Istina je prava novost.

Homilija koparskog biskupa Jurija Bizjaka prigodom 9. susreta katolika iz Hrvatske i Slovenije

Homiliju koparskog biskupa Jurija Bizjaka, koju je na misi prigodom 9. susreta katolika iz Hrvatske i Slovenije, u subotu 28. rujna 2024. u Svetvinčentu, zbog bolesti mons. Bizjaka pročitao predsjednik Slovenske biskupske konferencije i novomeški biskup Andrej Saje, prenosimo u cijelosti.

Poštovani gospodine biskupe mons. Ivane Štironja, vjerni pastiru biskupija Poreča i Pule, draga braćo biskupi i nadbiskupi, dragi svećenici i đakoni, braćo redovnici i sestre redovnice, bogoslovi i sjemeništarci, predstavnici civilnih vlasti, draga braćo vjernici, Hrvati i Slovenci: Sve vas srdačno pozdravljam. Milost vam i mir! I radost u Duhu Svetome!

Okupljeni smo u mjestu Svetvinčenat, gdje se nalaze zemni ostatci, bl. Miroslava, svećenika, koji je u Lanišću prije 77 godina, 24. kolovoza 1947. godine, na ‘krvavoj krizmi’ zvjerski ubijen, a na današnji dan prije 11 godina, 28. rujna 2013. godine, u pulskoj Areni proglašen blaženim. Kao što psalmist kaže u zahvalnom psalmu: ‘Dragocjena je u očima Gospodnjim smrt pobožnika njegovih!’ (Ps 116,15). Neka i u našim očima bude dragocjena smrt njegovih svetih!

S velikom obostranom radošću nastavljamo niz susreta dvaju bratskih naroda koji žele živjeti u miru međusobno i sa svim svojim susjedima. Naši susreti izrastaju iz mnogih manjih susreta i događanja koja organiziramo: Spomenut ću susrete pograničnih dekanata Biskupije Poreč i Biskupije Koper, koji se održavaju svake godine i blagotvorno jačaju naše veze i naše poslanje. Vrijedno je spomenuti i suradnju naših arhivara koji čuvaju našu zajedničku povijest i naše zajedničko postojanje. Najmasovniji su, naravno, naši susreti i suradnja na kulturnom i gospodarskom području, na našim brojnim hodočašćima, pohodima i odmorima. Ovako veliko okupljanje, kao što je današnje, doživljavamo po deveti put: Marija Bistrica (2003), Brezje (2005), Trsat (2007), Ptujska Gora (2011), Ludbreg (2014), Stična (2017), Krašić (2019), Beltinci (2022), Svetvinčenat (2024).

Naš susret pruža nam priliku da se najprije zahvalimo jedni drugima za dobra djela i usluge koje smo jedni drugima učinili i jedni od drugih primili. Biskupija Kopar ovom se prilikom iz srca zahvaljuje biskupijama Poreč i Pula na velikodušnosti i gostoprimstvu koje su nakon Drugog svjetskog rata iskazivale Biskupiji Kopar, kada su u svoje obrazovne ustanove primile naše pripravnike za svećeničku službu. Također se zahvaljuje brojnim župama koje su primile naše svećenike za župnike i velikodušno se brinule za njihovo materijalno i duhovno uzdržavanje. Kao što je naš Gospodin zapovjedio svojim učenicima: ‘U koji god grad ili selo uđete, razvidite tko je u njemu dostojan: ondje ostanite sve dok ne odete.’ (Mt 10,11). Iskrena vam hvala na vašoj velikodušnosti i gostoprimstvu!

Geslo ovogodišnjeg susreta je geslo blaženog mučenika Miroslava Bulešića, koje glasi: ‘Moja osveta je oprost!’ Potpuno u skladu s Mojsijevom zapovijedi: ‘Moja je odmazda, ja ću je vratiti, veli Gospodin!’ (Pnz 32,35; Rim 12,19; Heb 10,30). Naša poslovica kaže: ‘Na oprostu svijet stoji!’ Oproštenje je nešto božansko i uvijek je božansko djelo. Po proroku Ezekielu tako govori Gospodin svojoj zalutaloj zaručnici: ‘Sklopit ću s tobom savez svoj i znat ćeš da sam ja Gospodin, kad ti oprostim sve što učini! To je riječ Gospodina Boga.’ (Ez 16,62-63). I po proroku Jeremiji: ‘Jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati.’ (Jer 31,34; Heb 8,12). A to su Gospodinove riječi na posljednjoj večeri: ‘Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha.’ (Mt 26,28). I Gospodinove riječi na križu: ‘Oče, oprosti im, ne znaju što čine!’ (Lk 23,34). Mudri kralj Salomon piše: ‘Duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva’ (Mudr 3,1).

