Zagreb, (IKA) – Posljednjega dana 57. teološko-pastoralnog tjedna u organizaciji Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta s temom „Podijeljenosti u hrvatskom društvu: mogući uzroci i posljedice” održao je 26. siječnja u Međubiskupijskom sjemeništu na zagrebačkoj Šalati prof. dr. Josip Baloban o temi „Pastoralni djelatnik u službi dijaloga i pomirenja”. Polazeći od teze kako je Isus Nazarećanin istinski promicatelj dijaloga, pomirenja i donositelj oproštenja čovjeku i svijetu, predavač je istaknuo kako za Isusa s jedne strane nema apstraktnog čovjeka, a jednako tako nema ni nevažnog susreta. Kada Isus govori o dijalogu, pomirenju i oproštenju, on se koristi s dva pastoralna modela. Prvi se očituje u susretu s konkretnim čovjekom ili konkretnim ljudima, a drugi je slušateljima blizak i prepoznatljiv u Isusovim prispodobama iz konkretnog života upravo onih koji Isusa slušaju i slijede ga. U predavanju se nadalje dr. Baloban osvrnuo na Koncilsku baštinu o dijalogu i pomirenju u svijetu. Za razliku od prijašnjih koncila tijekom povijesne Kristove Crkve, Drugi vatikanski koncil insistira na razgovoru-dijalogu, prije svega unutar same Crkve, ali i s konkretnim čovjekom, sa svijetom u kojem Katolička Crkva egzistira i djeluje, s drugim kršćanskim Crkvama, s drugim religijama svijeta, štoviše i sa svima koji tvrde da ne vjeruju i da ih religiozno ne zanima. Koncilska baština iznjedrila je iznimnu zauzetost Katoličke Crkve za promicanje mira u svijetu, za prestanak ratnih sukoba, a posebno za uklanjanje (pred)uvjeta i razloga, koji generiraju ratne sukobe i ratove, te tako unose nemir, neprijateljstvo na manjoj, lokalnoj, ali i na globalnoj razini svijeta. U tom je vidu predavač ukazao na više koncilskih dokumenata, te na crkveno učiteljstvo uopće, koji dotiču teme dijaloga i pomirenja. Posebno se zaustavio na učenju pape Ivana Pavla II. koje polazi od toga da je za Kristovu povijesnu Crkvu dijalog s jedne strane sredstvo, a s druge strane način, tj. model njezinog pastoralnog djelovanja. Podsjetio je i na Papinu sintagmu o pastoralnom dijalogu.
Spomenuo se promišljanja hrvatskih teologa Vjekoslava Bajsića i Tomislava Šagi Bunića o dijalogu. Dotaknuo se i teme ustrajanja pape Franje na dijalogu, pomirenju i oproštenju „ad intra” i „ad extra” Drugoga vatikanskog koncila i u kontinuitetu crkvenog pokoncilskog učiteljstva zagovara i promiče svestrani dijalog, bezuvjetno pomirenje i oproštenje polazeći od konkretnog povijesnog čovjeka na zemlji i milosrdnog Isusova Oca na nebu, posebno ističući zadaću povijesne Kristove Crkve koja tješi, hrabri i liječi, a ne moralizira i ne osuđuje. Ta Crkva je uvijek Crkva otvorenih vrata, koja poput oca čeka rasipnog sina.
