Zagreb, (IKA) – U organizaciji Povjerenstva za trajnu formaciju redovnika i redovnica Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica (HKVRPP) u nedjelju 2. travnja u bazilici Srca Isusova u Zagrebu održana je korizmena duhovna obnova za redovnice. Program je započeo pjevanom Večernjom koju su predmolile dominikanke. Pozdravnu riječ okupljenim redovnicama koje su ispunile baziliku, a posebno predvoditelju duhovne obnove gospićko-senjskom biskupu Zdenku Križiću uputio je predsjednik Povjerenstva fr. Anto Gavrić, OP. Podsjetio je kako biskup Križić odnedavno obnaša i službu predsjednika Vijeća HBK za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskog života.
Nagovor je biskup Križić koncipirao u obliku svojevrsnog ispita savjesti, te je upozorio kako je briga za duhovni život sve manje na listi prioriteta kod osoba posebnog poziva. „Postali smo sve sličniji onim kategorijama ljudi iz Evanđelja kojima obraćenje ne treba jer su umišljeni da su već dovoljno obraćeni. Tako onda i sudjelovanje u duhovnim ponudama i duhovnim činima završava bez i najmanje odluke da se u životu nešto primijeni”, jer „lako dođe do toga da se posve ostane bez onog gorućeg grma koji gori i ne izgara, i umjesto toga postane grm koji izgara i sažiže u nama sav zanos, sve oduševljenje, sve emocije. Može se doći do toga – kada je u pitanju naš poziv i poslanje – da više nema ni plamena ni topline, da je ostao samo pepeo, a osoba samo sa pepelom ne može u svom poslanju nikoga zagrijati za Boga i uzvišene stvari. Ta zatvorenost milosti dovodi osobu do ‘paralizirajuće mlohavosti’, kako veli papa Franjo. Osoba vegetira u svom pozivu bez da išta veliko očekuje, a još manje da nešto drugima daje”.
Biskup Križić posvijestio je kako se „to gašenje gorućeg grma ne događa u jednom hipu, nego malo po malo preko svakodnevnih i ustrajnih nevjernosti. Problem je što ne želimo promijeniti određene loše navike, što odgađamo donijeti dobre odluke, nego pasivno čekamo da se neke stvari srede i poslože same od sebe. Osoba na taj način lako završi u nekoj zamarajućoj osrednjosti ili komotnosti koju onda svim sredstvima brani, i ne da se uznemiravati od Božjih riječi i Njegovih poticaja. Tako osoba postaje nesposobna da si postavi bilo kakvo pitanje koje može uznemiriti ili praviti bilo kakav pritisak na savjest da se nešto promijeni”. Upozorio je na činjenicu da se netko udalji od Isusa ne mora zbog toga izići iz samostana. „Može se kao i stariji sin iz poznate prispodobe: biti unutra, ali biti na velikoj distanci od Oca, od redovničkih ideala”. Ukazujući na opasnost od osrednjosti, naglasio je kako to može „postati stanje mrtvila iz kojeg osoba i ne želi izići. I tako se nažalost može živjeti kao redovnik-redovnica do kraja života. Isus onom uzetome postavlja pitanje ‘Želiš li ozdraviti!?’ Pitanje može izgledati čudno, zar zbilja ima netko tko bi rekao ‘Ne želim’. Ali nije tako. Osoba se može nekada naviknuti na neke svoje bolesti iz kojih i ne želi izići”.
Ustvrdio je, kako to isto vrijedi i za grijeh. „Osoba se na njega može toliko naviknuti da iz njega niti ne želi izići. Stoga i Isusovo pitanje ‘želiš li ozdraviti’, traži iskreni ispit savjesti i iskreni odgovor.”
Biskup Križić upozorio je i na zanemaren poziv koji dovodi do neizbježnog razočaranja, frustracije i nezadovoljstva. U tom je vidu spomenuo jednoga duhovnog autora koji objašnjava Isusov delikatni prijekor Marti, i to onda uspoređuje s redovničkim hodom.
Na početku Marta je sva koncentrirana na Isusa. Prima ga srdačno u svoju kuću i želi da se On osjeća dobro. Međutim malo poslije toga Marta je sva usmjerena na stvari za Isusa: što da za njega napravi, kako da ga što bolje pogosti. Na kraju, Marta završava tako da je sva usmjerena na svoje stvari, zabrinuta je za sebe. Zato Isusu prigovara zbog svoje sestre koja joj ne pomaže, a razlog je više njezina ljubomora što joj je sestra privukla veću Isusovu pozornost. Primijeni li se to na redovnički hod to izgleda ovako: osoba je na početku jako usmjerena prema Isusu i prijateljstvu s Njim. To je vrijeme novicijata i malo iza toga. Zatim slijedi vrijeme kada se osoba sve više usmjerava na stvari za Isusa: različite apostolske aktivnosti, želja da se Isusu privuče što više ljudi, da se obrati cijeli svijet. To je vrijeme iza doživotnih zavjeta kada se osoba usmjeri prema apostolskom djelovanju. Nažalost, nerijetko dođe i do onog trećeg stupnja, 10-15 godina iza doživotnih zavjeta: pozornost osobe sve više ide prema njoj samoj. Apostolat koji obavlja je sve više usmjeren prema samoafirmaciji, prema dokazivanju sebe i nastojanju oko svog uspjeha i prestiža. Dakako, sve što se radi želi se prikazati kao za Boga, za Crkvu, za zajednicu, za Družbu, ali u stvarnosti to nije to.
