Vatikan, (IKA) – U vatikanskoj bazilici Sv. Petra 13. ožujka prvi puta je održana anglikanska Večernja. Liturgijskom slavlju predsjedao je anglikanski nadbiskup David Moxon, ravnatelj Rimskoga anglikanskog centra, dok je mons. Arthur Roche, tajnik Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, propovijedao. Molitveno slavlje uveličao je zbor Merton Collegea iz Oxforda, izvijestio je Radio Vatikan. U propovijedi mons. Arthur Roche je kazao: „Nalazimo se u važnom povijesnom trenutku. Ovdje, u ovoj velikoj bazilici, sagrađenoj nad grobom svetoga Petra, na kojemu je Krist utemeljio svoju Crkvu”. Nalazimo se upravo na mjestu gdje je sveti Grgur Veliki, Apostol Engleske, posvećen za biskupa i proglašen nasljednikom svetoga Petra – a čija se grobnica nalazi u blizini. Oltar koji je on podigao nad grobom svoga Prethodnika, još uvijek koriste Petrovi nasljednici te je tako postao i svjedokom nekih od najvažnijih događaja u povijesti Crkve: inauguraciji papa, kanonizacijama svetaca, ekumenskog Sabora, kao i krunidbama svetih rimskih careva, kazao je tajnik. Ovdje se prvi put pjeva anglikanska Večernja molitva. Klanjanje Bogu je po svojoj naravi, čin poniznosti stvorenja pred svojim Stvoriteljem … Božja ljubav i naša želja da mu se klanjamo, ono je što nas povezuje kao kršćane: anglikance i katolike podjednako; hodočasnički narod, na putu ekumenskog izazova i nade, kazao je mons. Roche.
Tajnik Kongregacije za bogoštovlje podsjetio je na poniznost službe pape Grgura. Malo je papa u povijesti imalo tako veliki utjecaj na oblikovanje Crkve kao sv. Grgur. Čak nam i danas njegovo učenje i primjer progovaraju, u ovom izazovnom svijetu. Bio je papa samo 14 godina, ali ono što je postigao tijekom tih godina i nasljeđe koje je ostavio, plod je koji je sazrijevao tijekom 50 godina njegova prethodnog života. Osim svojih brojnih kvaliteta, on je prije svega učenik Gospodnji – hodeći njegovim putovima i odupirući se svojima – istaknuo je mons. Roche. Nižući zatim značajnije događaje iz života sv. pape Grgura, istaknuo je da premda odgojen i obrazovan u rangu rimskoga prefekta, Grgur se radije se okrenuo monaškom staležu i životu u osami. Uskoro i sam proglašen papom te uz višestruka opiranja i pokušaje da izbjegne iskazano mu povjerenje, ipak se prihvaća te službe. Bilo je to 3. rujna 590. godine. Njegov pontifikat bio je obilježen ne samo izvanrednim administrativnim sposobnostima i dubinom nauka, mudrosti prosuđivanja i revnosti u posvemašnjem naviještanju Evanđelja nego i izvanrednom pastoralnom skrbi za siromašne i bolesne, izbjeglice, robove i kažnjenike – skrb za njihove potrebe – i tijela i duše. Propovjednik je posebno istaknuo Grgureve zasluge koje su važne u potrazi za tješnjim jedinstvom kršćana. Prvo se može vidjeti u izuzetno ekumenskoj naravi njegove petrovske službe. Sv. Grgur je s velikom obzirnošću svoju službu opisao kao „Servus servorum Dei” ili „Sluga slugu Božjih” – naslov koji se zadržao i do danas. Drugo i možda njegovo najveće postignuće, nalazimo u njegovu misionarskom žaru. Naša međusobna ljubav, pojasnio je mons. Roche, ljubav jednih prema drugima, treba uvijek biti ponizna da tako jedni druge potičemo na sve veću vjernost Kristu. Na kraju, Božja milost je ona koja ostvaruje ono što radimo i za čim čeznemo, kao što naviještamo Isusa Krista, a ne sebe. Trijumfalizam bilo koje vrste je uvijek zid, a nikad most, istaknuo je između ostaloga, u propovijedi mons. Roche.