Govoreći o hrvatskim pastoralnim djelatnicima u (ne)prakticiranju dijaloga, pomirenja i oproštenja u Crkvi i svijetu upozorio je kako oni uz naviještanje Radosne vijesti, “nemaju drugog puta doli da budu tvorci i promicatelji dijaloga, pomirenja i oproštenja kako u crkvenim zajednicama tako i u školi, u hrvatskoj javnosti i u hrvatskom društvu u cjelini.” Pri tome “neponovljivi im je uzor Isus iz Nazareta, smjerokaz Drugi vatikanski koncil, a posebni poticaj rimski biskup papa Franjo.” Prema Balobanovim riječima, važno je da dušobrižnik bude ljudski smion, osobno siguran u sebe, da je tražitelj istine, te uvijek raspoložen za dijalog, a ne za polemiku. Pastoralni djelatnik uvažava svojevrsni demokratski princip unutar svoje Crkve, ali i svoje župe, temeljen na isusovskoj paradigmi dijaloga, koji uključuje model dijaloga u susretu s pojedinim konkretnim čovjekom (ili konkretnim ljudima), ali i drugi model dijaloga, pomirenja i opraštanja koji je Isus zorno i neponovljivo, a opet upečatljivo iznio u svojim prispodobama, koje se i danas mogu aktualno primijeniti na tisuće slučajeva.” Polazeći od činjenice da su svi adresati i sugovornici u dijalogu, pastoralni djelatnik je odjednom pozvan na dijalog sa svima. U procesu dijaloga, pomirenja i opraštanja pastoralni djelatnik ponaša se sukladno Isusovoj prispodobi o milosrdnom Ocu. To znači da se pastoralni djelatnik nikada ne smije postaviti navijački, tj. biti više za mlađeg ili više za starijeg sina de facto i metaforički. “Za njega je bolje biti na strani Oca kojeg on kao dušobrižnik naviješta i svjedoči”, zaključio je dr. Josip Baloban.
Predavanje „Vjeronauk u školi u službi dijaloga i pomirenja u hrvatskom društvu” održala je prof. dr. Ružica Razum. Prema njezinu mišljenju promicanje dijaloga i pomirenja jedno je od temeljnih ciljeva koje bi vjeronauk trebao ostvarivati u školi. Kada govorimo o dijalogu, mislimo na međureligijski dijalog, ekumenski dijalog, socijalni dijalog, dijalog sa župnom katehezom, s konkretnim čovjekom. Da bismo bili u dijalogu moramo biti osposobljeni za taj dijalog. Dijalog je jedna složena kompetencija. Da bi netko mogao dijalogizirati, on mora imati znanje o sugovorniku, o temi, i mora imati vještine upravljanja tim složenim situacijama. To znači da je dijaloška kompetencija sinteza i intelektualnoga i moralnoga, i duhovnoga i emocionalnoga. Najsigurniji put kojim se može ostvariti dugoročna i kvalitetna promjena stavova i ponašanja je put odgoja, istaknula je dr. Razum. Odgoj se našao pred izazovom od središnje važnosti za sadašnjost i za budućnost: omogućiti suživot različitosti i promicati dijalog u korist miroljubivog društva, a tu je velika uloga vjeronaučne nastave koja bi trebala pomoći cjelokupnom odgojno-obrazovnom sustavu u toj dimenziji: odgajati mladog čovjeka za duhovne vrednote. Čini se da je opredjeljenje za odgoj za dijalog i pomirenje, želimo li miran suživot, jedini moguć izbor. Ta opcija ima jasan teološki, antropološki i pedagoški temelj. Već sam čin Božjega stvaranja objavljuje nam istinu o čovjeku i njegovu dostojanstvu. Cijelo je, naime, čovječanstvo izišlo iz Božje ruke kao velika Božja obitelj: „Bog je stvorio ljude ne da žive pojedinačno nego da oblikuju društveno jedinstvo” (GS, br. 32). Razvoj čovjeka i razvoj društva ovisi o priznanju kako smo svi članovi jedne velike ljudske obitelji koja je pozvana surađivati u istinskome zajedništvu. U