Istina je prava novost.

20. obljetnica utemeljenja Vojne biskupije u RH

Propovijed vojnog biskupa Jure Bogdana, zagrebačka prvostolnica, 13. prosinca 2017.

Liturgijska čitanja: Iz 40, 25-31; 1 Kor 1, 3-9; Mt 11, 28-30;

1. Srdačno pozdravljam sve nazočne okupljene u zagrebačkoj prvostolnici, sve Vas koji ste povezani s nama u Domovini i po svijetu posredstvom hrvatske radio-televizije i drugih medija.
Svaka je obljetnica prilika za spomen i zahvalu. Tako smo se okupili danas u Božjem hramu koji nije samo prvostolnica zagrebačkoga nadbiskupa, nego je i jedan od identitetskih simbola Crkve u Hrvata i cijelog hrvatskog naroda. Zagrebačka prvostolnica na vidljiv način polaže naš ljudski spomen u Božje ruke. Ovdje su zgusnute tolike uspomene na velikane iz hrvatske povijesti, od Zrinskih i Frankopana do blaženog Alojzija Stepinca i sluge Božjega kardinala Franje Kuharića. Na taj način ova prvostolnica okuplja i ujedinjuje čitavu domovinu Hrvatsku prikazujući je svemogućem Bogu kao dar i prinos. Stoga nije slučajno da na ovome mjestu slavimo svečanu svetu misu zahvalnicu povodom dvadesete obljetnice utemeljenja Vojnog ordinarijata – Vojno-redarstvene biskupije u Republici Hrvatskoj. To činimo također u novoj liturgijskoj godini u kojoj se spominjemo dvadesete obljetnice proglašenja blaženim bl. Alojzija Stepinca, nadbiskupa, kardinala, mučenika.

2. U vrijeme Došašća, prorok Izaija daje nam intonaciju za ovu našu proslavu: „Onima što se u Gospodina uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se” (Iz 40, 31). Ovim riječima prorok Izaija opisuje kako je Bog djelotvoran u našim životima. Bog nas prati na našim životnim putovima – osobnim, obiteljskim i društvenim – i neprestano nas krijepi. Slaveći 20. obljetnicu utemeljenja Vojno-redarstvene biskupije, osjećamo da nas je Bog tijekom ova dva desetljeća ispunjao snagom. Svatko od nas donosi danas pred Boga svoju osobnu zahvalu koja na oltaru postaje naša zajednička zahvala – euharistija.
Kao biskup vojni ordinarij u svoju zahvalu Bogu uključujem prije svega vas hrvatske vojnike, policajce i djelatnike Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstva obrane, vas hrvatske branitelje, vaše obitelji, a osobito sve naše poginule i nestale. U ovome se trenutku duhovno sjedinjujemo i s hrvatskim vojnicima (i policajcima) koji su na mirovnim misijama po svijetu. Zahvalan sam za svoje suradnike u Ordinarijatu, a osobito za naše svećenike na terenu, vojne i policijske kapelane bez kojih je nezamisliva pastoralna skrb u našoj biskupiji. Osobito zahvaljujem hrvatskim biskupima i redovničkim poglavarima koji nam daju na raspolaganje članove svojih zajednica za pastoralno djelovanje u Vojnome Ordinarijatu. Zahvaljujem Bogu za prvoga vojnog biskupa u Republici Hrvatskoj, moga prethodnika msgr. Jurja Jezerinca. Dragi oče Biskupe, hvala Vam na Vašem vjernom i predanom služenju, na Vašem neumornom hodu zajedno s našim vojnicima, policajcima i braniteljima. Hvala Vam što nas kao vojni biskup u miru i dalje pratite svojom molitvom, nazočnošću i pastoralnom pomoću.

