Zagreb, (IKA) – Na Teološkome četvrtku za mjesec veljaču bilo je riječi o temeljnoj zbilji kršćanske teologije – o nadnaravnom. Nakon II. vatikanskog koncila nastao je cijeli niz tzv. teologija u genitivu, rekao je voditelj don Anton Šuljić, te nabrojio neke od njih kao što su teologija rada, napretka, revolucije, sekularizacije, oslobođenja, nade, ali i tzv. politička teologija, teologija religija, feministička teologija, čak teologija Božje smrti, potom procesna teologija pa sve do kontinentalnih teologija kao što je, primjerice afrička teologija ili pak usko određene teologije poput kršćanske teologije židovstva. U tom se kontekstu nameće logično pitanje: nisu li se teologije odviše bavile ovozemaljskim stvarnostima i nije li zapostavljen temelj svake teologije – nadnaravno. Upravo su o tome govorila dvojica mlađih hrvatskih teologa: dr. Richard Pavlić, docent na katedri dogmatske teologije na Teologiji u Rijeci, i dr. Davor Vuković, docent na katedri fundamentalne teologije na KBF u Đakovu.

Dr. Pavlić osobito se zadržao na pitanju nadnaravnog, ustvari na pitanju milosti, kod Henrija de Lubaca, dok je dr. Vuković težište stavio na novije teologe poput Waltera Kaspera. Obojica predavača pokazala su kako se nadnaravno, u sklopu teologijskih previranja pa i previranja u crkvenome učiteljstvu, teško održavalo u šumi tumačenja, no na kraju, posebice kad je u pitanju de Lubac, taj se trud isplatio. Iz predavanja je posve jasno da se radi o velikoj i nepresušnoj temi kojoj se teologija i Crkva uvijek iznova trebaju vraćati i, kao što je to ustvrdio jedan diskutant, „na koljenima” i svjedočki biti znak Nadnaravnog.

Dr. Pavlić u kratkim crtama prikazao je život velikoga francuskoga isusovačkog teologa de Lubaca, njegove muke s crkvenim učiteljstvom i konačnu pobjedu njegove teološke misli kad je bio pozvan sudjelovati u pripremi koncilskih materijala, odnosno njegovo konačno uzdignuće na čast kardinala Svete Rimske Crkve. Premda je de Lubacov koncilski doprinos bio mnogostruk, ovdje biramo onaj problematični dio njegova nauka, a to je tema koja nas večeras ovdje zanima – Surnaturel – Nadanravno, rekao je dr. Pavlić istaknuvši da se tu radi o teološkoj antropologiji – nauku o milosti, odnosno o novom poimanju čovjeka. U tom je pogledu ključno de Lubacovo djelo Surnaturel (Nadnaravno) iz 1946. U njemu se obrađuje problematika milosti, odnos naravi i milosti, a prema de Lubacu u toj se problematici sažima „cijela antropologija”. Javlja se traženje i ponovno otkrivanje dinamičnije, izvorne vizije čovjeka koja je u skladu s ponovnim otkrivanjem dinamične vizije Boga – biblijskog Boga. Događa se dakle, povratak na biblijsku teološko-antropološku viziju kojoj više nije strana „personalistička” antropološka vizija s elementima povijesnosti i tjelesnosti, osobnosti i odnosnosti, dinamike i duhovnosti. A sve to na području teološke antropologije dolazi do izražaja na polju nauka o milosti: ponovno se otkriva „nestvoreni”, dinamični, osobni aspekt milosti; istodobno se napušta „secirajući” i izvanjski, „laboratorijski” pristup tematici, ističe se čovjekova urođena čežnja za Bogom – desiderium naturale, tj. čovjekova otvorenost za nadnaravno, međusobna radikalna upućenost naravi i nadnaravi, uz istodobno razlikovanje jednog i drugog, a konkretno ostvarenje tih postavki događa se kroz kristološki pristup čovjeku, što je ustvari biblijsko-pavlovski pristup, naglasio je dr. Pavlić.

Nadovezujući se na pređašnje izlaganje, dr. Vuković nastavio je govor upravo na pavlovskoj teologiji u kojoj se sve stvarnosti sagledavaju kao stvorene u Kristu, po Kristu i za Krista. „U tom vidu, već svijet, stvorenje, narav – prožeta je božanskim, plod je božanskog. A u tom naravnom događa se nadnaravna Božja objava koju prepoznajemo u Starom i Novom zavjetu. U tom je vidu u teologiji poznata tzv. naravna spoznaja, naravna teologija gdje mi već svjetlom razuma možemo dokučiti i slutiti o Bogu, a o čemu nas poučava upravo Biblija. Sjetimo se poslanice Rimljanima u kojoj Pavao piše da se ono nevidljivo, njegova moć i božanstvo, umom se po djelima razabire, tako da nemaju izlike oni koji ne spoznaju Boga. No, naravna spoznaja ipak nije dovoljna. Na naravnu se spoznaju nadograđuje nadnaravna. Već ovdje vidimo plodnu dijalektiku između naravnog i nadnaravnog, a ta se dijalektika savršeno ostvarila u Kristu”, rekao je dr. Vuković te uputio na potrebu traženja novog jezika i novog nazivlja za stvarnosti nadnaravnog, pri čemu evanđeoska uporaba paradoksa treba imati važnu ulogu. Nužno je egzistencijalno i biblijski razmišljati o nadnaravnom koje se spoznaje vjerom.