promišljanju o međukulturalnome dijalogu polazi se od konkretne osobe koja treba biti postavljena u temelje odgojnoobrazovnih modela i odgojnoobrazovne prakse. Taj zahtjev osobito je aktualan zbog različitih ideologija prošloga i sadašnjeg stoljeća zatvorenih Transcendenciji i istinskome dobru čovjeka. Posebno važan doprinos međukulturalnome dijalogu može i treba dati religija. Postalo je naime očito koliko je snažan religijski aspekt u definiranju vlastitoga identiteta unutar snažnog globalizacijskog procesa koji je na djelu. Stoga kršćanski odgojitelji imaju veliku odgovornost, naglasila je dr. Razum. I vjeronauk mora biti dijaloški strukturiran i dijaloški raspoložen. To znači da bi vjeronauk trebao ostvarivati dijalog i to ponajprije sa školskim odgojno-obrazovnim ozračjem. Trebao bi promicati interdisciplinarnost, jer želi li biti prihvaćen i naći svoje pravo mjesto u tom školskom prostoru on mora s njim dijalogizirati. Iako vjeronauk ima svoj metodološki i sadržajni identitet, on nije otok da je odvojen od drugoga znanja. Stoga vjeronaučni sadržaji moraju ući u dijalog sa sadržajima drugih predmeta. U suprotnome, ono što mi prenosimo bit će getoizirano, a mi ćemo biti krivi i odgovorni za tu getoizaciju, ustvrdila je dr. Razum, te dodala „vjeronaučni sadržaji bi trebali biti interpretacijski ključ za razumijevanje ne samo religijskih sadržaja, nego i za razumijevanje cjelokupne stvarnosti. Zato je važno da promičemo dimenziju sučeljavanja s drugim znanjima, a ne izoliranje”. U završnom dijelu dr. Razum naglasila je kako vjeronaučna nastava mora biti područje u kojem učenici slobodno izražavaju svoja promišljanja, svoje stavove, svoja neslaganja. On mora biti prostor razgovora, sučeljavanja, dijaloga.
Ako uzmemo u obzir Isusove riječi „Kome je mnogo dano, od toga će se mnogo iskati; kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati” onda treba reći: ako smo blagoslovljeni znanjem, motivacijom, talentima od nas se očekuje ne da to zadržimo za sebe i da to znanje držimo besplodnim, već da te talente umnožimo i proširimo. Kad promišljamo o dijalogu i pomirenju, kršćanima je Isusov model dijaloga i pomirenja temeljno nadahnuće njihova znanja i motivacije. Stoga želimo li nasljedovati Isusov model u odnosu na drugoga onda to svakako trebamo u duhu poštovanja i pozornosti prema svakoj osobi bez obzira kojoj skupini, narodu, ekonomskom statusu pripada, zaključila je dr. Razum.
Posljednje u nizu predavanja ovogodišnjega 57. teološko-pastoralnog tjedna održao je prof. dr. Stjepan Baloban. Uvodeći u temu „Teološko-socijalni govor Crkve u Hrvatskoj u stvaranju kulture dijaloga i pomirenja” posvijestio je kako su veliki postkoncilski pape, od Pavla VI., preko Ivana Pavla II., do Benedikta XVI. i pape Franje dali iznimno važan doprinos stvaranju socijalnog govora Crkve, to jest načina kako izvornu evanđeosku poruku prenijeti u konkretne društvene okolnosti. Tako se postupno oblikovao postkoncilski socijalni nauk kao socijalni govor Crkve suvremenom čovjeku čiji život se ne samo brzo mijenja nego se uvelike promijenio.
Riječ je o socijalnom odnosno teološko-socijalnom govoru Crkve kojim Katolička Crkva daje svoj doprinos izgradnji svijeta i društva u kojima njezini članovi žive. Po takvom socijalnom govoru Crkva ulazi kompetentno u raspravu sa svijetom, a hrvatska Crkva u raspravu o svim bitnim pitanjima razvoja hrvatskoga društva, pojasnio je.
