Stražeman, (IKA) – Na spomendan bl. Alojzija Stepinca, 10. veljače, požeški biskup Antun Škvorčević u župnoj crkvi u Stražemanu predvodio je euharistijsko slavlje. Župa je to čiji je prijašnji župnik Josip Devčić završio u zatvoru jer je na mozaiku u crkvi oslikao lik Alojzija Stepinca i drugih hrvatskih duhovnih velikana. S biskupom su koncelebrirali svećenici Kaptolačkoga dekanata na čelu s dekanom Marijom Sanićem i iz Požeškoga dekanata predvođeni prepoštom Stolnog kaptola Ivicom Žuljevićem. Stražemanski župnik Robert Mokri uputio je biskupu uime vjernika dobrodošlicu. Biskup je u uvodnoj riječi pozdravio nazočne svećenike i vjernike te im čestitao „57. obljetnicu smrti našega nezaboravnoga nadbiskupa, mučenika bl. Alojzija Stepinca”. Izrazivši radost što danas u Stražemanu može ponovno slaviti misu njemu u čast, ustvrdio je da Alojzija treba pamtiti, poštovati i zahvaljivati mu „zato što je on naša hrvatska vertikala, čvrstina po svojoj dubokoj ukorijenjenosti u Boga u teškim vremenima II. svjetskog rata i na početku jugoslavenske komunističke vladavine”. Rekao je da je „ta čvrstina ugrađena u nas, u našu hrvatsku slobodu, te vjerničkim srcem želimo prepoznati tu istinu o Stepincu, i njegovo značenje za Crkvu i naš narod”.
U homiliji biskup je podsjetio da u toj misi ne slave čovjeka Alojzija Stepinca, nego „otajstvo Isusove muke i smrti u njem ostvareno”. Ustvrdio je kako je „naša životna nedovršenost, promašenost i označenost zlom i smrću u tom Isusovu djelu dobila svoj odgovor”, i da zadnju riječ nema zlo i smrt, nego Božja moć ljubavi koja pobjeđuje. Pozvao je nazočne da u svjetlu tog Isusova otajstva promatraju bl. Alojzija Stepinca i sve ono što je Isus Krist u njemu ostvario u okolnostima njegova života, a osobito u njegovoj vjernosti. Tumačeći Ivanov evanđeoski ulomak, koji govori „o modelu života po zakonitosti pšeničnog zrna koje umire, ne da bi nestalo, nego da bi života bilo”, biskup je rekao da je to Isusov, odnosno Božji model. Spomenuo je da je bl. Alojzije u mladosti, kao i svaki mladić, razmišljao po kojem će modelu oblikovati svoj život, da ga je zatekao Prvi svjetski rat – prva velika kušnja u njegovu životu – i on, kao vojnik na talijanskom bojištu, sazrijeva duhovno kroz iskustvo strahote zla koje su ljudi jedni drugima nanosili te odlučuje svoj život položiti za druge: za svoju domovinu Hrvatsku, za čovjeka, za Crkvu, i to putem vjernosti Bogu i po Isusovu modelu zakonitosti pšeničnog zrna. Ostvarit će to u svećeničkom a kasnije u biskupskom poslanju.
Biskup je ustvrdio da je Alojzijevo umiranje bilo ponajprije vjernost svojoj savjesti. U njoj nam progovara Bog te ju je potrebno osluškivati, dobro je oblikovati Božjom riječju i po njoj živjeti. Biskup je istaknuo da je život po savjesti svojevrsno umiranje, ne da bismo nestali, nego da bi života bilo. Pozvao je nazočne da promisle što se događa tamo gdje je nestalo poštenje, gdje se ne živi po savjesti, nego po modelima sebične lagodnosti i površnosti suvremenog svijeta. Gdjegod se danas u Hrvatskoj nađe osoba, obitelj zajednica ili skupina koja nastoji njegovati vjernost u braku, poštenje u politici, gospodarstvu i na drugim razinama u skladu sa svojom savješću, tu se događa neko naše umiranje iz kojeg se rađa pobjeda života. Naglasio je da je takvo Stepinčevo opredjeljenje smetalo mnogima koji su ga željeli imati u svom kolu, da igra po pravilima koja oni određuju, te stoga nije bio drag ni jednoj vlasti. Bio je izazov onima koji nisu živjeli opredjeljenja Božja, nego bili porobljeni sebičnošću, zloćom i mržnjom, bio je prosvjed protiv svega onoga što je vuklo Domovinu i svijet u zlo.
