Uvodno biblijsko čitanje: “I začujem glas s neba: #!Piši! Od sada, blaženi mrtvi koji umiru u Gospodinu! Da, govori Duh, neka otpočinu od svojih trudova! Jer, prate ih djela njihova!” (Otk 14,13).

1. Nakon razmišljanja o zajedničkoj sudbini čovječanstva, koja će se ostvariti na kraju vremena, danas obratimo pozornost na drugu temu koja nas se izbliza tiče: značenje smrti. Danas je postalo teško govoriti o smrti, jer društvo blagostanja sklono je potisnuti tu stvarnost na koju sama pomisao izaziva tjeskobu. Doista, kako je primijetio Koncil, “zagonetka ljudskoga položaja dostiže vrhunac pred licem smrti” (Gaudium et spes, 18). Ali o toj stvarnosti riječ nam Božja, premda postupno, pruža svjetlo koje pojašnjava i tješi.
U Starome zavjetu prve naznake pruža opće iskustvo smrtnika, još neprosvijetljeno nadom blaženog života poslije smrti. Dapače, mislilo se da se ljudski život završava u “šeolu”, mjestu sjena, nespojivom sa životom u punini. Glede toga vrlo su značajne riječi iz Knjige o Jobu: “Mog su života dani tako kratki! Pusti me da se još malo veselim prije nego ću na put bez povratka, u zemlju tame, zemlju sjene smrtne, u zemlju tmine guste i meteža, gdje je svjetlost slična noći najcrnjoj” (Job 10,20-22).
2. U tome dramatičnom pogledu na smrt polako se otvara put otkrivanja Boga, i ljudsko se razmišljanje otvara novom obzorju koje će primiti puno svjetlo u Novom zavjetu.
Razumije se prije svega da, ako je smrt taj nesmiljeni čovjekov neprijatelj koji ga pokušava nadjačati i dovesti ga pod svoju vlast, Bog je ne bi bio mogao stvoriti, jer se ne može radovati propasti živih (usp. Mudr 1,13). Izvorni Božji naum je bio drugačiji, ali mu se suprotstavio grijeh što ga čovjek počini pod đavolskim utjecajem, kako tumači Knjiga mudrosti: “Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost, i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavlovom je zavišću došla smrt u svijet, i nju će iskustiti oni koji njemu pripadaju” (Mudr 2,23-24). Na tu se misao poziva i Isus (usp. Iv 8,44), na njoj se temelji i nauk sv. Pavla o otkupljenju Krista kao novog Adama (usp. Rim 5,12.17; 1 Kor 15,21). Svojom smrću i uskrsnućem Isus je pobijedio grijeh i smrt koja je njegova posljedica.
3. U svjetlu svega što je Krist učinio, razumije se pristup Boga Oca u odnosu na život i smrt njegovih stvorenja. Već je psalmist naslutio da Bog ne može ostaviti svoje vjerne službenike u grobu ni dopustiti da njegov svetac vidi raspadanje (usp. Ps 16,10). Izaija naviješta budućnost u kojoj će Bog zauvijek ukloniti smrt, otrti “suze sa svakog lica” (Iz 25,8) i mrtve uskrisiti na novi život: “Tvoji će mrtvi oživjeti, uskrsnut će tijela. Probudite se i kličite, stanovnici praha! Jer rosa je tvoja – rosa svjetlosti, i zemlja će sjene na svijet dati” (ondje 26,19). Iznad smrti kao stvarnosti koja izjednačuje sva živa bića uzdiže se slika zemlje koja se poput majke žuri roditi novo živo biće te rađa pravednika kome je suđeno u Bogu živjeti. Stoga, premda su pravednici “u očima ljudskim, bili kažnjeni, nada im je puna besmrtnosti” (Mudr 3,4).
Uskrsnu nadu divno potvrđuju u Drugoj knjizi Makabejaca sedmorica braće i njihova majka, u času mučeništva. Jedan od njih izjavljuje: “Od Neba sam primio ove udove, ali ih zbog njegovih zakona prezirem, i nadam se da ću ih od njega natrag dobiti” (2 Mak 7,11); drugi, “prije nego što je izdahnuo reče ovo: #!Blago onom koji umire od ruke ljudi, u čvrstoj nadi koju ima od Boga: da će ga Bog uskrisiti#!” (ondje 7,14). Njihova ih majka tom nadom junački ohrabruje za susret sa smrću (usp. ondje 7,29).
4. Već u svjetlu starozavjetnih vidika proroci su poticali na očekivanje “dana Gospodnjega” s ispravnom dušom, inače bi on bio “mrak a ne svjetlo”. (usp. Am 5,18.20). U punoj objavi Novoga zavjeta ističe se da će svi biti podvrgnuti sudu (usp. 1 Pt 4,5; Rim 14,10). Ali pravednici pred njim ne trebaju strepiti budući im je određeno primiti obećanu baštinu; oni će biti postavljeni zdesna Kristu koji će ih nazvati “blagoslovljeni Oca mojega” (Mt 25,34; usp. 22,14; 24,22.24). Smrt koju vjernik doživljava kao član Otajstvenoga Tijela otvara put prema Ocu koji nam je doista pokazao svoju ljubav u smrti Krista koji je “pomirnica za grijehe naše” (1 Iv 4,10; usp. Rim 5,7). Kako tumači Katekizam Katoličke Crkve smrt je “za one koji umiru u milosti Kristovoj, sudjelovanje u smrti Gospodnjoj, da bi mogli sudjelovati i u njegovu uskrsnuću (1006).
Isus “nas ljubi i krvlju nas svojom otkupi od grijeha, te nas učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu” (Otk 1,5-6). Kroz smrt zaista treba proći, ali odsad sa sigurnošću da ćemo susresti Oca kada se “ovo raspadljivo tijelo obuče u neraspadljivost, i ovo smrtno obuče u besmrtnost” (1 Kor 15,54). Tada će se jasno vidjeti da je smrt bila “iskapljena pobjedom” (ondje) i tada će biti moguće bez straha je izazivati: “Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj” (ondje, 55).
Upravo je zbog takvoga kršćanskog poimanja smrti sveti Franjo mogao u Pjesmi stvorenja klicati: “Hvaljen budi, naš Gospodine, zbog sestre naše tjelesne smrti” (Fonti francescane, 263). Pred tim utješnim vidikom shvatljivo je blaženstvo što ga naviješta Knjiga Otkrivenja kao krunu evanđeoskih blaženstava: “Blaženi mrtvi koji umiru u Gospodinu! Da, govori Duh, neka otpočinu od svojih trudova! Jer, prate ih djela njihova!” (Otk 14,13).