Odgovarajući na pitanje kakav je socijalni odnosno teološko-socijalni govor Crkve u Hrvatskoj u današnjem vremenu, podsjetio je da iz općenitoga poznavanja crkveno-društvenih prilika u Hrvatskoj od demokratskih promjena 1990. do novijeg vremena moglo bi se navesti sljedeće oblike govora (biskupa, svećenika, teologa) koje je Crkva u Hrvatskoj prakticirala u odnosu na hrvatsko društvo: teološko-duhovni govor Crkve koji podsjeća na vrijeme prije Drugoga vatikanskog koncila (i na vrijeme komunizma), kada se glavni naglasak stavljao na poznatu poruku „Spasi dušu svoju!”; društveno-politički govor Crkve koji je rječnikom ali i sadržajem sličan drugim civilnim čimbenicima, a s crkvene strane nastoji dati doprinos općem dobru, počevši od Domovinskog rata i poratnoga vremena preko brige za nacionalne interese i očuvanje hrvatske kulture do brige za konkretnoga čovjeka koji je na ovaj ili onaj način oštećen ili u svojem dostojanstvu ugrožen; sociološki govor Crkve koji se gubi u sociološkim podacima i analizama a bez teološko-crkvene pozadine i poruke te je kao takav izložen opasnosti da ga se u javnom diskursu svrstava na ovu ili onu političku ili svjetonazorsku opciju; teološko-socijalni govor ili socijalni govor Crkve koji pokušava evanđeosku poruku prenijeti na konkretne prilike osobnoga, obiteljskoga i društvenoga života u Hrvatskoj. Takav govor je na osobit način stvarao i oblikovao sveti Ivan Pavao II. Naglašavajući kako se od spomenutih vrsta crkvenoga govora u hrvatskoj javnosti, i društvenoj i crkvenoj, i danas najviše očekuje od socijalnog govora Crkve, pojasnio je i razlog. „Zbog toga jer su hrvatski građani velikim dijelom izgubili povjerenje u političare i općenito ‘glavne sudionike društveno-političkih zbivanja’ a situacija u Europi i u svijetu se naglo pogoršala. Od Crkve, kao stožerne institucije u povijesti hrvatskoga naroda, očekuje se da i u ovom sve više podijeljenom hrvatskom društvu i narodu, bude čimbenik dijaloga i pomirenja. To je pak moguće takvim crkvenim govorom koji će biti istodobno razumljiv i prihvatljiv svim ljudima dobre volje u Hrvatskoj”.
Predavač je ustvrdio kako u odnosu na zbivanja u hrvatskom društvu utjecaj crkvenih službenika na život u društvu „rapidno” slabi. To je na različite načine vidljivo prvenstveno u hrvatskim medijima: sve je manje prisutno u civilnim medijima ono što govore ili javno iznose hrvatski biskupi, teolozi, pojedina tijela HBK; i među katolicima, vjernicima, sve se manje govori i raspravlja o tome što „su rekli biskupi” ili ovaj ili onaj crkveni djelatnik; u javnom životu sve se manje uvažava što o ovoj ili onoj važnoj javnoj stvari ili pitanju od nacionalnog značaja misli bilo službena Crkva u Hrvatskoj, bilo ovaj ili onaj biskup ili pak teolog. Osim toga, sve je slabiji utjecaj teologa i teologije u akademskim krugovima, posebno unutar sveučilišne zajednice i kulturalnih krugova. No, nasuprot tomu, u hrvatskom društvu se i dalje raspravlja o utjecaju Crkve na funkcioniranje društva. Baloban je upozorio da su „ulogu tumačenja vjerskoga, crkvenoga pa i teološkoga bilo da je riječ o odnosu Crkva – društvo i država, teologija i konkretni život čovjeka, bilo da je riječ o specifično crkvenim pitanjima (crkveni dokumenti, izjave Papa) u važnijim civilnim hrvatskim elektroničkim i pisanim medijima preuzeli ‘novinari specijalisti’ za crkvena pitanja u Hrvatskoj”. Uz svo poštovanje prema novinarima, Baloban je mišljenja da oni ne mogu biti izvorni tumači određenog crkveno-teološkog pitanja ili pak dokumenta. „To je prije svega uloga teologa, i to teologa stručnjaka za pojedina crkveno-teološka pitanja”.
