Zagreb, (IKA) – Uvodno predavanje 57. teološko-pastoralnog tjedna u organizaciji Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu s temom „Podijeljenosti u hrvatskom društvu: mogući uzroci i posljedice” održao je 24. siječnja u Međubiskupijskom sjemeništu u Zagrebu rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta prof. dr. Željko Tanjić. Istaknuo je kako je riječ o jednoj od tema koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. „Upravo se tvrdnja uzeta kao naslov predavanja često koristi za opis društvenog, za neke teškoga stanja u kojem se nalazimo u ovih više od 25 godina hrvatske samostalnosti i neovisnosti, ali koje nas kao narod prati još od davnine. Dr. Tanjić istaknuo je kako cilj predavanja nije bavljenje podrobnom analizom svih mogućih podijeljenosti u hrvatskom društvu, nego propitkivanje uzroka i posljedica društvenih podjela koje opterećuju hrvatsko društvo. Pošao je od naizgled paradoksalne teze: Hrvatsko društvo kada su u pitanju neke temeljne vrednote nije toliko duboko podijeljeno kako se čini i kako se govori, barem ne na izričajnoj, deklarativnoj razini. To je potkrijepio Europskim istraživanjem vrednota. Već četiri vala toga istraživanja, kao i druga istraživanja koja nam pomažu mapirati hrvatsko društvo, pokazuju suglasje u hrvatskom društvu oko nekih temeljnih pitanja, kao što pokazuje i duboko raslojavanje po socijalnoj i ekonomskoj razdjelnici. Imajući u vidu temeljne teze Ivana Rogića o tri hrvatske modernizacije (1868.-1945.; 1946.-1990.; 1990.-danas) kao i uvide Željka Mardešića o tri idejna kruga (katolički, liberalni, komunistički) moguće je tražiti uzroke podijeljenosti u hrvatskom društvu upravo u odnosu na razumijevanje moderniteta koje se oblikovalo u različitim razdobljima i različitim idejnim krugovima. I odgovor na pitanje o posljedicama leži upravo u različitom razumijevanju dovršetka ili sazrijevanja (post)moderniteta u hrvatskom društvu.
U završnom dijelu predavanja dr. Tanjić rekao je: „Čini mi se važnim reći da i danas podjele prate prijepore nastale u okviru triju modernizacijskih procesa kao i na podlozi sučeljavanja triju idejnih krugova ili svjetonazora koji se, premda su povijesne i društvene okolnosti promijenjene, i dalje naziru u svim našim raspravama o budućnosti hrvatskoga društva”. U tom je kontekstu podsjetio kako je na tragu razmišljanja Ivana Rogića, Gordan Črpić istaknuo nekoliko orijentacijskih strategija razvitka koji polaze od razvoja demokratske države koja treba biti antitotalitarna, od razvoja obzirnog korporativnog sektora koji omogućuje razvoj stručnih i intelektualnih elita koje će biti kadre planetarno se profilirati, promovirati hrvatski identitet i zaštititi hrvatski okoliš, kulturna dobra, kakvoću obitelji do razvoja civilnog sektora. U tom razvoju, kako je naglasio Tanjić, „moramo se odmaknuti od ideologija imajući na pameti Mardešićeve riječi kako je ‘uvjet hrvatskog konsenzusa deideologizacija – naravno, do podnošljive mjere hrvatskoga društva'”. Upozorio je da se „ideologije ne mogu dogoditi, ne mogu se pomiriti, to mogu samo ljudi koji su u Hrvatskoj pozvani sve učiniti da omoguće razvoj hrvatskoga društva ne po mjeri vanjskih čimbenika, nego ga razvijajući iznutra”. Pri tome mi, vjernici, Crkva, moramo shvatiti da je oblikovanje modernoga hrvatskog društva i naša zadaća. Pozvani smo prvi vidjeti da politika nije religija, da svjetonazori ne smiju biti sakralizirani i da nam je prvotna zadaća naviještati i svjedočiti Evanđelje i njime oblikovati društvo, znajući da je kršćanstvo isto tako kroz mučna sučeljavanja iznjedrilo i modernitet i sekularno i da ga i mi trebamo čuvati kao prostor i mjesto za slobodni naviještaj Evanđelja. Bit će to naš najbolji doprinos stvaranju modernoga hrvatskog društva, zaključio je dr. Tanjić.
