Svirče, (IKA) – I ove je godine u Svirčima na otoku Hvaru u ponedjeljak 6. veljače svečano proslavljen blagdan čašćenja svetoga Križića, spomendan Kristovih krvavih suza. Taj se blagdan nekada slavio i po drugim župama Hvarskoga dekanata, a danas se slavi još samo u gradu Hvaru. Blagdan je spomendan kad je u noći 6. veljače 1510. godine s križa potekla krv. Naime, u to doba u gradu i na otoku Hvaru plemići su vršili svakojaka nasilja nad pučanima koji su se pobunili protiv toga. Spomenute noći vođe pučana zakleli su se nad križem da će ubiti nasilne plemiće. Ipak, to se nije dogodilo nakon što je primijećeno da s križa, pod kojim se dogodila zakletva, teče krv. Stoga su sudionici nemilih događaja počeli vršiti pokoru. Između ostaloga, odmah sutradan obavili su svečanu procesiju s krvarećim sv. Križićem koji se čuva u hvarskoj katedrali. Iz tog vremena potječu poznate hvarske procesije „ Za Križen” koje je UNESCO proglasio zaštićenim pokretnim kulturnim dobrom čovječanstva.
Običaj je da se na blagdan sv. Križića u Svirčima prije pučke mise s posebnim križićem-moćnikom u procesiji obiđe župna crkva i blagoslovi mjesto i nazočni misari. Ove godine to se nije dogodilo zbog nevremena pa je predvoditelj euharistijskog slavlja blagoslov s križićem-moćnikom udijelio na kraju mise.
Svečano misno slavlje u župnoj crkvi Sv. Marije Magdalene predvodio je mladi župnik Velog Grablja i Brusja te župni vikar u Hvaru don Ivan Jurin. Koncelebrirala su desetorica svećenika, među kojima su bili župnik don Marijo Zelanović, hvarski dekan i župnik Vrboske i Selaca don Emil Pavišić te trojica svećenika rodom iz Svirača: brački dekan i župnik Supetra don Toni Plenković, župnik Hvara don Mili Plenković i župi vikar Jelse i Pitava don Jurica Carić. Liturgijsko pjevanje predvodio je domaći župni zbor pod ravnanjem i harmonijskom pratnjom Klare Milatić.
Župnik Jurin u propovijedi je istaknuo kako se u svijetu i kod nas povećava broj ateista. Pokazuje se stravično zabrinjavajući trend nemara za bilo koju božansku stvarnost u ovome svijetu. Razlozi za to su mnogostruki. Jedan od njih je i to što su ti ljudi susreli vjernike koji idu u Crkvu, a to im ništa ne znači. Blizu su Boga, a životom ga skrivaju. Ili još gore, potpuno ga krivo prikazuju. Možda svojim vlastitim nedostacima vjerskoga, moralnoga i socijalnoga života pravo lice Boga i vjere više skrivaju nego li otkrivaju. Glavni protivnik vjere nije ateizam koji hara ovim svijetom nego idolopoklonstvo. To se događa onda kad se neprestano govori o Bogu, a istodobno se na njegovo mjesto stavlja drugog boga, boga-idola ili sliku Boga koju je čovjek sam sebi i za sebe napravio i odlučio da je Bog takav kakav se njemu čini da jest i kakav mu odgovara. To se može dogoditi i onima koje je odgojila procesija „Za Križen” i kojima je križ apsolutna svetinja pa ga imaju u svakom kutku kuće. To se može desiti i nama koji slavimo ovaj blagdan. Nažalost, to se često i događa. Pravimo sebi boga po mjeri naših potreba. Iako su nam puna usta Boga, praveći boga-idola, postajemo pogani. Tako npr., kad se dogodi nešto što odgovara našim kriterijima istine i pravde; kad uzročnika zla snađe zlo i kad se vidi da drugome ide onako kako mislimo da je zaslužio, da se više – hvala ti, Bože! – ne može izvući iz mreže zla koju je drugima postavio, uzvikujemo „Ima Boga”! A to je ratničko-osvetnička slika Boga. Takav Bog nam je dostižan i poželjan, jer ga držimo u ruci. Njega je potrebno imati za saveznika, jer, nikada ne znaš kakvo zlo ti se sprema. Zato svugdje objesi križ, uzmi svijeću, grličaj se, blagoslovi kuću, sve po principu – zlu ne trebalo. Jer, Božja kazna u obliku križa ili patnje može se nenadano dogoditi. Stoga, samo obilježi svoje prostore Božjim križem i imaš pravo svakome se suprotstaviti i smrviti ga. Bog je na Tvojoj strani. Takvog Boga nije nam objavio Isus Krist. On poslije svoga uskrsnuća nije pobjedonosno pošao u Jeruzalem da se osveti Kaifi i Pilatu. Nije svojim učenicima poručio da svima koji ga nisu prihvatili kažu da su prokleti. Naprotiv, kao Sin Božji služio je ljudima i svoje učenike učio da drugima služe i noge im peru. Zlo je pobijedio svojom mukom i križem. Pobjedu križa može otkriti samo onaj tko prepozna Onoga koji visi na križu: Bogočovjek koji je došao na zemlju da stane na kraj svim spekulacijama o tome kakav je Bog i što Bog od nas traži. Za to je potrebno podići oči i vidjeti koji je lijek našoj bezbožnosti. To je pogled u Isusa Krista raspetoga na križu. Taj pogled može izliječiti našu vjeru od svih bezbožnih elemenata koji rađaju najgorim ateizmom – kršćanskim ateizmom. To je ateizam koji časti križ, živi u okruženju najsvečanijih obreda, diči se s vjerskom baštinom, a konkretnim životom skriva lice Boga koji je iz ljubavi progovorio s križa i samo želi da njegov lik zaštitimo od iskrivljavanja. Stoga bdije nad ovom zemljom. Ti, Gospodine, imaš samo želju i ljubav da dođeš do nas i da nas zadržiš kod sebe, ti si izvor svake radosti. I dok mi razbijamo glavu pitanjem koliki je taj minimum našeg vjerničkog života koji nam je potreban da položimo ispit; koliko puta se trebamo pričestiti, koliko svijeća zapaliti da izbjegnemo silini gnjeva Tvojega – Ti s križa čekaš kad ćemo umuknuti i čuti kako govoriš: Zapovijed vam jedinu dajem – ljubite jedni druge ovako kako sam ja na križu ljubio vas, zaključio je župnik Jurin.