Prva skupina vjernika bili su ribari, a Papu su posjetili nekoliko dana prije Svjetskog dana ribarstva; druga skupina vjernika bili su sudionici konferencije “Univerzalnost i održivost nacionalnih zdravstvenih službi u Europi”, a koja se održala u petak 22. studenoga na Papinskom lateranskom sveučilištu na inicijativu Talijanske biskupske konferencije. U nastavku donosimo cjelovit prijevod Papina govora.

Draga braćo i sestre, dobro jutro, dobrodošli!

Pozdravljam nazočnu braću biskupe, čelnike Apostola mora u Italiji, predstavnike ribara, trgovačkih udruga i sindikata; pozdravljam i sudionike međunarodne konferencije Universality and sustainability of National Health Services in Europe, održane jučer na Lateranskom sveučilištu.

Obraćam se prvo vama, draga braćo i sestre svijeta mora, nekoliko dana uoči Svjetskog dana ribarstva. Vaš posao je vrlo star. Uz njega se vežu i počeci Crkve koju je Krist povjerio Petru, koji je bio ribar u Galileji (v. Lk 5,1-11). Ipak, danas se ovaj posao suočava s raznim poteškoćama. Stoga bih želio predložiti neka razmišljanja o vrijednosti onoga što radite i poslanju koju ta vrijednost podrazumijeva.

U Evanđelju ribari utjelovljuju važne stavove. Na primjer, ustrajnost u teškom radu: učenici su opisani kao  one koji se “muče veslajući” (Mk 6,48) zbog suprotnog vjetra, ili čak i kao one koji su iskušani neuspjehom, dok se umorni vraćaju na kopno praznih ruku, govoreći: “Svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo” (Lk 5,5). A to je upravo tako: vaš je posao težak, zahtijeva žrtvu i ustrajnost pred uobičajenim izazovima i novim hitnim problemima, kao što su teška smjena generacija, troškovi koji nastavljaju rasti, birokracija koja guši, nepravedna konkurencija velikih multinacionalnih kompanija. No, to vas ne obeshrabruje, naprotiv, potiče još jednu vašu osobinu: jedinstvo. Na more se ne ide sam. Za bacanje mreža potrebno je raditi zajedno, kao tim, ili još bolje kao zajednica u kojoj, unatoč različitosti uloga, uspjeh nečijeg rada ovisi o nečijem doprinosu. Na taj način ribolov postaje životna škola, do te mjere da ga Isus koristi kao simbol kojim naznačuje poziv apostola: “Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!” (Mk 1,17).

Drage žene i muškarci s mora, neka vam s neba pomaže vaš zaštitnik, sveti Franjo Paolski.

A sada se obraćam vama, braćo i sestre iz svijeta zdravstva. Tema kojom ste se bavili na svojoj konferenciji postavlja pitanje u kakvom su zdravstvenom stanju nacionalne službe i sustavi u Europi. I vaše je poslanje ono koje zahtijeva napor i znanje kako raditi zajedno kao tim. Međutim, želio bih vas pozvati da se usredotočite na dva dodatna aspekta vašeg iskustva.

Prvi aspekt je briga o onima o kojima brinite. Zapravo je važno ne zaboraviti da ste vi zdravstveni radnici ljudi kojima je potrebna podrška jednako kao i braći i sestrama koje liječite. Umor od iscrpljujućih dežurstava, brige koje nosite u srcu i bol koju prikupljate od svojih pacijenata zahtijevaju utjehu, zahtijevaju iscjeljenje. Zbog toga preporučam da ne zanemarujete sami sebe, nego radije postanite čuvari jedni drugima; i svima kažem da je važno prepoznati vašu velikodušnost i uzvratiti je, jamčeći vam poštovanje, uvažavanje i pomoć.

Drugi aspekt koji bih želio istaknuti je suosjećanje za najmanje. Zapravo, ako, kao što smo rekli, nitko nije toliko samodostatan da mu ne treba skrb, slijedi da nitko ne može biti marginaliziran do te mjere da se o njemu ne može brinuti. Zdravstveni sustavi i službe iz kojih dolazite imaju u tom smislu veliku povijest osjetljivosti, posebice prema onima do kojih “sustav” ne dopire, prema “odbačenima”. Sjetimo se djela mnogih redovničkih svetaca koji su stoljećima osnivali domove za bolesne i hodočasnike; ili osoba kao što su sveti Ivan od Boga, sveti Josip Moscati, sveta Terezija iz Kalkute: svi su bili pravi “kliničari”, to jest muškarci i žene sagnuti nad posteljom onih koji pate, kako kaže etimologija pojma. Moj poziv vama je, dakle, da animirate zdravstvene sustave iznutra, tako da nitko ne bude napušten (v. Poruka za 32. Svjetski dan bolesnika, 10. siječnja 2024.). Evanđelje, koje nas uči da ne skrivamo svoje talente, nego da ih učinimo plodonosnim za dobro svih (v. Mt 25, 14-30), također nam govori da pritom imamo način sklonosti prema onima koji su pali, prema onima koji leže napušteni na cesti (v. Lk 10,30-37). Latinski je jezik u tom smislu iskovao lijepu riječ: utjeha, con-solatio, koja označava ujedinjenje “u samoći, koja onda više nije samoća” (Benedikt XVI., enciklika Spe salvi, 39). Evo načina: biti ujedinjeni u samoći da nitko ne bude sam u boli. I tu uvijek dolazi do izražaja blizina.

Dragi naši, među vama vidim mnoge obitelji. Na kraju želim podsjetiti sve na važnost obitelji, ćelije društva. To je temeljno za oba vaša zvanja. Ponajprije zbog odricanja koje s vama dijele članovi vaše obitelji, prilagođavajući se zahtjevnom vremenu i ritmu vašeg posla koji nije samo profesija, već “umjetnost”, a samim tim uključuje i cijelog čovjeka i njegovu okolinu. Zatim tu je i potpora koju vam pružaju članovi obitelji u vašem teškom radu, a često i u samom radu. Čuvajte svoje obiteljske odnose, molim vas: oni su “lijek”, i za zdrave i za bolesne. Izolacija i individualizam, naime, otvaraju vrata gubitku nade, a to čini dušu, a često i tijelo, bolesnom.

Dakle, svima želim sve dobro i neka vas Gospa prati. Blagoslivljam vas od srca. I molim vas ne zaboravite moliti za mene. Hvala!