Predavanje “Biblijski modeli dijaloga i pomirenja. Novozavjetna perspektiva” održao je prof. dr. Mario Cifrak. Uvodno je citirao Ivana Šporčića koji o dijalogu u Bibliji kaže: „U Starom zavjetu imamo stilski različite opise razgovora koje možemo nazvati dijalozima, kao i Isusove susrete i rasprave u Novom zavjetu. Unatoč tome, rječnici biblijske teologije nemaju prikaza toga izraza. Razlog je jasan: ni u spisima Prvog saveza, niti u kršćanskom dijelu Biblije nema riječi ‘dijalog’. Pojam ‘dijalog’ ne uklapa se ni u odnos vazal – suveren koji je u temelju razumijevanja saveza između Boga i naroda”. I ovdje je možda u pravu, no izvoditi imenicu dijalog od glagola dialogi, zomai je pogrešno, ona je u vezi s glagolom diale, gomai. A taj glagol se pojavljuje trinaest puta u Novom zavjetu. Riječ je o evanđelju, Djelima apostolskim, homiliji Hebrejima i Judinoj poslanici. Dijalog vode Isusovi učenici među sobom i Pavao sa Židovima, poganima i kršćanima. Autori poslanica vode dijalog sa Starim zavjetom i apokrifnom tradicijom. U pozadini toga dijaloga je želja za spasenjem, koju izražava hebrejski korijen mlv. Djela apostolska u procesu protiv Pavla prikazuju prefekta Feliksa kao onoga po kojemu i Židovi kao podanici Rimskoga carstva uživaju mir. Jesu li Pavao i kršćani prijetnja tom miru i Rimskom carstvu? U svojoj parenezi autor poziva (judeo)kršćane na mironosni plod pravednosti (Heb 12,11). Preskript Judine Poslanice želi kršćanima porast milosrđa, mira i ljubavi (r. 2). Predavač je dao više primjera dijaloga i pomirenja, te je naglasio kako u vezi s dijalogom, odnosno unutar same cjeline Mk 9,33-50, upravo zadnji redak donosi i govor o miru. Marko uzima glagol koji bi pozivao na bratsku slogu. Tim pozivom autor bi se vratio na pitanje i raspravu Dvanestorice o tom tko je veći (9,34s.), što bi ugrožavalo mir među Isusovim učenicima, među kojima je Isus po tom pitanju postavio nove kriterije veličine i važnosti. Gdje prvi dobrovoljno uzimaju ulogu posljednjih i svima služe, tu vlada mir i prijateljstvo. Također i učeništvo je svježe i snažno. Je li „dobra sol” koju učenici trebaju imati, njihova spremnost na služenje svima, osobito posljednjima? Takva spremnost nastaje, prema iskustvu, kada zajednica izvana bude ugrožena, progonjena i kada nije potrebno biti samo jedinstven duhom nego i u fizičkom i ekonomskom smislu. Prihvaćanje npr. djece bez roditelja primjer je služenja učenika izazvanog „vatrenom” nevoljom, zatim npr. uzajamno jačanje u čvrstoj vjeri u Isusa Krista, zatim međusobno povjerenje i mir. Pavao kaže u Rim 14,17: „Ta kraljevstvo Božje nije jelo ili piće, nego pravednost, mir i radost u Duhu Svetome”. Sinonimi za „kraljevstvo Božje” (pravednost, život, mir, radost, milosrđe, ljubav) pokazuju da je Božje kraljevanje koje je već došlo s Isusom, soteriološko Božje djelovanje među ljudima. To soteriološko djelovanje Božje koje je bilo vezano i posredovano po Isusu, stoji jednako tako u središtu nesinoptičke kerigme. „Pavao će mnogo godina kasnije iz te svoje damašćanske perspektive, kao već prokušani vjernik, ali i premoreni navjestitelj evanđelja, zapisati jednu od najsmionijih rečenica Novoga zavjeta, koja je stožernicom svekolike kršćanske teologije Božje milosti i Božjega