Josip Uhač kao nuncij u brojnim zemljama, a potom kao tajnik Kongregacije za evangelizaciju naroda u globalnim okvirima sigurno je najpoznatije ime Crkve 20. stoljeća s prostora Riječke nadbiskupije. O tom velikanu Crkve i primorskog kraja Brseča i Mošćenica govorili su vojni ordinarij Jure Bogdan, bivši ministar vanjskih poslova Mate Granić, crkveni povjesničar Marko Medved, profesor Miljenko Dorić, profesor Robert Doričić, restaurator Anđelko Pedišić te Uhačev rođak Bernard Franković. Pročitani su i pismeni prilozi dvojice nuncija, Hrvata u Njemačkoj Nikole Eterovića, te kardinala Marija Zenarija, aktualnog nuncija u Siriji koji je donio svjedočanstvo o svom kolegi i nekada nadređenom u nuncijaturi u Bonnu.

Studijski dan održan je u Zgradi javne namjene u Mošćeničkoj Dragi, a prije toga sudionici simpozija s riječkim nadbiskupom Matom Uzinićem okupili su se na misi u župnoj crkvi u Brseču na kojoj je propovijedao biskup Bogdan.

„Premda je studijski susret inspiriran ulogom koju je Uhač imao u diplomatskom poslanju i službama Katoličke Crkve, za njegovo održavanje nije ništa manje bitna uloga koju je stekao svojim povremenim dolascima u svoj rodni kraj o čemu svjedoče mještani i rodbina“, rekao je nadbiskup Uzinić otvarajući skup. „Uhačeva veličina ne proizlazi prvenstveno iz visokih službi koje je obnašao, već iz načina na koje ih je vršio. Bio je jednostavan, skroman, pobožan i vjeran svećenik i biskup. Svoju ljubav prema rodnom kraju izražavao je potiho, a djelovanje u korist svojega naroda vršio je djelatno i skriveno od očiju javnosti“, rekao je nadbiskup.

Okupljenima se obratio i načelnik Općine Mošćenička Draga Rikardo Staraj koji je Uhača označio kao jednu od najznačajnijih osoba toga kraja, stavljajući ga uz bok književniku Eugenu Kumičiću. Nazočne je uime županije, koja je Uhaču posthumno dodijelila nagradu za životno djelo 1999. godine, pozdravila ravnateljica Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Tamara Mataija, a na susretu je bio i apostolski nuncij u RH Giorgio Lingua.

O velikoj Uhačevoj ulozi u priznavanju samostalnosti Hrvatske, koja je još uvijek u sjeni i nedovoljno valorizirana te o zalaganju za mir na ovim prostorima, govorio je tadašnji ministar vanjskih poslova, sada savjetnik premijera, Mate Granić. Uhač je od 1984. do lipnja 1991. bio nuncij u Njemačkoj te tako i prvi nuncij ujedinjene Njemačke u kojoj je u izravnim kontaktima s tada vodećim političarima Kohlom i Genscherom intenzivno radio na međunarodnom priznanju Hrvatske. U tome je imao i potporu Vatikana, osobno pape Ivana Pavla II. Njemačka je odigrala ključnu ulogu u stavu koji se postupno mijenjao unutar tadašnje Europske zajednice, što je dovelo do priznanja sredinom siječnja 1992. godine. Dva dana ranije to je učinio i Vatikan. „Sam je Genscher priznao da je Uhač puno činio da Njemačku uvjeri u priznanje Hrvatske“, potvrdio je Granić.

Da je Uhačeva uloga u priznanju Hrvatske samostalnosti trebala biti više valorizirana procijenio je i Miljenko Dorić, umirovljeni profesor i liječnik koji je ratnih godina ispred Primorsko-goranske županije tražio načine kako pomoći izbjeglicama koje su dolazile. „Spominjanje nadbiskupa Uhača u Njemačkoj je otvaralo mnoga vrata“, rekao je Dorić te istaknuo kako je u još nekoliko navrata mogao čuti samo najbolje o njemu. Uhač je nagradu PGŽ-e dobio posthumno 1999. godine, a predložio ga je upravo Dorić. „Mnogi su me pitali zašto sam čekao tako dugo i nisam ga ranije predložio. Moj je odgovor, zato što sam čekao Pantovčak. I žao mi je što do toga nije došlo. Još uvijek mislim da je Uhač trebao dobiti državno odlikovanje za sve što je učinio“, zaključio je Dorić.

