1. U programu ove Jubilejske godine nije mogao uzmanjkati doseg ekumenskoga i međureligijskog dijaloga, kako sam već istaknuo u Tertio millennio adveniente (usp. tt. 53 i 55). Trojstvena i euharistijska usmjerenja koja smo razvili u prethodnim katehezama navode nas sada baš na tome se zaustaviti, ponajprije glede ponovne uspostave jedinstva među kršćanima. To činimo u svjetlu evanđeoskog izvještaja o učenicima iz Emausa (usp. Lk 24,13-35), promatrajući način na koji dvojica učenika, koji su se udaljili od zajednice, bijahu potaknuti vratiti se i ponovno je naći.
2. Dvojica su učenika okrenula leđa mjestu na kojem je Isus bio raspet, jer je taj događaj za njih bio gorko razočaranje. Zbog iste su se činjenice udaljili od drugih učenika i vratili se, da tako kažemo individualizmu. “Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo” (Lk 24,14), a da nisu shvatili smisao toga. Nisu razumjeli da je Isus umro “da raspršene sinove Božje skupi u jedno” (Iv 11,52). Vidjeli su samo strašno negativnu stranu križa, koji je srušio njihove nade: “A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela” (Lk 24,21). Uskrsli Isus se približava i hoda s njima, “ali prepoznati ga bijaše uskraćeno njihovim očima” (Lk 24,16), jer su se, s duhovnog gledišta, nalazili u najmračnijim tminama. Isus se tada s čudesnom strpljivošću zauzima vratiti ih u svjetlo vjere po dugačkoj biblijskoj katehezi: “Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu” (Lk 24,27). Srce im poče gorjeti (usp. Lk 24,32). Zamoliše svoga tajanstvenog pratioca da ostane s njima. “Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, blagoslovi Boga, pa razlomi te im davaše. U to im se otvoriše oči, te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju” (Lk 24,30-31). Zahvaljujući blistavom tumačenju Pisama, prešli su iz mraka nerazumijevanja u svjetlo vjere i postadoše sposobni prepoznati uskrsloga Krista “u lomljenju kruha” (Lk 24,35). Učinak te duboke promjene bio je poticaj da se bez oklijevanja vrate u Jeruzalem da dostignu “sakupljenu Jedanaestoricu i one koji bijahu s njima” (Lk 24,33). Hod vjere omogućio im je bratsko zajedništvo.
3. Povezanost između tumačenja riječi Božje i Euharistije javlja se i drugdje u Novom zavjetu. Ivan u svom evanđelju povezuje tu riječ s Euharistijom kad nam u govoru u Kafarnaumu predstavlja Isusa koji spominje dar mane u pustinji iznova je tumačeći u euharistijskom smislu (usp. Iv 6,32-58). U Crkvi u Jeruzalemu, postojanoj u slušanju Didachea, to jest apostolskog nauka utemeljena na riječi Božjoj, prethodilo je sudjelovanju u “lomljenju kruha” (Dj 2,42).
U Troadi, kad su se kršćani okupili oko Pavla da “lome kruh”, Luka izvješćuje da je okupljanje započelo s dugim Apostolovima govorima (usp. Dj 20,7), sigurno da bi hranili vjeru, nadu i djelatnu ljubav. Iz svega toga jasno proizlazi da je sjedinjenje u vjeri uvjet koji prethodi zajedničkom sudjelovanju u Euharistiji. S bogoslužjem riječi i Euharistijom – kako nas podsjeća II. vatikanski koncil, navodeći Ivana Krizostoma (In Joh. hom. 46) “neka vjernici, sjedinjeni s biskupom, imaju pristup Bogu Ocu po Sinu – utjelovljenoj Riječi – koji je trpio i bio proslavljen, u izljevu Duha Svetoga. Tako ulaze u zajedništvo s Presvetim “Trojstvom i postaju #!dionici božanske naravi#! (2 Pt 1,4). Uslijed toga, slavljenjem Gospodinove euharistije, u tim pojedinačnim Crkvama gradi se i raste Ckva Božja, a koncelebracijom se očituje njihovo međusobno zajedništvo” (Unitatis redintegratio, 15). Ta povezanost s otajstvenim božanskim zajedništvom rađa, dakle, vez zajedništva i ljubavi među onima koji prisustvuju zajedničkom stolu riječi i Euharistije. Zajednički stol je znak i očitovanje jedinstva. “Stoga je euharistijsko zajedništvo neodvojivo vezano uz puno crkveno zajedništvo i njezin vidljivi izražaj” (Ekumenski direktorij 1993., br. 3).
4. U tom se svjetlu shvaća kako doktrinarne podjele koje postoje među Kristovim učenicima sabranima u različiti Crkvama i crkvenim zajednicama ograničavaju puno sakramentsko zajedništvo. Krst je, međutim, duboki korijen temeljnog jedinstva koji povezuje kršćane unatoč njihovim podjelama. Ako, međutim, sudjelovanje u istoj Euharistiji ostaje isključeno za još podijeljene kršćane, mogu se uvesti u euharistijsko slavlje, u specifičnim slučajevima koje predviđa Ekumenski direktorij, neki znakovi sudjelovanja koji izražavaju već postojeće jedinstvo i idu u pravcu punog zajedništva Crkava oko stola riječi i Tijela te Krvi Gospodinove. Tako, “u izuzetnim slučajevima i zbog opravdana razloga, dijecezanski biskup može dopustiti da član druge Crkve ili crkvene zajednice obavlja službu čitača” (br 133). Isto je tako među katolicima i istočnim kršćanima dopuštena određena uzajamnost za sakramente pokore, Euharistije i bolesničkog pomazanaja (usp. br. 123-131).
5. Ipak, stablo jedinstva treba rasti sve do svoje punoće, kako je Krist zavapio u velikoj molitvi u Dvorani posljednje večere (Cenakulu), koju smo upravo pročitali (usp. Iv 17,20-26; UR, br. 22). Ograničenja međuzajedništva pred stolom riječi i Euharistije moraju se pretvoriti u poziv na pročišćavanje, dijalog, na ekumenski hod Crkava. To su granice po kojima snažnije osjećamo, upravo u slavljenju Euharistije, teret naših cijepanja i proturječja. Euharistija je tako izazov i poticaj stavljen u srce same Crkve da nas snažno podsjeća na posljednju Kristovu želju: “Da svi budu jedno” (Iv 17,11.21).
Crkva ne smije biti tijelo podijeljenih i bolesnih članova, nego živ i snažan organizam koji napreduje poduprt božanskim kruhom, kako je uobličen u Ilijinu hodu (usp. 1 Kr 19,1-8), sve do vrhunca završnog susreta s Bogom. Tamo će se konačno ispuniti viđenje iz Otkrivenja: “I Sveti grad, novi Jeruzalem vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža” (21,2).
2