3. Obilježavanjem obljetnica na osobit se način spominjemo Božjih djela. Spomen u Bibliji jest jedan od najvažnijih čina u odnosu Boga i čovjeka. „Prema Svetom pismu, spomen-čin nije puko sjećanje prošlih događaja, nego navješćivanje čudesnih djela što ih je Bog učinio u korist ljudi. U liturgijskom slavlju ti događaji, na neki način, bivaju prisutni i suvremeni. Izraelski narod upravo tako shvaća svoje oslobođenje iz Egipta: svaki put kad se slavi Pasha, događaji Izlaska bivaju prisutni u sjećanju vjernika kako bi prema njima uskladili svoj život. U Novom zavjetu spomen poprima novo značenje. Kada Crkva slavi Euharistiju, vrši spomen-čin Kristova Vazma koji biva prisutan: žrtva koju je Krist na križu prinio jednom zauvijek, ostaje uvijek aktualna: Kad se god na oltaru slavi žrtva križa (…) vrši se djelo našeg otkupljenja” .
Zbog toga su u središtu svake svete mise Isusove riječi na Posljednjoj večeri: „Ovo je moje Tijelo. Ovo je kalež moje krvi. Ovo činite meni na spomen.” U Presvetoj Euharistiji Krist je nazočan među nama pod prilikama Kruha i Vina. Nazočan je u našim katedralama, svetištima, župnim crkvama, u našim vojnim i policijskim kapelama u vojarnama i policijskim upravama diljem domovine. Spomen na Isusa daruje nam život, a zaborav nas vodi u smrt.

4. U svakodnevnom životu možemo iskusiti kako je zaborav nešto vrlo opasno, na svim razinama. Ako muž zaboravi na obećanje koje je dao svojoj ženi pred oltarom, onda brak propada. Ako roditelji zaborave na odgovornost prema svojoj djeci, onda se obitelj raspada. Ako jedan narod zaboravlja svoje branitelje, one koji su se za nj žrtvovali, onda se zajednički dom urušava i ne može dobro završiti. Važno je njegovati i promicati spomen na osobe i događaje iz Domovinskoga rata jer je to temelj naše slobode i neovisnosti. Ovo je trenutak kad se pitamo da li Domovinski rat ima dovoljno prostora u školskim programima i udžbenicima? U prikazivanju povijesnih zbivanja, onih daljnjih i onih bližnjih, vodi li nas načelo istinoljubivosti? Što činimo i što još možemo učiniti za žive hrvatske branitelje?
Odgovor na ova pitanja i razmišljanje mora biti ozbiljan i odgovoran da nas jednoga dana Vječni Sudac ne bi upitao: „Kaine, gdje ti je brat Abel? Krv njegova iz zemlje k meni viče!” (usp. Post 4, 9-10). Braćo i sestre, ne budimo robovi zaborava, nego budimo ljudi spomena!

5. „Onima što se u Gospodina uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se” kaže prorok Izaija (Iz 40, 31). U trenutcima umora, posustajanja, trebamo se sjetiti – spomenuti – kako nas je Bog u prošlosti ispunjao snagom. Koliku li nam je snagu Bog udijelio po molitvi Gospine krunice, koja je postala simbol naše težnje i naše borbe za slobodu! Spomen na prošlost otkriva nam Božju nazočnost u sadašnjosti i vraća nam nadu za budućnost. Na to nas poziva i ovo vrijeme Došašća. Poput Blažene Djevice Marije prebiremo u srcu proročke riječi i evanđeoske događaje kako bi Isus Krist našao svoje mjesto i u našim srcima te unišao u naše obitelji i domove, u naše hrvatske Betleheme i Nazarete. Pojedini dijelovi liturgijske godine nisu ponavljanje prošlih događaja, nego trenutci u kojima se spajaju prošlost, sadašnjost i budućnost: spomen na Božja djela za nas, Božja trajna nazočnost među nama, Božje obećanje za nas.
Sveti Pavao u drugom čitanju lijepo povezuje sva tri ova elementa: „Zahvaljujem Bogu svojemu svagda za vas zbog milosti Božje koja vam je dana u Kristu Isusu. U Njemu se obogatiste i ne oskudijevate ni na jednom daru čekajući objavljenje Gospodina našega Isusa Krista” (usp. 1 Kor 1, 4-5.7). Tim riječima Pavao zapravo ukazuje na put svake kršćanske zajednice, pa tako i naše Vojne biskupije. Danas zahvaljujemo Bogu što nas je okupio u Vojnoj biskupiji, „u zajedništvu vjere i sakramenata sa svojim biskupom zaređenim u apostolskom nasljedstvu” pod prvenstvom Rimskoga biskupa, Svetog Oca Pape. Radosni smo što je našu biskupiju utemeljio jedan svetac, papa Ivan Pavao II. Zahvalni smo što nas je Bog obdario bogatstvom svojih milosti i želimo nastaviti na tome putu iščekujući slavni Kristov dolazak.