Vojni ordinarij Jure Bogdan iz osobnog je poznanstva s Uhačem potvrdio njegovu ljubav prema svom narodu, ali i svim narodima u njegovoj brizi za Crkvu. Biskup Bogdan bio je rektor Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu od konca 1996. godine, pa je imao priliku dobro upoznati Uhača u posljednjim godinama njegova života dok je boravio u Rimu kao tajnik Kongregacije za evangelizaciju naroda. „Ostavio je dojam čovjeka duboke vjere, koji je brinuo za svoju domovinu i ljude. Bio je duhovni pastir bez samodopadnosti i samodostatnosti“, rekao je biskup Bogdan. Preminuo je u Rimu na dan kada ga je Ivan Pavao II. namjeravao objaviti kardinalom u siječnju 1998. godine, što je također trebalo biti priznanje Svetog Oca svome vjernom službeniku.

Posebno se prisjetio posljednjeg Uhačeva Božića 1997. godine kada, već bolestan, nije otišao kući, u Brseč, nego je ostao u Rimu i došao na ručak u Zavod. Razgovarali su tada o situaciji i budućnosti Crkve, posebno u Kini i Africi čime je pokazao kako je njegova ljubav prema svom narodu bila jednaka kao i prema svima drugima. „Misionarski žar ga je nadahnjivao i oblikovao. Iz toga je izrasla i njegova velika pobožnost sv. Maloj Tereziji, zaštitnici misija.“

Povjesničar Marko Medved govorio je o diplomatskoj službi Josipa Uhača u kontekstu crkvene povijesti 20. stoljeća. Podsjetio je da je Uhač od 1954. godine djelovao u papinskoj diplomaciji, najprije u Panami, a zatim u Egiptu te kao savjetnik u nuncijaturi SR Njemačke, a kasnije i u Španjolskoj. Papa Pavao VI. imenovao ga je nadbiskupom 23. lipnja 1970., a 5. rujna iste godine u katedrali sv. Vida u Rijeci, zaredio ga je nadbiskup Viktor Burić. Od tada aktivno ne samo provodi već i kreira politiku Svete Stolice. Bio je nuncij u Pakistanu, a zatim predstavnik Svete Stolice u Kamerunu i Ekvadorskoj Gvineji (1976.), Gabonu (1977.) i Kongu-Zairu, a 1984. godine imenovan je nuncijem u Njemačkoj. Medved je izdvojio primjer dvaju zemalja u kojima je Uhač djelovao, Španjolsku pod generalom Francom i Saveznu Republiku Njemačku u osamdesetim godinama kako bi uputio na složenost i različitost crkvenog konteksta njegova rada.

Napomenuo je kako je Uhač bio cijenjen u Vatikanu, a nedovoljno u Hrvatskoj. Neku vrstu priznanja doživio je ipak na otvaranju nuncijature u Zagrebu 1995. godine. Medved je citirao njegov govor. „Današnje službeno otvaranje doziva u pamet svemu hrvatskom narodu Glas koji se u svjetskoj javnosti javlja, a povezuje ljude i ono katoličanstvo kojemu je iz same srži poslanja svrha da različite ljudske govore okuplja oko teme pomirenja nacija, da bi među ljudima nastala solidarnost zasnovana na evanđelju i takav suživot koji će svekolikoj ljudskoj obitelji omogućiti da zajednički sjedi za stolom svih naroda svijeta“, rekao je tom prilikom Uhač.

