Gospić, (IKA) – Svečano misno slavlje u gospićkoj katedrali Navještenja BDM na Dan života, u nedjelju 5. veljače, predvodio je gospićko-senjski biskup Zdenko Križić u koncelebraciji s gospićkim župnikom i dekanom mons. Milom Čančarom i biskupovim tajnikom i župnim vikarom Mišelom Grgurićem, uz asistenciju đakona Pere Jurčevića. Pod misom biskup Križić krstio je djevojčice Karlu Pavelić i Martu Galac.
Već na početku svoje papinske službe Ivan Pavao II. odredio je da se jedan dan, odnosno jedna nedjelja u liturgijskoj godini (prva nedjelja u veljači) slavi kao „Dan života”. Može to izgledati malo čudno: zbog čega treba jedan poseban dan koji bi se posvetio slavljenju života? Zar to ne bi trebao biti svaki dan? Što je to ljudima vrednije od života? Ili pitanje koje postavio Isus: „Što čovjek može dati kao zamjenu za svoj život?” (Mt 16,26). Ili kao što kaže psalmist: „Životu je cijena previsoka i ne može se platiti” (Ps 49), istaknuo je biskup u propovijedi. Život je najveća vrijednost, najveći Božji dar koji smo primili, ali opet, nažalost, ne može se izbjeći pitanje: Koja je vrijednost života za čovjeka našeg vremena? Posljednjih nekoliko papa mnogo govore o prijetnjama kojima je izložen život suvremenog čovjeka. Govori se sve više o civilizaciji smrti ili kulturi smrti koja nadire i ovladava u suvremenom svijetu. Postavljaju se sve više pitanja: Koliko život danas vrijedi? Po kojim kriterijima se život danas vrednuje? Ne govorim sada o problemu terorizma, o vrednovanju života kod ljudi koji idu svjesno napraviti samoubojstvo da bi pobili mnoge druge, uglavnom nedužne ljude. Sličnih je uvijek bilo u povijesti čovječanstva, život se oduzimao iz najrazličitijih razloga i mučenika je uvijek bilo.
Specifičnost našeg vremena je odnos prema životima začete djece i odnos prema životima starijih, bolesnih i nemoćnih ljudi. Tu je, rekao bih, najveće izopačenje suvremenog svijeta. Ubijanje nerođene djece posve je legalizirano. Toliko se govori o pravu žene da raspolaže kako želi sa svojim tijelom, da bi se onda oduzelo svako pravo začetom životu da bude rođeno. I ne samo to. Situacija je takva da ako danas netko digne glas u obranu prava na život začete djece, digne se, đavolski agresivno, cijeli pakao protiv takvog glasa. U prijašnjim civilizacijama djeca su bila najveća vrijednost. U Bibliji se jasno vidi kako je obitelj, koja je imala puno djece, smatrana od Boga posebno blagoslovljenom. To je bio najveći ponos i blagoslov obitelji. Osvajači prošlih vremena su, okupirajući druge narode, od obitelji otimali djecu, jer su im trebali bilo kao vojnici ili kao radnici, jer djece nije bilo dovoljno. I danas djece nije dovoljno. Mnogim narodima Europe prijeti izumiranje. I naš narod je itekako izložen tim prijetnjama, ali bez obzira na to, kultura smrti se na veliko promiče.
U Svetom pismu čitamo kako Bog želi odgojiti svoj narod da promiče život. Bog im kaže da budu svjesni da imaju pred sobom, s jedne strane, život i sreću i s druge strane smrt i nesreću, a onda ih Bog gotovo moli: „Život biraj” (Pnz 30,19). Tko se opredjeljuje za život postaje nositeljem života. Faraonova kći spašava dijete Mojsija od smrti i ona postaje majka jer je spasila jedan život. Ona nije biološka majka, ona nema mlijeka, ali postaje majkom jer spašava život. Majka je ona koja spašava život, a ne koja ubija. Mnoge majke su se gorko kajale zbog tog čina smrti vlastitog djeteta, ali ne znam poznaje li itko i jednu koja se pokajala zato što je rodila dijete nad kojim je imala napast pobačaja. Najčešće je roditeljima baš to dijete bilo posebniji blagoslov u njihovu životu. Mnogi znaju reći kako danas ima mnogo pobačaja iz ekonomskih razloga. Na to Isus ima odgovor kada kaže: „Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odjela?” (Mt 6,25). Drugim riječima to znači: više vrijedi život djeteta nego li, ne znam kakav, standard zbog kojega bi se toga djeteta trebalo riješiti, odnosno ubiti ga. Život vrijedi puno više od svega onog materijalnog što se tom životu može pružiti.
Osim prema djeci, pogledajmo danas i odnos prema životu starijih, bolesnih i nemoćnih. Koliko pažnje dobivaju životi ovih ljudi? Ima nažalost puno slučajeva gdje izražavati sućut zbog smrti nekih osoba liči gotovo na ruganje. Izražava se sućut, a ta osoba je već odavno napuštena od svojih najbližih, koji nisu niti skrivali želju da je smrt što prije odnese. Ovdje razlikujemo situacije gdje netko može biti i radostan zbog smrti neke osobe zbog teških bolova koje osoba trpi u nekoj neizlječivoj bolesti. Ali ono što je bitno jest to: kakav je bio odnos prema toj osobi u njezinoj bolesti i nemoći. Koliko smo učini da osoba umre s osjećajem da je voljena. Današnja kultura, nažalost, našla je rješenje za neke od ovih: eutanazija, ili budimo jasniji: ubojstvo. Dokle će ići kultura smrti? Nitko to ne zna reći. Doduše, bolesne i nemoćne se ne ubija prolijevajući njihovu krv, ali ih se ubija hladnim odnosom prema njima, indiferentnošću, grubim riječima, ponižavanjima, i slično.
Isus nam poručuje: „Ja dođoh da život imaju”. I Bog nas trajno potiče:„Biraj život”. A istinski život nalazi se u Božjoj riječi, u vršenju njegovih zapovijedi. Neka to iskustvo postane istina svakoga od nas da bismo nosili u sebi puninu Isusova života i tako obogaćivali živote drugih s kojima živimo ili se susrećemo, poručio je biskup.