Sveti Otac Franjo je u Buli najave Jubileja definirao svjedočanstvo mučenika kao svjedočanstvo nade. Tko god pristane ispovijedati svoju vjeru u Isusa Krista do savršenog dara svoga života, ne čini to iz apsurdnosti da se uživa u patnji, nego zato što u srcu mučenika svijetli plamen nade u Isusovo obećanje (usp. Mt 10,32).

U tom kontekstu govorimo onda i o slučaju dvojice novomučenika iz vremena progona u Španjolskoj od 1936. do 1939. godine koje će kardinal Marcello Semeraro, prefekt Dikasterija za kauze svetaca, kao izaslanik pape Franje, proglasiti blaženima u bazilici Svete Obitelji u Barceloni, u subotu 23. studenog u 11 sati.

Sluga Božji Gaetan Clausellas (1863.-1936.), podrijetlom iz Sabadella (Barcelona, ​​danas biskupija Terrassa), zaređen je za prezbitera pro servitiis Ecclesiae 3. svibnja 1888. Svoju svećeničku službu obnašao je u nekim župama biskupije i, kao pomoćnik, u župi svetoga Félixa od Sabadella, čiji je, godinama kasnije, bio dobročinitelj. Bio je i redoviti ispovjednik raznih redovničkih zajednica. Od 31. srpnja 1916. bio je kapelan doma umirovljenika u istome gradu, a na toj službi bio je sve do uhićenja 1936. te je zahvaljujući njoj zaslužio i dobiti nadimak “Otac siromaha”.

Svjedoci informativnog procesa Sluge Božjega jednoglasni su u tvrdnji da je njegova najposebnija osobina bila da je znao pokazati svećenički duh, bio je čovjek vjere i vrijedan povjerenja. U njemu je blistao postojan molitveni duh, koji se očitovao u euharistijskom slavlju, u klanjanju Presvetom u svetohraništu i u molitvi Časoslova. Bio je siromašan u odijevanju i načinu života, a isticao se dobročinstvom i finoćom prema siromašnima i bolesnima; često je hranio starce u domovima za umirovljenike, birajući one koji su bili u najlošijem stanju, a ponekad je to činio i na koljenima. Milostinju koju je dobio u cijelosti je predao hospiciju. Njegova jednostavnost bila je posljedica vlastite skromnosti, nije mu smetalo da ga u gradu smatraju čovjekom bez ikakve društvene važnosti. Ali uza sve svoje vrline posvuda je bio poznat kao “hodajući svetac”.

Stoga nije ni čudno da je s tom duhovnom ćudi, nekoliko dana prije uhićenja, izjavio: “Moramo biti velikodušni, vrlo velikodušni prema našem Gospodinu. Kakva neizmjerna radost za nas što možemo dati svoj život za Boga i zapečatiti svoju vjeru svojom krvlju!” Svojoj je pak šogorici malo prije nego što je uhićen rekao: “Ako me budu tražili, pomisli da se svaki dan prinosim Bogu; a da bi prihvatio ovu ponudu, Bog mora nekoga upotrijebiti. Stoga nemojte ništa zamjeriti onima koji dolaze; naprotiv, ako mu jednog dana možeš učiniti uslugu, učini to.”

Zbog toga nije htio bježati niti se skrivati ​​u bilo čijoj kući. “Obećao sam svom prethodniku na dužnosti i osnivaču [hospicija] da nikada, baš nikada neću napustiti starije osobe; i da, ako to znači da moram proliti svoju krv, ja to u potpunosti prihvaćam i prinosim svoj život Bogu.” I dodao je još: “Učinio sam sve dobro što sam mogao, ne znam jesam li koga povrijedio. Tu sam, neka bude volja Božja.”

