo je uvesti Crkvu u tada novo vrijeme te izraditi koncept za svako novo vrijeme. Polazište je u tome da je Crkva sakrament i odgovara na pitanja: kojom metodom vjerno i neokrnjeno prenositi evanđelje u uvijek novim povijesnim okolnostima, na koji način ‘danas’ može svijetu pokazati da je znak i stvarnost spasenja te što joj je činiti da u ‘ovom’ vremenu pruži vjerodostojno svjedočanstvo evanđelja. Govoreći o cilju vidimo postojanje autonomije ovozemaljskih stvarnosti, a to znači da postoje autentične profane vrednote koje imaju vrijednost u sebi i omogućuju Crkvi prepoznati što joj Bog progovara o njoj samoj u određenom povijesnom trenutku te na koji način u tom trenutku treba svijetu naviještati. Dakle, po profanim vrednotama Bog progovara Crkvi kako se ostvariti, odnosno utjeloviti u aktualnoj stvarnosti. To možemo tako što ćemo u znakovima vremena vidjeti, prosuditi/tumačiti i djelovati. Služimo se metodom dijaloga. Crkva mora ostvariti dijalog sa svima: unutar sebe same (zaređeni službenici/laici i laici/laici) i izvana (s drugim kršćanima, drugim religijama, onima koji ne vjeruju, a onima koji su protiv vjere i Crkve)… Sabor ne izlaže čitav socijalni nauk Crkve. Niti obrađuje neku posebnu temu o kojoj dotadašnji socijalni dokumenti ne progovaraju. Doprinos Sabora je u tome da: poziva na nadvladavanje individualističke etike (GS 30), ističe značaj slobode općenito i vjerske slobode posebno (GS 17 i DH 1), ističe javnu/društvenu dimenziju vjere kao slobodnog čina (DH 3), ističe nužnost sinteze vjerskog i profanog života (GS 43), ističe socijalni nauk kao integralni dio naravi Crkve i kao bitan preduvjet njezinom dubljem razumijevanju i ostvarenju (SS 9 i GS 19; 21; 25; 23 – 32; 40; 43, 44), ističe važnost i ulogu laika u poslanju Crkve (LG, AA), ističe značaj odgoja za izgradnju svijeta, a prema tome i za postizanje samog spasenja (GE proslov) te ističe suradnju oko izgradnje boljeg svijeta s drugim kršćanima i pripadnicima drugih religija (UR 12 i NA 2).” Biranjem sadržaja kojima će rastumačiti socijalne sastavnice dokumenata Koncila, Jakobfi je u izlaganju te potonjoj diskusiji uz moderiranje prof. dr. Dugalića, istaknuo posebnu važnost uloge laika. Rečeno je kako su “laici – vjernici svjetovnjaci te su zbog toga na poseban način prvi odgovorni za svjedočenje, naviještanje i nastavljanje Utjelovljenja u svijetu (LG 31)”.
“Razlikujemo trostruku služba laika: svećeničku (LG 34, kada sva djela, molitve i apostolske pothvate, bračni i obiteljski život, svagdanji rad i odmor, tegobe duha i tijela ostvaruju u Duhu, tada postaju duhovne žrtve ugodne Bogu), proročku (LG 35, kada u svagdanjem obiteljskom i društvenom životu koriste sadašnje vrijeme za svjedočenje nade koja je u njima, tada spajaju ispovijedanje vjere sa životom po vjeri) i kraljevsku (LG 36, kada spoznaju nutarnju narav, vrijednost i uređenje svijeta na slavu Božju, kada druge pomažu u svjetovnim djelima na svetiji život, trude se oko svoje profesionalne kompetentnosti i izvršavanja svjetovnih poslova, kada uređuju stvorena dobra na korist svih ljudi i tada čine da Krist svojim spasonosnim svjetlom sve više i više rasvjetljuje cijelo ljudsko društvo i čitav svijet). Odgoj i rast u vjeri (GE) promatramo dvojako; kroz sadržaj vjere – Bog čovjeku progovara i poziva ga kroz povijesne događaje (GS 4; 44), laici dovode u pitanje vlastito spasenje ukoliko zanemaruju izvršavanje svjetovnih zadaća (GS 43), i kroz bitna obilježja vjere – slobodni pristanak uz vjeru sadrži bitno socijalnu dimenziju (DH 3). Oblici laičkog apostolata mogu biti pojedinačni (u svakodnevnim životnim okolnostima) i udruženi (sociološke i teološke prednosti)”, razložio je Jakobfi.
Tijekom diskusije zaključeno je kako je socijalni nauk upravo u tome što je “liturgija u središtu socijalnog djelovanja i nauka Crkve, nema liturgije bez spoznaje Utjelovljenja, a Crkva je pozvana utjelovljenje svjedočiti, naviještati i nastavljati (poslanje je integralni dio liturgije) te po tome slavi Boga, sebe posvećuje i svijet otkupljuje”. Ulogu laika u tom kontekstu Jakobfi je približio primjerom služenja drugome s ljubavlju, recimo u pružanju pomoći nemoćnom, konkretno u cijepanju drva za ogrjev bolesnoj starici, pokazavši kako se na malim životnim primjerima proslavlja Boga, sebe posvećuje u svojemu staležu, posvjedočuje ljubav Božja i sudjeluje u njenom otkupljenju.