Blaženi Miroslav Bulešić rođen je 13. svibnja 1920. u selu Čabrunići. S jedanaest godina ušao je u međubiskupijsko sjemenište u Kopru. Daljnje obrazovanje stekao je u Gorici, a zatim u Rimu na Papinskom sveučilištu Gregoriana. Dana 11. travnja 1943. zaređen je za svećenika. Nekoliko godina obavljao je svećeničku službu po župama. U jesen 1946. otišao je u sjemenište u Pazinu, gdje je preuzeo ulogu vicerektora i profesora. Dana 24. kolovoza 1947. pratio je mons. Jakova Ukmara, koji je kao biskupski delegat išao krizmati u župu Lanišće. Ondje ih je napala gomila nahuškana od strane komunista. Jakov Ukmar bio je teško ranjen, a Miroslav Bulešić je umro pod njihovim udarcima. Sav krvav i iznakažen, više je puta ponovio molitvu: ‘Isuse, primi moju dušu!’ Pšenično zrno je umrlo da bi donijelo mnogo roda (Iv 12,24).

Miroslav Bulešić je već prije smrti često doživljavao mržnju prema vjeri. Pomagao je svima koji su bili u potrebi, spašavao ljude iz zatvora i učio vjeronauk djecu koju su zbog vjere ismijavali. Kada su mu mnogi savjetovali da pobjegne u Italiju, odgovorio je ‘da je postao svećenik za narod i da mora ostati među svojim narodom.’ Kada su mu prijetili, govorio je: ‘Ako me ubiju, ubit će me za vjeru i za Boga.’ Svjestan da je u životnoj opasnosti, Miroslav je više puta ponavljao: ‘Gospodine, potpuno ti darujem svoj život za svoje stado. S tvojom milošću i ako me ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, nego ga žudim.’ Kao što apostol piše: ‘I svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni.’ (2 Tim 3,12).

Mučeništvo je plod najveće ljubavi i najdublje predanosti. ‘Veće ljubavi nitko nema od ove:
da tko život svoj položi za svoje prijatelje.’ (Iv 15,13). Svoju najdublju predanost Majci Božjoj i Crkvi Miroslav je više puta posvjedočio već kao pripravnik za svećenički stalež. Na kraju duhovnih vježbi za primanje đakonata zapisao je: ‘Sveta Majko, moja ljubezna Majko, zahvali se sa mnom Bogu za sva dobra djela koja mi je podario. Moli Njega za mene, da ću dobro obavljati dužnosti za koje se obvezujem. Moja Majko, vodi me putem spasenja i svetosti. Čuvaj me, da budem čist dušom i tijelom. Daj, očuvaj moje srce čisto za Boga. Sve neka bude za Boga. Isuse, Tebi živim, Isuse, Tebi umirem, Isuse, Tvoj sam živ i mrtav. Amen. O Sveti Duše, nastani se u meni zauvijek … Sveti Alojzije, moli za mene!’

Nakon ređenja za đakona u Svetvinčentu zapisao je u svoj dnevnik: ‘Dana 25. listopada 1942., na blagdan Krista Kralja, u Svetvinčentu sam primio sveti red đakonata. Potpuno sam se predao svome Bogu: za Njegovu čast i spasenje duša. Sa dirnutim srcem sam se približio Božjem oltaru i ondje postavio samoga sebe: svoje srce, svoju dušu. Ništa nisam želio zadržati za sebe, nego sam sve želio darovati Tebi, moj Bože! Tebi sam se darovao, moja Majko, da me ti predstaviš Bogu, tvom i mom Bogu. Neka mi Bog bude milostiv i neka me vjernog drži uz sebe. – Isuse, veliki i vrhovni Svećeniče, daj da postanem Tvoj vjerni svećenik.’