srca: ‘Onomu tko radi (tj. onomu koji najskrupuloznije obdržava sve religiozne propise i time se, svjesno ili nesvjesno svojom ‘pravednošću’ koči pred Bogom, bližnjim i pred samim sobom) ne računa se plaća kao milost, nego kao dug. Onomu tko ne radi (tj. onomu koji se, unatoč svim životnim mukama, u konačnici osjeća posve prepuštenim Božjem milosrđu), a vjeruje u Onoga koji opravdava bezbožnika, vjera se uračunava u pravednost’ (Rim 4,4-5). Kršćanski je Bog ‘Onaj koji opravdava bezbožnika’. Mnoge su se ‘pravedne ‘ duše sablaznile nad takvom ‘definicijom’ Smisla svekolikog postojanja – kao što su se uostalom i Isusovi suvremenici sablažnjavali nad prispodobama o izgubljenoj ovci ili rasipnome sinu – ali je tijekom povijesti ipak mnogo više, svim mogućim ‘službenim’ religijama ‘pretučenih’ očajnika, zahvaljujući upravo takvome Bogu, koji bezbožnike prima u zagrljaj, uvijek iznova uskrišavalo i danomice uskrišava, iz svojih beznađa i ponora”, zaključio je dr. Cifrak.
Posljednje predavanje prvoga dana TPT-a s temom „Dijaloška bit vjere (Bog – čovjek – Crkva – svijet)” održala je doc. dr. s. Valerija Kovač. Dijalog je imperativ sadašnjega vremena, ne samo kao način sporazumijevanja suvremenoga svijeta i kulture, nego se i crkveno-teološki smatra povijesnim kairosom, kriterijem odgovornosti prema sadašnjemu vremenu i povijesti. Dijaloška struktura vjere ima svoj temelj u Božjoj samoinicijativnoj objavi čovjeku koja se događa na osoban i komunikativni način, rekla je dr. Kovač, citirajući Dei verbum. Bog čovjeku objavljuje samoga sebe i poziva ga u zajedništvo života te po svojoj milosti čovjeka čini slobodnim partnerom da prihvati njegov poziv. U tom smislu čitava povijest spasenja može se čitati kao povijest interakcije Boga i ljudi s različitim razinama i stupnjevima ostvarenosti ponuđenoga zajedništva ili protivljenja istome od strane čovjeka. U Isusu Kristu realizirana su na eshatološki definitivan način oba smjera dijaloške komunikacije. Kao utjelovljena Božja Riječ, on je kvalitativno posljednji Božji govor čovjeku; kao potpuni čovjek on je nenadmašiva čovjekova riječ odgovora na Božji poziv. Stoga je Isus Krist kao Bogo-čovjek potpuna objava istine o Bogu, kojemu je stalo do čovjeka te istine o čovjeku, koji smisao svoga postojanja u konačnici ostvaruje u zajedništvu s Bogom. Iz povijesno-spasenjske dinamike Božje objave, odnosno iz vjernosti Božjemu spasenjskome planu proizlazi da je neizbježno poslanje Crkve nastavljati i upoviješćivati „dijalog spasenja” i aktualizirati Božju istinu spasenja kroz ljudsku osobnu i zajedničku povijest. Crkva tek iz trajnoga dijaloga s Bogom, upozorava dr. Kovač, nalazi nadahnuće za oslovljavanje čovjeka i čovječanstva svoga vremena, bilo da je riječ o unutarcrkvenoj komunikaciji, bilo da se radi o interakciji sa sekularnim svijetom. Ne zanemarujući mnoge teološki i pastoralno ostvarene reforme, zahtjev vjere traži od Crkve da se trajno zalaže za poboljšanje dijaloga u svome životu i poslanju. „Pluralizam svijeta zasigurno potiče Crkvu na ponizniji i zahtjevniji dijalog s njime, u kojemu su mogući promašaji i potrebne korekture, ali nikako ne opravdava povlačenje na sigurno. Dijalog i dalje ostaje teološki imperativ za Crkvu”, zaključila je dr. Kovač.