Zagreb, (IKA) – Korizmeni susret hrvatskih branitelja, članova obitelji branitelja, ratnih vojnih invalida, udovica, djece i roditelja poginulih, nestalih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja održan je u zagrebačkoj prvostolnici u petak 24. ožujka. Susret je počeo pobožnošću križnoga puta koju je predvodio zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško.
Uvodeći u pobožnost biskup je rekao „u ovome redovitom korizmenom susretu vidimo kako se svi naši putovi susretnu u jednome putu – Isusovom križnom putu. Tu postajemo jedno, tu se bolje razumijemo, tu jasnije vidimo smisao svojih života i trpljenja, tu svaki čovjek postaje ponizniji i zahvalniji. Prolazit ćemo od jedne do druge postaje i duhovno se povezati sa svima u kojima Krist trpi osudu, nasilje, progonstvo, hladnoću srca i neosjetljivost, neprihvaćenost i poniženje”. Branitelje je pozvao da pozornost usmjere na riječi blaženoga Alojzija Stepinca „u čiji život i svetost stane sva naša suvremena povijest. On je na postajama svoga križnoga puta susretao Božju utjehu i novu snagu Duha Svetoga. Molimo ga da ga i mi susretnemo, dok nam pokazuje put Ljubavi koju niti smrt ne zaustavlja, nego otvara radost Uskrsnuća”. Nadalje je naglasio kako je „puno nakana na koje molimo, koje vidimo kao potrebu domovine. Ona nije neki nejasan pojam nego darovani ljudi, prostor, vrijeme i odluke, zalaganja i traženje dobra. Molimo i za potrebe pojedinaca, osobito branitelja, misleći osobito na zatočene, na progonjene, a pred očima su nam hrvatski branitelji iz Bosne i Hercegovine koji se nalaze u kušnjama i nose teret nacije. Molitva iz ove prvostolnice nikada nije bila bez ploda”. Biskup je pozvao i na molitvu za plodove Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, te uvod zaključio riječima: „Ako naučimo ići ukorak s Isusom na Križnome putu, ako naučimo zajednički hodati kao Crkva koja živi od Duha Svetoga koji uskrisuje na novi život, i domovina će biti u svjetlu nove nade”.
Nakon pobožnosti uslijedilo je euharistijsko slavlje koje je u zajedništvu s vojnim kapelanom u HVU „Dr. Franjo Tuđan” o. Zoranom Vujičićem, DI, predvodio biskup Šaško. Osvrćući se na odlomak iz Markova evanđelja, u homiliji je rekao kako se Isusovim sugovornicima mora priznati domišljatost u postavljanju pitanja. Ona nisu bila jednostavna, ali su Isusovi odgovori na njih dragocjeni i u biti jednostavni, baš kakva istina i jest. Ono što je smišljala zbiljska želja za spoznajom ili pak pokušaj da se Isusa dovede do zida, iza sebe je ostavilo bogatstvo Božje mudrosti.
Zanimljivo je da Isus, odgovarajući na pitanje koja je zapovijed prva, ne navodi niti jednu zapovijed, nego navodi molitvu. Isus odgovara navodeći riječi Svetoga pisma, najprije iz Knjige Ponovljenoga zakona o ljubavi prema Bogu svim srcem, dušom, umom i snagom (usp. Pnz 6, 4-5). Taj je odgovor bio učinkovit, jer su te riječi židovskim vjernicima bile iznimno poznate; ponavljali su ih u svojim molitvama, kao i danas, triput na dan. Tomu dodaje i rečenicu iz Knjige Levitskoga zakona o ljubavi prema bližnjemu (usp. Lev 19, 18). Kratak je to i dubok odgovor, sažetak svega što je Isus naučavao o Bogu i o životu (usp. Mt 7, 12). Isus navodi ono što je srce Zapovijedi, što je njihov smisao. Pismoznanac se složio s izrečenim „da je ljubav prema bližnjemu važnija od svega, važnija od žrtava i molitava. Ta je ljubav najveća pobožnost. Zapovijed ljubavi važnija je i od prinosa u Hramu”. Biskup je podsjetio kako „i mi koristimo neko nazivlje i izraze koji mogu zanemariti srce”. Kršćanski je kriterij ljubiti bližnjega kao što je Isus ljubio nas. Isus je kriterij. U tome je radost: u Božjoj ljubavi prema nama. Objavljuje nam da Bog čini nešto odlučujuće za nas. Ne trebamo živjeti u tjeskobi hoćemo li uspjeti povezati svoj život: nedostatan, grešan, krhak, s Bogom. Križni put, korizmeno vrijeme, pred nas stavljaju istinu naše vjere da je Bog po Isusu povezao naše živote beskonačnom ljubavlju. Ona ne prestaje, ona je neiscrpna i traje i nakon smrti.
