Zadar, (IKA) – Zadarski prezbiterij okupio se u srijedu 15. veljače na 46. svećeničkoj skupštini Zadarske nadbiskupije u sjemeništu Zmajević u Zadru. Tema susreta bila je „Svećeničko zajedništvo života, rada i poslanja”. O tome je izlagao zadarski nadbiskup Želimir Puljić, nakon što je u sjemenišnoj kapeli predvodio misno slavlje u kojem su svećenici sudjelovali. Nadbiskup je u izlaganju rekao da svećeničko zajedništvo izvire iz sakramenta reda i poslanja koji se iz partikularne prelijeva na univerzalnu Crkvu. Tragom savjeta apostola Pavla koje je uputio suradniku Titu, mons. Puljić je potaknuo svećenike na preispitivanje koliko su bezprigovorni, samoživi, razdražljivi, kako podmiruju dugove. U želji da budu dostojni djelitelji sakramenata, naveo je pozitivne odlike upravitelja: biti gostoljubiv, ljubitelj dobra, razuman, pravedan, svet i uzdržljiv. Podsjetivši na upozorenje pape Franje da se navjestitelji Radosne vijesti ne smiju zatvoriti u pastoralni individualizam i pozivajući se na papino isticanje ljepote bratstva i svećeničkog zajedništva, mons. Puljić rekao je da „sakramentalno bratstvo i zajedništvo nije kasta ili klub, nego odnos duhovne obitelji”. Njen smisao se očituje u suradnji osobito u teškim trenucima muke, umora, samoće, fizičke i duhovne boli. Nasuprot društva koje ne uvažava nesebičnost, nego sebičnost i individualizam, a odnose temelji uglavnom na interesima, uspjehu i prolaznim osjećajima, „svećenički odnosi izgrađuju se na zajedničkom poslanju u naviještanju Božje riječi, dijeljenju svetih otajstava i odgoju povjerenih duša”, rekao je nadbiskup Puljić. No, okolina i društvo ostavljaju tragove i na karakteru i osobnosti svećenika, rekao je nadbiskup. Opisao je duhovnu patologiju koja ranjava zajedništvo, citirajući papu Franju. Papa nužnim smatra hranjenje Božjom Riječju i euharistijom, „kako se ne bi pretvorili u birokrate koji funkcioniraju kao puki službenici ili podlegli bolestima od kojih nisu imuni ni članovi duhovnog staleža”. Svećeničko zajedništvo osobito ranjava: osjećati se besmrtnima i nezamjenjivima, čija je podloga želja za moći i narcizam; slaba koordinacija, kad pojedinci proizvode buku u nedostatku suradnje i timskog rada, što vodi samoživosti i individualizmu: „Događa se da noga kaže ruci ‘Ne trebam te’, a ruka glavi ‘Ovdje ja zapovijedam'”; suparništvo i umišljenost, naklapanje i ogovaranje: „Papa kaže da je to ozbiljna bolest u kojoj osoba postaje hladnokrvnim ubojicom dobroga glasa svojih kolega i subraće. Čuvajmo se terorizma ogovaranja”, istaknuo je nadbiskup Papino upozorenje, koji spominje i bolest zatvorenih krugova, kad pripadnost nekoj skupini postaje jačom od pripadnosti Kristu. Kod svjetovne dobiti „apostol pretvara službu u vlast, a vlast u robu za stjecanje svjetovne dobiti ili više moći”.
Govoreći o duhovnosti dijecezanskog klera, mons. Puljić istaknuo je misao pape Franje da svećenik dijecezanac nije kontemplativac u kartezijanskom smislu. „Njegova duhovnost je u sposobnosti otvoriti se dijecezanstvu. Dijecezanstvo znači odnos prema biskupu i prema drugim svećenicima. Odnos prema biskupu je neminovan i bitan za dijecezansku duhovnost. Svećenik ne može postojati bez biskupa niti djelovati odcjepljen od njega. Nema dijecezanstva ako je odnos s biskupom ili prezbiterijem poremećen”, poručuje papa Franjo. Nadbiskup Puljić je istaknuo potrebu da se razgovara: „Koliko puta u obitelji otac i sin žustro raspravljaju, ali ostaju u svojim ulogama oca i sina. Potrebna je hrabrost prihvatiti to, ali i duh poniznosti pa ispravljati u čemu se zakazalo. Najveći neprijatelj tih odnosa su tračevi. Oni su znak duhovne praznine, oboljenja i veliki neprijatelj dijecezanske duhovnosti. Prepreka su duhovnom i plodnom ozračju biskupa i klera. Ne budimo tračari koji zagađuju atmosferu. Neprijatelju ljudskog roda od početka najdraže je naći se na banketu gdje se pretresaju tuđi grijesi, mane i propusti. On se tada veseli jer je to udar na bit dijecezanske duhovnosti”, upozorio je mons. Puljić. Znak dobrog odnosa s biskupom i među klerom je istinska radost. „Kad među nama postoji netko, kaže Papa, tko je „uvijek nabrušen, ljut i u trajno napetim odnosima s drugima, pomislimo kako taj svako jutro za doručak pije ocat, za ručak salatu pomiješanu s octom, a navečer spremutu od limuna”. Nije dobro, nastavlja Papa, tako se ponašati jer to ostavlja sliku ‘bijesne i naljućene Crkve’. Može se čovjek naljutiti. To nije loše. Ali, živjeti u stanju trajne ljutnje i bijesa ne dolazi od Gospodina. To ostavlja tugu i gorčinu, potkapa jedinstvo i nagriza dijecezansku duhovnost”, rekao je mons. Puljić. Svećenike je potaknuo da njeguju euharistijsku duhovnost i pobožnost, posvete više vremena i pozornosti suradnicima u župi ciljanim susretima s njima, obiteljima koje imaju krštenike, prvopričesnike i krizmanike. Neka podržavaju pučke pobožnosti, misije i duhovne obnove „jer vjernici priželjkuju takve događaje”. I hodočašća su prokušani način odgoja u vjeri te je nadbiskup potaknuo na hodočašća u nadbiskupijska svetišta Sv. Stošije, Sv. Šime, Gospi od Zečeva u Nin i druge Gospine crkve, Sv. Nedjeljici u Vrani, u Škabrnju uz godišnjicu stradanja, Sv. Ante na Smiljevcu i svetišta diljem Hrvatske.
