Uvodno biblijsko čitanje: “I začujem broj opečaćenih – sto četrdeset i četiri tisuće opečaćenih iz svih plemena sinova Izraelovih. Nakon toga vidjeh: eno velika mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem, odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama. Viču iza glasa: #!Spasenje Bogu našemu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu!#!” (Otk 7,4.9-10).

1. Veličanstveni prizor iz Knjige Otkrivenja, koji nam je upravo ponuđen, okuplja ne samo izraelski narod znakovito predstavljen s dvanaest plemena, nego također ono neizmjerno mnoštvo iz svake zemlje i uljudbe, a sve zaodjenute svijetlom odjećom vječnoga sjaja i blaženstva. Polazim od ovoga dojmljivog prizora da bih istaknuo međureligijski dijalog, temu koja je postala jako aktualna u naše doba.
Svi pravednici sa zemlje uzdižu svoju hvalu Bogu, došavši nadomak slave, nakon što su prošli strm i naporan put zemaljskoga života. Prošli su “kroz velike nevolje” i postigli očišćenje po krvi Janjetovoj, “prolivenoj na otpuštenje grijeha” (Mt 26,28). Svi, stoga, imaju udjela u istom izvoru spasenja koje je Bog razlio na čovječanstvo. Doista, “Bog nije poslao svog Sina na svijet da on osudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu” (Iv 3,17).
2. Spasenje je ponuđeno svim narodima, kako već potvrđuje savez s Noom (usp. Post 9,8-17), koji svjedoči univerzalnost božanskog očitovanja i ljudskog odgovora u vjeri (usp. KKK 58). U Abrahamu će se, potom, “nazivati blaženima sva plemena na zemlji” (Post 12,3). Ona su na putu prema svetome gradu da bi uživala onaj mir koji će promijeniti lice zemlje, “kad se mačevi budu prekovali u plugove, a koplja u srpove” (usp. Iz 2,2-5).
S ganućem se kod Izaije čitaju ove riječi: “Egipat i Asirija služit će Gospodu. Gospod nad Vojskama blagoslovit će ih: #!Nek je blagoslovljen moj narod egipatski, djelo mojih ruku Asirija i baština moja Izrael” (Iz 19,23.25). “Prvaci se pribiru poganski” – pjeva psalmist – “k narodu Boga Abrahamova. Božji su svi vlastodršci zemlje, nad svima on je uzvišen” (Ps 47,10). Štoviše, prorok Malahija čuje kako se iz svega obzorja čovječanstva uzdiže kao uzdah klanjanja i hvale prema Bogu: “Jer od istoka do zapada veliko je Ime moje među narodima, i na svakome mjestu prinosi se kâd i žrtva čista Imenu mojemu, jer veliko je Ime moje među narodima, govori Gospodin nad vojskama” (Mal 1,11). I sam se prorok doista pita: “Nemamo li svi jednog Oca? Nije li nas jedan Bog stvorio?” (Mal 2,10).
3. Određeni oblik vjere otvara se dakle u zazivanju Boga također kad je njegovo lice “nepoznato” (Dj 17,23). Cijelo čovječanstvo teži k istinskom klanjanju Bogu i bratskom zajedništvu ljudi pod djelovanjem “Duha istine koji djeluje i preko vidljivih granica Otajstvenog Tijela” Kristova (Redemptor hominis, 6).
Sveti Irenej glede toga podsjeća da su četiri saveza koje je Bog sklopio s ljudima: u Adamu, u Noi, u Mojsiju i u Isusu Kristu (usp. Adversus haereses, 3,11,8). Prva tri, idealno protegnuta prema punini Kristovoj, započinju dijalog Boga s njegovim stvorovima, susret otkrivanja i ljubavi, prosvjetljenja i milosti koje Sin sabire u jedinstvo, zapečaćuje u istini i vodi k savršenstvu.
4. U tom svjetlu vjera svih naroda izbija u nadi. Ona još nije prosvijetljena puninom objave, koja je stavlja u odnos prema božanskim obećanjima i čini je “teološkom” krepošću. Ipak svete knjige raznih religija otvaraju se nadi ukoliko uključuje obzor božanskog zajedništva, naznačuju povijesti cilj očišćenja i spasenja, promiče traženje istine i brane vrijednosti života, u svetosti i pravednosti, u miru i slobodi. S tom dubokom težnjom, otpornom i usred proturječja, religiozno iskustvo otvara ljude božanskom daru djelatne ljubavi i njezinim zahtjevima.
U to se obzorje smješta međureligijski dijalog za koji nas je II. vatikanski koncil ohrabrio (usp. Nostra aetate, 2). Taj se dijalog očituje u zajedničkom zauzimanju svih vjernika za pravdu, solidarnost i mir. Izražava se u uljudbenim odnosima koji siju sjeme idealnosti i transcendencije u često jalova tla politike, ekonomije i društvenog života. Pronalazi pravi trenutak religijskom dijalogu, u koji kršćani unose cjelovito svjedočenje vjere u Krista, jedinoga Spasitelja svijeta. Po istoj vjeri oni su svjesni da hod prema punini istine (usp. Iv 16,13) zahtijeva ponizno slušanje da bi se shvatila i cijenila svaka zraka svjetlosti, koja je uvijek plod Kristova Duha, s koje god strane došla.
5. “Poslanje je Crkve učiniti da raste Kraljevstvo Gospodina našega i njegova Krista kojemu služi. Dio te zadaće sastoji se u priznanju da se početnu stvarnost toga Kraljevstva može naći i izvan granica Crkve, na primjer, u srcima sljedbenika drugih vjerskih baština, u mjeri u kojoj žive evanđeoske vrijednosti i ostaju otvoreni djelovanju Duha” (Papinsko vijeće za međureligijski dijalog i Kongregacija za evangelizaciju naroda, Dijalog i navještaj, 35). To vrijedi osobito – kako nam je pokazao II. vatikanski koncil u izjavi Nostra Aetate – za jednobožačke religije, židovstvo i islam. S tim duhom u buli za početak Jubilejske godine izrazio sam ovu želju: “Neka Jubilej bude poticaj daljnjem koraku u uzajamnom dijalogu sve dok si jednog dana svi zajedno – židovi, kršćani i muslimani – ne izmijenimo u Jeruzalemu pozdrav mira” (Incarnationis mysterium, 2).
Zahvaljujem Gospodinu što mi je dao, u mojem nedavnom hodočašću na Sveta mjesta, radost toga pozdrava, kao obećanja odnosa prožetih sve dubljim i općim mirom.
2