Biskup je rekao kako je lako ovo Evanđelje slušati, razmatrati, osjećati s hrvatskim braniteljima. „Tu, među vama vjernicima, tako je prirodan govor o ljubavi prema Bogu i bližnjima. Dragocjenost je to na koju se trajno vraćamo i uvijek nas iznova zadivljuje. Vjerujem da se i sami iznenadite, kada pogledate što ste prošli i čime bili nošeni”. Upozorio je da „dok dijelimo zajedništvo, ne smijemo zaboraviti, osobito ne zanemariti istinu da je vaš život ne samo govor nama nego i vama samima”. Prošle su godine, ali čudo ljubavi u Domovinskome ratu ostaje. Dok vas susrećem, promatram, naročito ranjene, a nasmijane; u trpljenjima, a mirne; s godinama na tijelu, a oduševljene, razumljivija je brojka onih 613 zapovijedi. Svakoga dana, cjelinom svoga tijela i duha – to je pred nama u hrvatskim braniteljima. To je uvijek novo nadahnuće. U njemu postoji i kušnja koja pred sadašnjim prilikama pita: Koliko je vrijedilo; je li vrijedilo? A mjera – govori nam Isus – nije izvan vas, nije izvan nas. Vrijedilo je onoliko koliko je srca u nečemu, a u vama braniteljima bilo je cijelo srce i um i snaga. I ta se ljubav prelijeva na sve nas. Istinska ljubav podiže, iznenađuje; nikada nije dosadna i – gradi cjelovitost. Jer, ako se želi vidjeti cjelovitost Hrvatske, cjelovitost ljubavi prema njoj, nema drugoga mjesta gdje ju se može naći osim srca branitelja, i uvijek ju treba potražiti među braniteljima, rekao je biskup, te potaknuo hrvatske branitelje da hrvatsku povijest ne prepustite zaboravu. „Ta dionica naše povijesti je ključna. Kada nešto u vremenu bude dalje odmaknuto, tada povjesničari trebaju rekonstruirati, povezati često nedostatne podatke, isključiti prijevare, razvrstati izvore. Zato povijest puno puta pišu oni koji mogu manipulirati dokumentima, ali stvarnu povijest pišu živi, pišu svjedoci istine. Zato bih želio da i danas vidite svoju važnu ulogu u onome u čemu vas nitko ne može zamijeniti”.
Prošlo je više od četvrt stoljeća od presudnih događaja za našu domovinu. Djeca koja nešto o tome pamte sada imaju tridesetak godina. Naraštaji koji dolaze – odakle će crpiti istinu? Iz svjedočanstava onih koji nikada Hrvatsku nisu voljeli, ali su imali dovoljno novaca i utjecaja da svoju mržnju i otrov neistine ukoriče, stave u filmske zapise, u književna djela i izvješća? Hoće li mladi istinu moći iščitati iz filmova, iz udžbenika, iz spomenika koje ostavljamo? Osjećamo da ono što je ostalo u javnosti ne govori dovoljno jasno i istinito; i, ako nema ljubavi, glasa očeva i majki, djedova i baka, koji će djecu upućivati, pokazivati im, učiti ih, ostat će na vjetrometini nejasnoća, zbunjenosti, neistine kakvoj su bili prepušteni naši naraštaji nakon II. svjetskog rata. I zato sada, kada se grade ceste, nailazimo na mjesta s pokopanim, štoviše odbačenim hrvatskim žrtvama, o kojima se nije smjelo govoriti, o kojima se šaptalo, jer je nad njima posijan strah. Kada se prolazi šumama, niz padine za koje se slutilo da prekrivaju posljednje muke ubijenih; iz jama koje su izabrane da dubinom i mrakom priguše jauke stradalih i povećaju moć silnika, proviruju kosti, predmeti, žica koja je trebala svezati istinu i odvesti ljude tom stravičnom ‘podzemnom komunističkom žičarom’ u nepovrat sjećanja. Baš zbog toga, jer su dokumenti ostali nedostupni ili su uništeni ili zbog straha nisu zabilježeni događaji, mi se bavimo onim što je poniženje za slobodnu državu i suvremeno društvo, posvijestio je biskup Šaško, te homiliju zaključio riječima: „Vaša ljubav svim srcem, dušom i umom ima snagu uvijek novih početaka i oduševljenja. Pohranite svoje zabilješke, svjedočanstvo istine, i to tako da bude dostupno na raznim stranama: u dokumentacijskim središtima, u arhivima, u objavljenim djelima… Ostavite zabilježena svjedočanstva ne kao oporuku jednoga vremena, nego kao kolijevku novih hrvatskih oduševljenja i rasta života. Istina pronalazi svoje putove. U tome nam je izvrstan primjer blaženi Alojzije. I kada se cijeli državni i međudržavni aparat trudio da istina bude izigrana, ona je preživjela i pokazuje novu snagu. Ništa što se voli svim srcem, dušom i umom ne može biti izbrisano. Pomozimo ljubavi da njena maštovitost i snaga bude na radost Crkve i naroda”.
U molitvi vjernika molilo se za Crkvu, za uspjeh Druge sinode i rast u izgradnji zajedništva, za vjernike da budu svjedoci spasenja, te da po njihovu zauzimanju hrvatska domovina uznapreduje u radosti i u dobru. Molilo se i za sve kojima su povjerene dužnosti, službe i brige za opće dobro naše domovine da promiču istinske vrijednosti, te da ljubav prema domovini očituju djelima. Molitva je upućena i za sve koji trpe i žive u oskudici, te za sve poginule, preminule i nestale hrvatske branitelje.