„Nekada smo puno osjetljiviji što mediji, ovaj ili onaj, govore o nama, nego li kako nas Isus vidi. Zbog toga ćemo lakše prihvatiti da se zamjerimo Bogu nego ljudima. Potrebno je imati hrabrosti prihvatiti nekada da budemo antipatični u našim stavovima s obzirom na istinu. Ne biti grubi, arogantni, srditi, nego imati hrabrosti reći istinu bez obzira što nekome ne odgovara i što ćemo zbog toga morati nešto i podnijeti. I to spada u duhovnost. Duhovnost nije plašljivost. I ovdje se moramo ispitati i sagledati naše ponašanje u zajednici: branim li više istinu ili možda branim uvijek svoju neku simpatiju bez obzira na istinu? Koliko sam zauzet za opće dobro, a koliko za osobne interese?”
Udaljavanje od istine je uvijek udaljavanje od Boga, jer čovjek bez istine nema prave komunikacije s Bogom. Jedna od karakteristika grijeha jest da dezorijentira čovjeka, jer ga uvodi u tamu, tako da ne vidi kamo ide, naglasio je biskup, te dodao „problem grijeha nije samo problem nekog grešnog čina koji je netko napravio, nego je veći problem krivog životnog smjera koji grijeh daje nekoj osobi i koji onda osoba slijedi. Nekada se taj negativni smjer posve neopaženo dogodi te osoba gotovo i ne primijeti da je prešla na drugu stranu puta. Pa se grijeh i često puta dogodi posve ‘slučajno’. Nismo ga planirali ni htjeli nego se dogodio pukim slučajem. No, čovjek mora raditi na sebi, izgrađivati svoje duhovne instinkte, da bi onda mogao ispravno reagirati u nekim ‘slučajnim’ situacijama, ili ‘slučajnim’ napastima, a tih će uvijek biti. Ako osoba ne radi dovoljno na sebi, onda će ju ovakve ‘slučajne’ situacije uvijek iznova zavesti. Problem je što onda ovi ‘slučajni’ padovi postaju redoviti, te mogu dati posve negativan smjer nečijem životu, do te mjere da osoba u zlu ide sve dalje i dalje, gotovo da to ne primjećuje. U ovakvim slučajevima osoba se čak može i redovito ispovijedati, ali je problem što to može biti bez ikakve vidljive želje da se promijeni taj negativni životni smjer. U ispovijedi osoba može dobiti oproštenje grijeha, ali to ne mora značiti da se riješio problem zla. Bog ne želi samo oprostiti čovjeku grijehe, nego prije svega otrgnuti čovjeka od grijeha. To trebamo dopustiti Bogu”.
Upozorio je kako problem grijeha nije toliko u njegovu činu koliko u njegovu trajanju. „Grijeh je, kao i milost, dinamičan. On raste i razvija se i onda kada spavamo. Odgađanje obraćenja nije samo pitanje vremena, nego je problem u tome što se s odgađanjem grijeh sve dublje ukorjenjuje u nutrini osobe, a onda je i sve teže osloboditi ga se. Evo zbog čega Isus žuri kada je u pitanju obraćenje grešnika. Naglasak je da se ne čeka ‘sutra’, nego ‘sada’, ‘danas’, ‘siđi brzo’. Jer ako se nešto ne učini sada kada je milost na djelu, možda se neće nikada učiniti. Problem grijeha nije toliko u tome što je netko prekršio neku zapovijed, nego prije svega u tome što se odbija živjeti vjernost svome pozivu, što se odbija suradnja s milošću. Veći je grijeh zanemariti poziv nego li prekršiti neki zakon. Vjernost pozivu je ono što zovemo obraćenje”.
I nama se danas kao i Adamu postavlja pitanje: „Gdje si?” Da bismo odgovorili na to pitanje nužno je stati pred Boga i u njegovu svjetlu i njegovoj istini promatrati sebe. Ne trebamo se uplašiti sami sebe. Bog je veći u svom milosrđu od svega što mi možemo počiniti. Važno je pred Njega staviti sebe, sve ono što jesmo i što želimo biti. On će onda znati što će s nama učiniti. To ne znači da će od sutra sve ići glatko. Kušnje i padovi neće prestati, ali ćemo imati nove snage s kojima ćemo se moći boriti, zaključio je biskup Križić.