Zagreb, (IKA) – Predavanje „Vjeronauk u školi u službi dijaloga i pomirenja u hrvatskom društvu” na 57. teološko-pastoralnom tjednu održala je 26. siječnja prof. dr. Ružica Razum. Uvodno je istaknula da kada „govorimo i razmišljamo o vjeronauku, od njega očekujemo puno toga. No, ta su očekivanja vrlo heterogena, a ponekad i kontradiktorna”. Prema njezinu mišljenju upravo promicanje dijaloga i pomirenja jedno je od temeljnih ciljeva koje bi vjeronauk trebao ostvarivati u školi. Pojasnila je, da kad govorimo o dijalogu, mislimo na međureligijski dijalog, ekumenski dijalog, socijalni dijalog, dijalog sa župnom katehezom, s konkretnim čovjekom. Da bismo bili u dijalogu moramo biti osposobljeni za taj dijalog. Dijalog je jedna složena kompetencija. Nije lako dijalogizirati, moramo znati dijalogizirati, a da bi netko mogao dijalogizirati, on mora imati znanje o sugovorniku, o temi, i mora imati vještine upravljanja tim složenim situacijama. To znači da je dijaloška kompetencija sinteza i intelektualnoga i moralnoga, i duhovnoga i emocionalnoga. Najsigurniji put kojim se može ostvariti dugoročna i kvalitetna promjena stavova i ponašanja je put odgoja. Papa u miru Benedikt XVI. istaknuo je da je odgoj čovjeka temeljno i odlučujuće pitanje, zbog kojeg je potrebno probuditi hrabrost u donošenju odlučujućih odluka. S ciljem obnove društva i zajednice svaka aktivnost, svaki projekt „koji ne stavi odgoj na prvo mjesto bit će tek nešto viđeno”, ističe papa Franjo, te poziva kršćanske odgojitelje da budu učitelji čovječnosti.
Odgoj se našao pred izazovom od središnje važnosti za sadašnjost i za budućnost: omogućiti suživot različitosti i promicati dijalog u korist miroljubivog društva, a tu je velika uloga vjeronaučne nastave koja bi trebala pomoći cjelokupnom odgojno-obrazovnom sustavu u toj dimenziji: odgajati mladog čovjeka za duhovne vrednote. Čini se da je opredjeljenje za odgoj za dijalog i pomirenje, želimo li miran suživot, jedini moguć izbor. Ta opcija ima jasan teološki, antropološki i pedagoški temelj. Već sam čin Božjega stvaranja objavljuje nam istinu o čovjeku i njegovu dostojanstvu. Cijelo je, naime, čovječanstvo izišlo iz Božje ruke kao velika Božja obitelj: „Bog je stvorio ljude ne da žive pojedinačno nego da oblikuju društveno jedinstvo” (GS, br. 32). Razvoj čovjeka i razvoj društva ovisi o priznanju kako smo svi članovi jedne velike ljudske obitelji koja je pozvana surađivati u istinskome zajedništvu. U promišljanju o međukulturalnome dijalogu polazi se od konkretne osobe koja treba biti postavljena u temelje odgojnoobrazovnih modela i odgojnoobrazovne prakse. Taj zahtjev osobito je aktualan zbog različitih ideologija prošloga i sadašnjeg stoljeća zatvorenih Transcendenciji i istinskome dobru čovjeka. Posebno važan doprinos međukulturalnome dijalogu može i treba dati religija. Postalo je naime očito koliko je snažan religijski aspekt u definiranju vlastitoga identiteta unutar snažnog globalizacijskog procesa koji je na djelu.
Stoga kršćanski odgojitelji imaju veliku odgovornost, jer „tko ima bolje alate od kršćana” u doprinosu dijalogu i pomirenju, naglasila je dr. Razum.

Nadalje je podsjetila kako i vjeronauk mora biti dijaloški strukturiran i dijaloški raspoložen. To znači da bi vjeronauk trebao ostvarivati dijalog i to ponajprije sa školskim odgojno-obrazovnim ozračjem. Trebao bi promicati interdisciplinarnost, jer želi li biti prihvaćen i naći svoje pravo mjesto u tom školskom prostoru on mora s njim dijalogizirati. Iako vjeronauk ima svoj metodološki i sadržajni identitet, on nije otok na je odvojen od drugoga znanja. Stoga vjeronaučni sadržaji moraju ući u dijalog sa sadržajima drugih predmeta. U suprotnome, ono što mi prenosimo bit će getoizirano, a mi ćemo biti krivi i odgovorni za tu getoizaciju, ustvrdila je dr. Razum, te dodala „vjeronaučni sadržaji bi trebali biti interpretacijski ključ za razumijevanje ne samo religijskih sadržaja, nego i za razumijevanje cjelokupne stvarnosti. Zato je važno da promičemo dimenziju sučeljavanja s drugim znanjima, a ne izoliranje”.

U završnom dijelu dr. Razum naglasila je kako vjeronaučna nastava mora biti područje u kojem učenici slobodno izražavaju svoja promišljanje, svoj stavove, svoja neslaganja. On mora biti prostor razgovora, sučeljavanja, dijaloga.
Ako uzmemo u obzir Isusove riječi „kome je mnogo dano, od toga će se mnogo iskati; kome ne mnogo povjereno, više će se od njega iskati” onda treba reći: ako smo blagoslovljeni znanjem, motivacijom, talentima od nas se očekuje ne da to zadržimo za sebe i da to znanje držimo besplodnim, već da te talente umnožimo i proširimo. Kad promišljamo o dijalogu i pomirenju, kršćanima je Isusov model dijaloga i pomirenja temeljno nadahnuće njihova znanja i motivacije. Stoga želimo li nasljedovati Isusov model u odnosu na drugoga onda to svakako to trebamo u duhu poštovanja i pozornosti prema svakoj osobi bez obzira kojoj skupini, narodu, ekonomskom statusu pripada. Isus se prema svakome postavlja na autentičan način. Bio je osoba povjerenja i ljubazan sa svima, raspoloživ za dijalog, poštivao je i tražio poštovanje, kod svih je poštivao način života. Prema svima je djelovao na afirmativan način. Možemo li mi drukčije? Smijemo li mi drukčije”, na kraju je upitala dr. Razum.