Na dan predanja svetoj Majci Božjoj (8. prosinca 1942.) zapisao je u Rimu: ‘Neka Tvoje presveto srce zavlada u srcima svih ljudi: u meni, u mojoj obitelji, u ovom našem Zavodu, u našoj Istri, u cijelom svijetu. Neka se po cijelom svijetu pjeva Tvoja slava. Molit ću po nakani Svetoga Oca i cijele Crkve. Tvoj sam sada i zauvijek!’

Dana 24. siječnja 1943. zapisao je: ‘Žalost i bijeda. To je stvarnost koja danas vlada u svijetu … O vi, poglavari naroda, kolika je vaša odgovornost! O vi, koji se nazivate gospodarima svijeta, kakav sud vas čeka pred Bogom i pred majkama, ženama i djecom i starcima koji zbog vas trpe! Tuga se širi svijetom kao tužna simfonija i obuhvaća sva dobra srca. Jadan vojniče! Gdje je tvoje dostojanstvo? Tvoja osoba više ne postoji, niti tvoj staleški položaj, ti si broj, ti si čestica, stvar bez imena! Ali ti imaš pravo na svoje dostojanstvo, na slobodu, na ljubav, na ognjište.’ Kolika posvećenost narodu i Crkvi, kolika predanost Bogu i njegovoj Majci Mariji!

Osim ubijenog Miroslava, danas se moramo prisjetiti i biskupskog delegata mons. Jakova Ukmara, kojeg tom prilikom doduše nisu ubili, ali su ga zvjerski pretukli da je jedva ostao na životu. Župnika Stjepana Ceka njegova je majka pravodobno sakrila ispod stepenica, da ga ubojice nisu pronašli. Kao što kaže majka suca Samuela, kada zahvaljuje za svog sina: Gospodin daje smrt i život, ruši u podzemlje i odande diže.’ (1 Sam 2,6).

Također, na našem se susretu želimo prisjetiti svećenika Francesca Bonifacia iz Pirana, koji je u obližnjem naselju Krasica ubijen 11. rujna 1946. i 4. listopada 2008. u Trstu proglašen blaženim. Neka i njegova mučenička smrt bude dragocjena u našim očima! ‘Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj.’ (Otk 7,14).

I u naše vrijeme, kao što je zapisao Miroslav, kao tužna simfonija širi se tuga po cijelom svijetu. Mnogi političari i mediji, koji su u velikoj mjeri ovisni o mišljenju i raspoloženju masa (Crkva u suvremenom svijetu, 82.3), ustrajno dižu temperaturu i mnogi narodi već su u ratu i krvavim sukobima, a mnogi drugi hodaju po rubu i pred padom su u ponor ratnih strahota i užasa.

Stoga je i danas na ovom mjestu potrebno preporučiti ono što je apostol Pavao pisao stanovnicima prijestolnice rimskog carstva: ‘Mi jaki treba da nosimo slabosti slabih, a ne da sebi ugađamo. Svaki od nas neka ugađa bližnjemu na dobro, na izgrađivanje.’ (Rim 15,1-2).

I potrebno je preporučiti ono što je isti apostol pisao svom učeniku Timoteju u Efezu: ‘Dakle, preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti. To je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.’ (1 Tim 2,1-4).

Braćo i sestre. Naša granica u Istri i sve druge naše granice neka ne budu utvrđene obrambene granice pred neprijateljima, već neka budu protočne granice na igralištima, i neka nas u svim našim međusobnim susretima i kontaktima vodi Mudrost, koja je ‘kraj Stvoritelja bila u radosti, iz dana u dan, igrajući pred njim sve vrijeme: igrala se po tlu njegove zemlje, i njezina su radost djeca čovjekova.’ (Izr 8,30-31). Neka Bog živi sve Hrvate i Slovence, neka Bog živi cijelu Istru i njezinu Capodistriju! I: ‘Žive naj vsi narodi, ki hrepene dočakat dan, da, koder sonce hodi, prepir iz sveta bo pregnan, da rojak prost bo vsak, ne vrag, le sosed bo mejak!’ (F. Prešeren). ‘Živ narod svaki dà je, što dočekati želi dan, da, kud god sunce sjaje, sa svijeta razdor bude zgnan, slobodni da su svi, a susjed, brat, ne dušman zlî!’ (prev. Slovenske himne, Luko Paljetak) Amen.