U nastavku predavanja podsjetio je na ulogu crkvenih medija u kojima se pojavljuju uglavnom ‘crkveni stručnjaci’. Uz prevladavajuće „teološko-crkvene sadržaje” značajan prostor se i u crkvenim medijima posvećuje društveno-političkim kao i crkveno-društvenim sadržajima. Crkveni službenici su po crkvenim medijima značajno prisutni u hrvatskoj javnosti, ali je stvarno pitanje koliko njihove poruke dopiru do hrvatskih građana? Puno rada, puno nastupa, puno crkvenih medijskih aktivnosti a „sve manje utjecaja” na stvarni život! Zašto? U crkvenim krugovima krivnja i odgovornost se uglavnom stavlja na „onu drugu stranu”, na primatelje ili civilne medije koji prenose ili ne prenose poruke, na „neprijateljsko društveno okruženje”, na organizirane civilne udruge. No, potrebno je pogledati „i u vlastito dvorište”. Govoreći nadalje o crkvenom doprinosu kulturi dijaloga i pomirenja kao „povijesni kairos” u očuvanju vjerskoga i nacionalnog identiteta, Baloban ukazuje na evangelizacijski potencijal socijalnog nauka Crkve, odnosno na povezivanje vjere i javnoga života. Crkveni doprinos, crkveni socijalni doprinos izgradnji hrvatskoga društva ima svoje uporište u već oblikovnoj tradiciji socijalnog nauka Crkve, u kojoj se crkveno socijalno učenje pokazuje kao čimbenik spajanja različitih, stvaranja ozračja dijaloga i pomirenja, naglasio je. „U ovom trenutku Crkva u Hrvatskoj može po svojem socijalnom govoru nuditi nadu s pokrićem. Pod tim vidom ukazujem na izvrsne misli pape Franje iz Evangelii gaudium koje su i u Hrvatskoj „ostale nekako po strani”, a odnose se na temu dijaloga i pomirenja u društvu”.
Kako gajiti i, konačno, očuvati vjeru u brojčano malobrojnom hrvatskom narodu u vremenu nadiranja „sekularističkih ideologija”, i u vremenu kada se migracijama nacionalno i religijski mijenja karta Europe? Kako pridonijeti očuvanju nacionalnog identiteta u hrvatskom podijeljenom društvu u kojem se i oni koji se pozivaju na ekstremno hrvatsko i katoličko i oni bojovnici različitih boja i usmjerenja – koji svjesno ili nesvjesno žive u „bivšem mentalitetu kontaminiranom komunizmom” – međusobno ne samo optužuju nego „ne mogu podnijeti” niti zamisliti da bi mogli surađivati u izgradnji općega dobra odnosno boljega hrvatskoga društva u kojem ima mjesta za sve, i one s lijeva i one s desna, nanizao je pitanja, te u zaključku podsjetio da „u Hrvatskoj ima već više tisuća teološki obrazovanih vjernika laika, na hrvatskim teološkim učilištima uz zaređene osobe predaju vrsni teolozi vjernici laici. To je za Crkvu u Hrvatskoj i za hrvatsko društvo iznimno veliki potencijal. Imajmo povjerenja u teološki obrazovane vjernike laike, muškarce i žene, i pokušajmo zajedno s njima udahnuti „dušu” razdijeljenom i ozbiljno uzdrmanom hrvatskom društvu. Kao čimbenik jedinstva u hrvatskom narodu današnja Crkva ima priliku, možda više nego u prošlosti, utjecati na oblikovanje hrvatskoga podijeljenog društva kako bi se ono postupno pretvaralo u uređeno društvo.”