Dana 14. kolovoza 1936. godine oko 18 sati policija je došla do njegove kuće kako bi ga uhitili. Ljubazno ih je primio i, nakon što je pozdravio svoju šogoricu, počeo je moliti Te Deum. Automobilom su ga odvezli do ceste od Sabadella do Matadepere. Usput je Sluga Božji rekao policajcima: “Ako mislite da vam je moja smrt dobra, možete me ubiti.” Nakon trenutka oklijevanja, policajac je naredio vozaču automobila da stane, natjerao je Slugu Božjeg da izađe i pucao mu je u leđa te ga ubio. Imao je 73 godine. Pokopan je na groblju Sabadell, ali je 1957. njegovo tijelo premješteno u župu svetoga Félixa u istoimenom gradu.

Sluga Božji Antonio Tort (1895.-1936.), vjerni laik, rođen je u Monistrol de Montserrat (Barcelona) i kršten u tamošnjoj župi svetoga Petra. Godine 1903. obitelj se preselila u Barcelonu gdje je Antonio pohađao školu Svetog Petra apostola.

Nakon što se zlatarskim radom počeo baviti kao pripravnik, zahvaljujući stečenom iskustvu 1915. godine počeo je samostalno raditi i postao je izvrstan stručnjak, a posebno se specijalizirao za izradu liturgijskih predmeta. Dana 17. kolovoza 1917. oženio se s Marijom Gavín i u braku ih je Bog blagoslovio s 13 djece.

U svom obiteljskom, profesionalnom i apostolskom životu bio je revni katolik, uzoran suprug i otac, vrlo ljubazan, velikog euharistijskog duha, član noćnog klanjanja i nositelj Svetoga Krista. Zbog svoje marijanske pobožnosti 18 je puta hodočastio u Lurd te je tamo uz Gospinu blizinu velikodušno pomagao bolesnima. Nedjeljom ujutro brijao je tuberkulozne bolesnike u bolnici Svetoga Lazara, kao i starije osobe kod Malih sestara siromaha, a poslijepodne je posvetio župnoj katehezi. Svećenici i vjernici su ga visoko cijenili, smatrajući ga svecem zbog njegove pobožnosti, djela milosrđa i apostolata.

Dana 21. srpnja 1936., usred progona, primio je u svoj dom dijecezanskog biskupa, njegovog tajnika i četiri časne sestre. Redoviti molitveni život te svakodnevno slavljenje euharistije nije se prekinulo sve do 1. prosinca, do dana kada je skupina policajaca pretražila njihov dom. Kad su vidjeli oltar i vjerske predmete, sve su ih pokupili i uništili. Ali kad je jedan od njih zgrabio ciborij s posvećenim hostijama, Sluga Božji mu ga je odmah oduzeo govoreći: “Ne dirajte moga Gospodina!” Nakon toga je podijelio euharistiju među prisutnima i, došavši do svog sina Jaimea, koji je imao 5 godina, upitao ga vjeruje li u stvarnu prisutnost Krista u euharistiji te je još rekao: “Oduzimaju ti tvoga zemaljskog oca, ali ti sada dajem tvoga Oca na nebesima.” I u taj čas ga je pričestio.

Oko 18 sati odveli su u zatvor biskupa, njegovog tajnika, dvije časne sestre, brata i kćer Sluge Božjega, ali i njega jer su skrivali svećenike i časne sestre. Onima koji su tamo ostali rekao je: “Zbogom, vidimo se u raju, ne bojte se jer nam ne mogu taknuti ni dlaku s glave, a da im Bog ne da.” Odveli su ih u sjedište odbora, a odatle u checu [policijski centar] Svetoga Ilije. Sluga Božji, uvjeren da će biti pogubljeni, pozvao je sve na molitvu. U noći 3. prosinca 1936. Antonio Tort odveden je na groblje Montcada, gdje je ubijen u 41. godini života. Njegovo tijelo je bačeno u masovnu grobnicu na tom groblju, ali je u svibnju 1939. njegovo tijelo prepoznato i pokopano na groblju Les Corts u Barceloni.

“Mučeništvo ove dvojice novih blaženika”, kako je napisao kardinal Juan José Omella Omella, nadbiskup metropolit Barcelone, “mora nam pomoći da se suočavamo s križevima svakoga dana s ljubavlju, mirom i nadom”.