6. Međutim, put koji trebamo prevaliti zna biti i trnovit i zahtijevan. Dogodi se da nam snage klonu. U takvim trenutcima možemo opstati jedino ako nam je pogled uperen u Krista. Evanđelje današnjega dana vrlo je kratko, ali sadrži ključnu poruku za naš život. Isus vidi put kojim smo prošli, On zna da smo izmoreni životnim protivštinama, da smo opterećeni problemima. Kako ne bi znao? Ta On poznaje naše srce i ništa mu nije skriveno. On nas gleda milosrdnim pogledom i obećaje: „Ja ću vas odmoriti i naći ćete spokoj dušama svojim” (usp. Mt 11, 28-29). Isus također objašnjava kako će se ispuniti to obećanje: usvajanjem Njegovoga načina života. Moramo se učiti od Njega, uzeti jaram Njegov na se, prihvatiti Njegovo breme. I odmah dodaje – kako se ne bismo prepali jarma i bremena: „Jaram je moj sladak i breme je moje lako” (Mt 11, 30).
Zasigurno smo doživjeli trenutke kada nas je vjera ispunjala radošću te smo osjećali da je lijepo biti vjernik, pripadnik Katoličke Crkve. No, katkada imamo i suprotno iskustvo. Čini se da u današnje vrijeme nije lako živjeti kršćanski i djelotvorno svjedočiti svoju vjeru pred drugima. Isus nam obećava odmor, a mi doživljavamo vjeru i Božje zapovijedi kao teret koji nas pritišće. Ponekad se osjećamo umornima, dotučenima. Isusov jaram nam je gorak, a Njegovo breme preteško. Kao kršćani često moramo ići „protiv struje”. Tko javno zastupa kršćanske vrjednote, primjerice na području zaštite nerođenoga života ili u pitanjima braka i obitelji, nerijetko biva ismijavan, ignoriran, odbacivan.
Kako dakle shvatiti Isusove riječi iz evanđelja? Isusovo breme je lako jer ga On nosi zajedno s nama. Nasljedovati Krista znači uzeti križ na se, biti spreman na žrtvu, prihvatiti patnju. Ali to ne činimo sami, kao pojedinci, nego kao zajednica: u našim kapelanijama, u našoj biskupiji, u Crkvi Kristovoj. Crkva je “Mistično tijelo Kristovo”. Ona sudjeluje u Kristovim patnjama ali i u Njegovoj proslavi. Crkva kroči ovozemaljskom suznom dolinom, ali pogled joj je upravljen prema nebesima. Krist nam pročišćuje srce tako da ovaj svijet i njegove protivštine vidimo drugim očima. Krist umnaža u nama ljubav, a ljubav „sve podnosi” (1 Kor 13, 7).

7. Draga braćo i sestre, dvadeseta obljetnica utemeljenja naše Vojne biskupije milosni je trenutak spomena i zahvale. Ne budimo robovi zaborava, zatvoreni u se i nagriženi problemima, nego dozvolimo da nas Krist preobrazi u ljude spomena koji će znati zahvaljivati za primljena dobra i crpiti snagu za put koji je pred nama. Znademo kome smo povjerovali. Krist je nada naša!
Gospodine Isuse Kriste, Dobri Pastiru svoje Crkve, zahvaljujemo ti na zajedništvu vjere i sakramenata u našoj Vojnoj biskupiji. Po zagovoru Blažene Djevice Marije, koju častimo u našoj biskupiji kao Gospu velikog hrvatskog krsnog zavjeta, u zajedništvu sa svetim Ivanom Pavlom II blaženim Alojzijem, blagoslovi sve vojnike, policajce i djelatnike ministarstava obrane, unutarnjih poslova I hrvatskih branitelja. Blagoslovi sve naše branitelje. Štiti i brani njihove obitelji. Ojačaj ih da trčeći ne sustaju, da se hodeći ne more. Ulij im nadnaravne krjeposti vjere, ufanja i ljubavi. Vodi ih kako bi njihova služba bila na opće dobro naše Domovine i svih njenih stanovnika.
U Tebe se, Gospodine, uzdamo! Amen.