“Iskreno se nadam da će ovaj tužan dan, tisućiti od početka velikog rata protiv Ukrajine, izazvati trzaj odgovornosti kod svih, a posebno kod onih koji mogu zaustaviti pokolj koji je u tijeku”, izjavio je kardinal Parolin u razgovoru za vatikanske medije uoči odlaska na G20 u Brazil. Državni tajnik putovao je u Ukrajinu i srpnju posjetivši Lavov, Odesu i Kijev.

Kakvo je vaše stanje duha ovom prilikom?

To može biti samo duboka tuga, jer se ne možemo naviknuti niti ostati ravnodušni na vijesti koje svakodnevno stižu do nas i govore nam o smrti i uništenju. Ukrajina je napadnuta i mučenička je zemlja, koja svjedoči o žrtvi čitavih generacija muškaraca, mladih i starih, otrgnutih od studija, posla i obitelji da bi bili poslani na ratište; proživljava dramu onih koji vide svoje voljene kako umiru pod bombama ili udarima dronova; vidi patnju onih koji su izgubili svoje domove ili u svakom slučaju žive u krajnje nesigurnim uvjetima zbog rata.

Što možemo učiniti da pomognemo Ukrajini?

Prvo, kao kršćanski vjernici, možemo i trebamo moliti. Moliti Boga da obrati srca “gospodara rata”. Moramo i dalje moliti za zagovor Marije, Majke koja se posebno štuje u onim zemljama koje su primile krštenje prije mnogo stoljeća. Drugo, možemo se obvezati da nikada ne manjka naše solidarnosti s onima koji pate, s onima kojima je potrebna briga, s onima koji pate od hladnoće, s onima kojima je potrebno sve. Crkva u Ukrajini čini mnogo za stanovništvo dijeleći iz dana u dan sudbinu zemlje u ratu. Treće, možemo učiniti da se čuje naš glas, kao zajednica, kao narod, da tražimo mir. Možemo učiniti da se čuje naš vapaj, tražiti da se molbe za mir čuju i uzmu u obzir. Možemo reći svoje ne ratu, ludoj utrci u naoružanju koju papa Franjo nastavlja osuđivati. Razumljiv je osjećaj bespomoćnosti pred onim što se događa, no još je istinitije da zajedno, kao jedna ljudska obitelj, možemo učiniti puno.

Što je danas potrebno da se barem zaustavi zveket oružja?

S pravom se kaže “barem zaustaviti zveket oružja”. Jer za pregovore o pravednom miru potrebno je vrijeme, a primirje koje dijele sve uključene strane – koje je prije svega onemogućila Rusija koja je započela sukob i koja bi trebala prestati s agresijom – moglo bi se dogoditi i za nekoliko sati, samo ako želite to. Kao što Sveti Otac često ponavlja, potrebni su nam ljudi koji se klade na mir, a ne na rat, ljudi koji shvaćaju ogromnu odgovornost koju predstavlja nastavak sukoba sa zlokobnim ishodom ne samo za Ukrajinu, nego i za cijelu Europu i za cijeli svijet. Rat je to koji riskira da nas odvede u nuklearni sraz, odnosno prema ponoru. Sveta Stolica pokušava učiniti sve što je moguće, održavati kanale dijaloga sa svima, ali čovjek ima osjećaj da je vratio sat povijesti unatrag. Diplomatsko djelovanje, strpljivost dijaloga, kreativnost pregovora kao da su nestali… A nevine žrtve su te koje plaćaju cijenu. Rat krade budućnost generacija djece i mladih, stvara podjele i raspiruje mržnju. Koliko bi bili potrebniji dalekovidni državnici, sposobni za hrabre geste poniznosti, sposobni misliti na dobro svoga naroda. Prije četrdeset godina u Rimu je potpisan Mirovni ugovor između Argentine i Čilea kojim je uz posredovanje Svete Stolice riješen spor oko kanala Beagle. Nekoliko godina ranije dvije su zemlje bile na pragu rata, a njihove su vojske već bile mobilizirane. Sve je stalo zahvaljujući Bogu: mnogi su životi pošteđeni, mnoge suze izbjegnute. Zašto taj duh nije moguće pronaći ni danas, u srcu Europe?

Mislite li da danas ima prostora za pregovore?

Čak i ako znakovi nisu pozitivni, pregovori su uvijek mogući i poželjni za sve one koji poklanjaju dužnu pažnju svetosti ljudskog života. Pregovaranje nije znak slabosti nego hrabrosti. Put “poštenih pregovora” i “časnih kompromisa”, a pozivam se ovdje na riječi pape Franje na njegovom nedavnom putovanju u Luksemburg i Belgiju; dijalog je glavni put kojim trebaju ići oni koji drže sudbine naroda u svojim rukama. Slijediti dijalog koji se može održati samo kada postoji minimum međuobnog povjerenja. A za to je potrebna svačija dobra vjera. Ako drugome ne vjerujete barem u minimalnoj mjeri i ako ne postupate iskreno, sve ostaje blokirano. Tako se u Ukrajini, u Svetoj Zemlji kao i u mnogim drugim područjima svijeta, ljudi i dalje bore i umiru. Ne možemo se predati neizbježnosti rata! Iskreno se nadam da ovaj tužan dan, tisućiti od izbijanja vojne agresije na Ukrajinu, izaziva trzaj odgovornosti u svima, a posebno u onima koji mogu zaustaviti pokolj koji je u tijeku.

Razgovor s nadbiskupom Kulbokasom, apostolskim nuncijem u Ukrajini