Dragocjena svjedočanstva o Uhaču pismeno su poslali dva aktualna nuncija, Nikola Eterović i Mario Zenari. Eterović, koji je trenutačno nuncij u Njemačkoj, potvrdio je da Uhač i danas uživa veliki ugled te podsjetio da je on prvi Hrvat koji je bio primljen u Papinsku diplomatsku akademiju koja sprema svećenike za diplomatsku djelatnost Svete Stolice. „Kao diplomat, nadbiskup Uhač je bio povučen i tih. Izbjegavao je javne nastupe, posebno davanje intervjua i komentara o složenim crkvenim prilikama u Njemačkoj. Bio je zahtjevan u poslu; prvi je pokazivao primjer poštovanja radnoga vremena. U uredu je održavao profesionalnu distancu, ali u privatnom društvu, prigodom pojedinih proslava i svečanosti, znao je biti srdačan i veseo. Sa svojim suradnicima i podređenima je nastojao biti pravedan. Bio je osjetljiv prema službenicima u Apostolskoj nuncijaturi te se zanimao i za njihove obitelji. Nedjeljom su, na primjer, zajedno s njim ručali svi suradnici kojima je to bilo moguće. U slobodno vrijeme rado se bavio sportom, posebno šetnjom i plivanjem. Volio je glazbu i imao je osjećaj za umjetnost, posebno za književnosti“, naveo je nadbiskup Eterović. Istaknuo je i kako Uhač nije volio bili u središtu pozornosti. Bio je pobornik tihe diplomacije, izbjegavajući, koliko je mogao, vanjske nastupe, posebno sudjelovanja u svjetovnim događajima. „Na misli mi dolaze osobni susreti s nadbiskupom, kao i svjedočanstva njegovih suradnika. Sve dovodi do zaključka da je nadbiskup Josip Uhač bio čovjek Crkve, koju je ljubio i u čijoj je službi proveo cijeli svoj život, u raznim državama na četiri kontinenata“, napisao je Eterović.

O Uhaču se biranim riječima izrazio i kardinal Mario Zenari, nuncij u Siriji koji je u vrijeme Uhačeve nuncijature u Njemačkoj bio njegov službenik, na početku svoje diplomatske karijere. Tako je imao priliku dobro ga upoznati te ga je opisao kao vrijednog i savjesnog, zahtjevnog, ali pravednog voditelja apostolske misije. Istaknuo je i niz detalja o njegovim omiljenim teološkim knjigama i skladateljima klasične glazbe. Prisjetio se kako su tada svjedočili simboličnom rušenju Berlinskog zida i radili na ujedinjenju Njemačke što je bila uvertira za događaje u Jugoslaviji. „S vremenom je ta tema bila svakoga dana na dnevnome redu“, rekao je Zenari. Potvrdio je da je i sam imao priliku pročitati jedno Uhačevo pismo kancelaru Kolhu te se uvjeriti kako ga je prisno i iskreno molio da učini sve što može za priznanje Hrvatske suverenosti.

Robert Doričić dao je povijesni, društveni i kulturni prikaz Uhačeva rodnog kraja spojivši Brsešćinu i Mošćenišćinu. Uhač se u svoj zavičaj uvijek rado vraćao i često govorio o njemu.

Restaurator Anđelko Pedišić govorio je o župnoj crkvi sv. Jurja u Brseču iz 15. stoljeća u kojoj je Uhač pokopan. Opisao je i opsežan restauratorski zahvat na unutrašnjosti crkve, posebno na oltaru sv. Aurelija, koji se zbog Domovinskog rata provodio u više faza i protegnuo na dva desetljeća.

Posljednje izlaganje održao je Uhačev rođak Bernard Franković, umirovljeni sveučilišni profesor koji se trajno zauzima za javno vrednovanje Josipa Uhača. Predstavivši bogatu fotografsku arhivu, govorio je o Uhačevu životu, od obiteljskog miljea, do obrazovanja i diplomacije. Među ostalim je istaknuo da je devedesetih godina često s Uhačem putovao u Zagreb na sastanke s predsjednikom Tuđmanom i drugim političarima. Prikazao je mnogo fotografskog materijala o Uhačevim susretima s najistaknutijim osobama iz crkvenog i društvenog svijeta.

U zaključnoj riječi skupa koji su organizirali Riječka nadbiskupija, Općina Mošćenička Draga, Udruga Jenio Sisolski, pod pokroviteljstvom Primorsko-goranske županije, istaknuta je potreba da se ovakvim studijskim danima i nadalje njeguje uspomena na nadbiskupa Josipa Uhača, osobe koja je zadužila rodni kraj, Riječku nadbiskupiju i cijelu Hrvatsku.

Propovijed biskupa Bogdana prigodom 100. obljetnice rođenja nadbiskupa mons. Josipa Uhača

FOTO Studijski dan o nadbiskupu Uhaču