U propovijedi mons. Puljić istaknuo je značaj zahvalnosti. Potaknuo je svećenike da budu zahvalni za dar života, za svećenički poziv i Božje poslanje služeći dobru i spasenju naroda. Tragom evanđeoskog ulomka o Isusovu ozdravljenju slijepca iz Betsaide, nadbiskup je rekao da se nitko iz Betsaide nije divio Isusovu čudu niti je izliječeni zahvalio Isusu, kao slijepac s Jerihonskih vrata. „Ozdravljenik se pretvorio u bezimenog člana indiferentne svjetine u Betsaidi. Nije smatrao potrebnim izreći zahvalnost na božanskom daru svjetla, već se suobličio s opakim i ravnodušnim naraštajem”, rekao je mons. Puljić, podsjetivši kako unatoč činjenici da je mnogo apostola (Filip, Andrija i Šimun, braća Jakov i Ivan) bilo rodom iz Betsaide, njeni stanovnici nisu pokazali zanimanje za Isusa i njegovo spasiteljsko djelo. „Bili su indiferentni i sebični. Zato je Isus nad tim mjestom i susjednim Korozainom izrekao kaznu prokletstva zbog njihove nevjere i ravnodušnosti: „Tada stane prekoravati gradove u kojima se dogodilo najviše njegovih čudesa, a oni se ne obratiše: Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi se već oni u kostrijeti i pepelu bili obratili. Ali kažem vam: Tiru i Sidonu bit će na Dan sudnji lakše negoli vama” (Mt 11,20-22). Na sva čudesa, Betsaiđani su samo odmahivali rukom. Baš njih briga za život vječni. Važno da ribe ima”, rekao je nadbiskup, upozorivši da je sindrom ravnodušnosti iz Betsaide i danas lako doživjeti. „Često se čuje ‘Vjera me uopće ne zanima. Dobro mi je i bez Boga i bez religije’. Dok je ateizam nijekao Boga i borio se protiv religije, ravnodušnima to ne predstavlja nikakav problem. To je fenomen naših Betsaida. I u ovom vremenu i u našim okolnostima puno je onih koje Bog i vjera uopće ne zanimaju. Puno je ravnodušnih kojima su Bog i vjera sporedne stvari. Vjerska ravnodušnost širi se ne samo u kulturama kršćanske Europe, već i Amerike i Australije. Manje je prisutna u islamskim zemljama i krajevima gdje su budizam i hinduizam većinska religija. No, vjerska ravnodušnost osvaja krajeve zapadne kršćanske kulture”, upozorio je nadbiskup Puljić.

Nasuprot slijepcu iz Betsaide koji Isusu nije zahvalio za čudesno ozdravljenje niti je za Isusom pošao, navještaj iz Knjige Postanka pokazuje da Noa nakon potopa Bogu prinosi žrtvu zahvalnicu. Nadbiskup je rekao da je Noa divan lik pravednika i svjedoka vjere koji primjerno surađuje s Bogom i poziva bezbožni svijet na obraćenje. „Spasenje dolazi odozgor, od Boga koji traži našu suradnju. Moramo graditi korablju spasenja, usprkos podsmijehu i ruganju onih koji vjere nemaju i žive kao da je ne trebaju”, rekao je mons. Puljić. Noa je uzor budnosti koji osluškuje i čuje Božji glas koji mu određuje da izgradi korablju spasenja za svoju obitelj. „Noa je ne samo glasnik Božje pravednosti koji naviješta Božji sud koji će doći, već je i osobiti svjedok vjere koji gradi korablju spasenja iako mu se sumještani podsmjehuju i rugaju. No, on to čini s pobožnim poštovanjem, jer vjeruje Onomu koji ga je obavijestio o još nevidljivim stvarima. Nasuprot brojnih ljudi koji se podsmjehuju takvim naivcima, a svoju budućnost grade na prolaznim i raspadljivim stvarima. Noa je uzor vjernicima koji vjeru grade na još nevidljivim stvarima”, poručio je mons. Puljić. Nakon izlaganja nadbiskupa Puljića, ekonom Zadarske nadbiskupije don Srećko Petrov predstavio je graditeljske planove u nadbiskupiji, generalni vikar mons. Josip Lenkić osnivanje Zaklade don Eugen Šutrin a mr. don Zdravko Katuša naznačio je cilj i nakane crkvene kazne za svećenike.