Zagreb, (IKA) – Tradicionalno posljednji program Svečanosti Pasionske baštine je „Lirika Velikoga petka”. Tako je bilo i ove godine, na kraju 26. Svečanosti u srijedu 12. travnja u Društvu hrvatskih književnika bila je prigoda upoznati se s pasionskom lirikom Marina Sabića (1860.-1923.).
Predsjednik Društva hrvatskih književnika Božidar Petrač je istaknuo da Sabić nažalost, uglavnom zbog nemara, ali i ideoloških razloga nije dovoljno poznat u našoj javnosti. To je potkrijepio riječima Antuna Gustava Matoša iz 1909. kako je Sabić „jedan od naših nepoznatih i nepriznatih”.
Nažalost, ovu Matoševu konstataciju nije opovrgnula povijest hrvatske književnosti i književna kritika sve do naših dana, ne našavši potrebnim pomnije istražiti, analizirati i vrednovati književni opus ovoga svestrana književnika. Rijetko, a šturo spominju ga u povijesnim pregledima i antologijama hrvatske književnosti, ustvrdio je Petrač, te upitao „je li problem u Sabićevoj poetici koja se dobrano razlikuje od njegovih sunaraštajnika te izlazi izvan okvira uvriježenih promišljanja naših književnih povjesničara i kritičara; je li možda posrijedi njegovo obraćenje i snažna religiozna nota njegova pjesništva”.
Petrač je kratko predstavio Sabićev životni put i priloge koje je objavljivao u zadarskom „Novom listu”, Matičinom „Vijencu”, zadarskoj „Iskri” i dr. Godine 1897. zahvatila ga je duga i teška bolest koja mu je gotovo posve oduzela vid. Do tada, premda formalno kršten, živio kako svjedoče izvori kao ateist, da bi odlaskom sa suprugom na prvo hrvatsko hodočašće u Lurd 1908. doživio obraćenje i postao gorljivi katolik. Njegovo obraćenje navodi ga da godinu dana poslije ponovno otputuje u veliko francusko svetište.
Unatoč raznim spekulacijama o uzrocima i naravi njegove bolesti, te motivima njegova obraćenja činjenicom jest da i prije i poslije bolesti Sabić u svojoj poeziji njeguje i sadržajno i formalno poetiku koju prije njega nije njegovao ni jedan drugi hrvatski pjesnik, naglasio je Petrač, te nastavio: „Sabićeva konverzija postavila je pjesnika za začetnika hrvatskoga pjesništva kršćanskoga nadahnuća, tzv. ‘katoličke moderne’. Sabićeva pojava vrlo je srodna europskim katoličkim književnim kretanjima.” U ovoj je prigodi Petrač ukazao na pojedina djela, te podsjetio kako je knjigu „Preporod idealizima. Izabrana djela” objavila Kršćanska sadašnjost 2006. godine.
Želimo li ukratko odrediti položaj Marina Sabića u hrvatskoj književnosti u posljednja dva desetljeća 19. i prva dva 20. stoljeća, nećemo pogriješiti kažemo li da je u mnogo čemu bio prvi u nas koji je otvorio vrata novim europskim književnim strujanjima i vrlo promptno približio njihova kretanja hrvatskoj literaturi, kako u svojim kritičkim književnim promišljanjima, kako u odabiru pjesnika koje je prevodio, kako i u svojem vlastitom pjesničkom stvaralaštvu; bio je prvi koji je, doživjevši obraćenje, začeo novi model hrvatske religiozne lirike, te ga je onodobna kritika jednodušno prihvatila kao našega najvećega mističnoga pjesnika. Bio je prvi koji je visoko postavio vrijednosne ljestvice hrvatskoga duhovnoga pjesništva kršćanske inspiracije. Obraćenička katarza koja je trajala više od deset godina polučila je veliku liriku iskrena nadahnuća i snažna izraza. U toj unutarnjoj biti i grčevitoj napetosti odigrala se osobna drama u kojoj su se neprestano suprotstavljale dvije sile: Božja i ljudska koje su uzrokom ove iskrene i duboke poezije, zaključio je Petrač.

Izbor iz lirike Marina Sabića kazivao je dramski umjetnik Joško Ševo. U glazbenom dijelu Tanja Ruždjak, sopran i Elizabeta Zalović, na glasoviru izvele su nekoliko pasionskih skladbi Mozarta, Pergolesija i Händela.