Govoreći o tome kako i danas ima onih koji Stepinca osporavaju i prigovaraju mu da nije učinio ono što oni smatraju da je trebao učiniti, biskup je ustvrdio da bl. Alojzije „jamačno nije činio ono što su od njega očekivali komunisti, ustaše ili netko treći, nego se trudio oko onoga što je od njega očekivao Bog, uvijek uvjeren da tako najbolje služi čovjekovu dobru. Dok je nacizam progonio pojedine ljude zbog njihove rasne pripadnosti, Stepinac je hrabro i javno zastupao uvjerenje da je svakog čovjeka, bio on Židov, Srbin, Hrvat ili Rom, stvorio Bog, i da su svi oni rasa Božja, premda je znao da bi zbog tog svjedočanstva mogao platiti skupu cijenu. Iz tog uvjerenja pomagao je mnogima u nevolji bez obzira na njihovu rasnu i vjersku pripadnost. Oni koji shvaćaju da Stepinac nije bio ničiji, osim Božji, i da je živeći po Božjem mjerilu postao i hrvatski, i svjetski i crkveni i izvancrkveni čovjek po sustavu i modelu vrijednosti koje je živio, uviđaju njegovu veličinu, kazao je biskup.
Pozvao je nazočne da se ne pridruže onima koji Stepinca promatraju bezbožničkim očima, kako kaže ulomak prvog čitanja iz Knjige Mudrosti, nego da njega i sve ljude gledaju onako kako ih gleda Bog. Mi ga kao vjernici gledamo Božjim pogledom, zahvalni za sve ono Božje što je u sebi nosio i drugima svjedočio i za što je položio život. Stepinac je toliko velik u svom opredjeljenju i u svom svjedočanstvu, kazao je biskup, da su svi pokušaji to obezvrijediti ostali bezuspješni. Osvrnuvši se na odluku pape Franje da osnuje Komisiju Hrvatske biskupske konferencije i Srpske pravoslavne Crkve za razgovor o Stepincu, biskup je ustvrdio da Papa nije time zaustavio Stepinčevo proglašenje svetim, nego je onima koji imaju neke poteškoće s obzirom na to želio pokazati da mi katolici znamo i možemo s njima razgovarati, vjernički im obrazložiti u čemu je Stepinčeva veličina zbog koje je zaslužio biti proglašen katoličkim svecem. Naglasio je da je Alojzije Stepinac za Katoličku Crkvu i za papu Franju velikan, službeno proglašen blaženim, te da to ostaje trajnom činjenicom. Pozvao je nazočne da dok iščekuju njegovo proglašenje svetim ne dopuste nikome da ih pomuti s obzirom na bl. Alojzija Stepinca ili papu Franju. Završavajući homiliju, biskup je zaželio da bl. Alojzije moli s nama i za nas, da nam pomogne poput njega ostati vjernima Isusu Kristu u njegovoj Crkvi. Neka moli s nama i za nas da u Hrvatskoj pobijedi Božja punina života, zaključio je biskup.
Na svršetku slavlja zaželio je nazočnima da im po zagovoru bl. Alojzija taj dan bude ispunjen nutarnjim svjetlom i mirom, molitvom na naše osobne i obiteljske nakane, a osobito za našu Domovinu da je ne razara zlo i Zli, da zlo ne zavede ljude na političkoj i drugim razinama, nego da pobijedi ono što je za naše nacionalno, osobno i obiteljsko dostojanstvo. Zahvalio je umirovljenom stražemanskom župniku Josipu Devčiću za sve što je nastojao činiti u toj župi. Zahvalio je i sadašnjem župniku Mokrom za služenje u župi, kao i za službe koje obnaša u Biskupskom ordinarijatu u Požegi. Pozvao je nazočne da mole i za jednoga i za drugoga župnika, da mole za biskupa i za sve svećenike da mogu dobro i po Božjem naumu izvršiti poslanje koje im je povjereno, te na sve zazvao Božji blagoslov.