Požega, (IKA) – Na Dan čišćenja pamćenja i spomena mučenika u Požeškoj biskupiji, 7. travnja,  biskup Antun Škvorčević pohodio je Kaznionicu u Požegi, gdje je najprije pred spomenikom zatvorenicima u krugu ove ustanove položio vijenac i zapalio svijeće u spomen na sve nedužno utamničene žene u ovom zatvoru za vrijeme komunističke vlasti. Potom je u dvorani Kaznionice predvodio euharistijsko slavlje u koncelebraciji sa Slavkom Starčevićem, zatvorskim dušobrižnikom. Na početku misnog slavlja biskup je pozdravio ravnatelja Kaznionice s njegovim suradnicima i zatvorenike iz ženskog i muškog zatvora. Upitavši ih kako su, pojasnio je da mu nije nakana s njima zbijati šalu – svjestan da je izvanjski gledano u zatvoru loše – nego da je uistinu uvjeren kako se i u Kaznionici može biti dobro, po onome što je u njihovu srcu i na temelju onoga što žive u svojoj savjesti. Kazavši da smo se danas ovdje sabrali upravo zato da bismo pokušali provjeriti  – ne kako je oko nas – nego kako je u nama, i tom svojom nutrinom stati pred Boga, koji ima moć praštanja i milosrđa te nas može prosvijetliti i pročistiti, unijeti u nas onu puninu života za kojom čeznemo. Podsjetio je nazočne da se na Dan čišćenja pamćenja i spomena mučenika u Požeškoj biskupiji spominjemo  nevolja i zala koje su mnogi ljudi podnijeli u našoj Domovini, osobito u vrijeme sustava koji su progonili, u zatvore trpali i ubijali nedužne ljude, samo zato što su pripadali jednoj ili drugoj politici, jednoj ili drugoj vjeri. Kazao je da tim žrtvama želimo danas posvjedočiti da nisu zaboravljene, da ih poštujemo i od njihove žrtve živimo. Naglasio je kako ih se ne spominjemo zato da bismo se još jednom ogorčili u srcu, i gajili osvetničke osjećaje prema onima koji su činili zlo drugim ljudima, nego baš zato da bismo očistili pamćenje od prljavštine sebičnosti, osvete i mržnje te kroz praštanje i milosrđe stvorili u sebi raspoloženje pamćenja u čistoći srca. Podsjetio je da će središnji događaj ovoga dana biti večeras u Jasenovcu na kojem će se okupiti brojni hodočasnici Gospi Jasenovačkoj iz župa Novljanskog dekanata, gdje ćemo moliti za sve žrtve jasenovačkog logora, kao i za one u Bleiburgu i na drugim mjestima stradanja. Pozvao ih je da se i oni svojom molitvom, pokorom i žrtvom, a napose ovom svetom misom pridruže tom nastojanju u Požeškoj biskupiji.

Homiliju je biskup započeo slikom ruševne zgrade koju je vidio dok je putovao prema Kaznionici, ustvrdivši da se ona urušila zato što u njoj više nitko ne stanuje. Rekao je kako je teško kad se sruši neka materijalna građevina, ali da je još teže kad čovjek postane duhovna ruševina zato što u  njegovu biću nitko ne stanuje. Zapitao je što bi to u nama trebalo stanovati da ne postanemo ruševine. Odgovor na to pitanje potražio u naviještenom evanđeoskom ulomku u kojem Isus tumači Židovima da je Otac u njemu i on u Ocu. Istaknuo je da Isus i nama želi reći kako se po onome što prebiva u nama znade tko smo. Naš pravi identitet nije u ljepoti našeg lica, frizure ili odjeće, nego u našem srcu koje je prazno ili puno. To znači, nastavio je biskup, da je presudno pitanje njegujemo li kulturu srca, pazeći da u njemu ne bude praznina,  ili – još gore – mrak. Upozorio je da ne možemo očekivati da će se zdanje našeg bića izgrađivati i da ćemo imati smisleni život, ako u našem srcu nema mjesta za Boga. Podsjetio je nazočne da oni već njeguju određenu kulturu srca po tome što je u njem na svoj način prisutna njihova obitelj, bračni drug, djeca ili netko drugi tko im  je drag. No, naglasio je da svi oni dobro znaju kako je ono što ljudi mogu unijeti u njih veoma ograničeno, i da oni čeznu za puninom kojoj je ime Bog. Pozvao ih je da se ne odreknu sebe, duhovnog zdanja svoga bića, nego svakodnevno njeguju povezanost s Bogom po molitvi, koja ne mora uvijek biti izrečena riječima, nego očitovana jednostavnom mišlju na Boga koja ih otvara za njegovu prisutnost u srcu.

Potaknut prvim liturgijskim čitanjem biskup se zatim osvrnuo na iskustvo proroka Jeremije, rekavši da se on u teškim okolnostima svim  silama trudio da Bog bude prisutan u njemu  i u javnom životu, kao jedini čvrsti temelj ljudskog postojanja. Ustvrdivši da je prorok zbog toga bio izložen progonu, biskup je zapitao zašto se događa da neki ljudi pokrenuti iznutra zloćom i pokvarenošću počnu progoniti druge ljude. Odgovorio je da nije toliko važno pitanje otkud zlo u svijetu, nego svijest kako ćemo propasti ako se ono nastani u nama i počne nama gospodariti, te uvjerenje da ga može pobijediti samo Bog ako mu dopustimo da u nama djeluje svojom moću ljubavi. Kazao je kako su tvorci zlih projekata u prošlosti koji su mnogim ljudima prouzročili velike patnje propali zajedno s njihovim zlim namislima, dok su žrtve bile pobjednici. Kazao je da nam Dan čišćenja pamćenja i spomena mučenika doziva u pamet kako su žrtve u zlu sačuvale svoje dostojanstvo napose kroz to što su ostale vjerne Bogu i čistoj savjesti. One, povezane s Isusovom žrtvom i pobjedom, ugrađene su u naše dostojanstvo te ih se trebamo spominjati

Za razliku od ljudskih projekata zla, mržnje i osvete, Bog smišlja projekte ljubavi za čovjeka, koji u Isusu Kristu imaju svoje puno ostvarenje, ustvrdio je biskup. Dodao je gdjegod se živi istinska ljubav, ona je nužno povezana sa žrtvom koja nije gubitništvo, nego snaga kojom se pobjeđuje. Pozvao je nazočne da uvijek radije biraju biti žrtve koje trpe zlo, nego zlotvori koji nanose zlo najbližima oko sebe. Ustvrdivši da u zatvorskom zdanju zatvorenicima može biti teško živjeti zbog toga što su ograđeni zidovima, istaknuo je da je još teže ako dopuste biti okovanima vlastitim negativnostima, zloćom i sebičnošću, jer na taj način razaraju najdublju razinu zdanja njihova ljudskog bića.  Pozvao je nazočne da se po uzoru na Jeremiju u povezanosti s Bogom uvijek ravnaju po mjerilima dobra, pa i pod cijenu da zbog toga budu žrtve. Pozvao ih je da rado i često dolaze na svetu misu i u svetoj pričesti primaju moć Isusove ljubavi koja je pobijedila zlo i smrt. Završavajući homiliju biskup je rekao da bi želio otići s ovog susreta u uvjerenju da stanovnici ove Kaznionice nisu duhovna zgrada koja se ruši, nego da izgrađuju zdanje svoje jedinstvene i neponovljive osobe dubokom povezanošću s Bogom i uz njegovu pomoć.

Na svršetku misnog slavlja uime zatvorenika i zatvorenica biskupu je zahvalila jedna zatvorenica, rekavši da svaki njegov dolazak u ovu ustanovu unese svjetlo u njihove duše, probudi u njima nove nade i nahrani ih ljubavlju prema Bogu i bližnjemu te mu je čestitala Uskrs. U završnoj riječi biskup Antun je kazao da Isusovo uskrsnuće nije neki podatak koji treba znati, nego činjenica koju treba iskustveno doživljavati. Ustvrdio je kako se svojevrsno uskrsnuće događa kad čovjek iz svoje zloće i sebičnosti prijeđe u dobrotu i plemenitost, iz mržnje u ljubav, kako se to dogodilo Mariji Magdaleni uz Isusovu pomoć. Darujući nazočnima sličicu na kojoj Magdalena pruža ruke Uskrslom Gospodinu, pozvao ih je da joj se pridruže te svakoga dana uz njegovu pomoć stječu iskustvo uskrsnuća, trgajući se iz grobova svoje sebičnosti. Zahvalio im je za sudjelovanje na misi i za sve dobro koje u ovoj ustanovi nastoje činiti, napose gospodinu ravnatelju i njegovim suradnicima, kao i zatvorskom dušobrižniku Slavku Starčeviću.