Zagreb, (IKA) – Posljednje u nizu predavanja ovogodišnjega, 57. teološko-pastoralnog tjedna u Zagrebu u četvrtak 26. siječnja održao je prof. dr. Stjepan Baloban. Uvodeći u temu „Teološko-socijalni govor Crkve u Hrvatskoj u stvaranju kulture dijaloga i pomirenja” posvijestio je kako su veliki postkoncilski pape, od Pavla VI., preko Ivana Pavla II., do Benedikta XVI. i pape Franje dali iznimno važan doprinos stvaranju socijalnog govora Crkve, to jest načina kako izvornu evanđeosku poruku prenijeti u konkretne društvene okolnosti. Tako se postupno oblikovao postkoncilski socijalni nauk kao socijalni govor Crkve suvremenom čovjeku čiji život se ne samo brzo mijenja nego se uvelike promijenio.
Riječ je o socijalnom odnosno teološko-socijalnom govoru Crkve kojim Katolička Crkva daje svoj doprinos izgradnji svijeta i društva u kojima njezini članovi žive. Po takvom socijalnom govoru Crkva ulazi kompetentno u raspravu sa svijetom, a hrvatska Crkva u raspravu o svim bitnim pitanjima razvoja hrvatskoga društva, pojasnio je.
Odgovarajući na pitanje kakav je socijalni odnosno teološko-socijalni govor Crkve u Hrvatskoj u današnjem vremenu, podsjetio je da iz općenitoga poznavanja crkveno-društvenih prilika u Hrvatskoj od demokratskih promjena 1990. do novijeg vremena moglo bi se navesti sljedeće oblike govora (biskupa, svećenika, teologa) koje je Crkva u Hrvatskoj prakticirala u odnosu na hrvatsko društvo: teološko-duhovni govor Crkve koji podsjeća na vrijeme prije Drugoga vatikanskog koncila (i na vrijeme komunizma), kada se glavni naglasak stavljao na poznatu poruku „Spasi dušu svoju!”; društveno-politički govor Crkve koji je rječnikom ali i sadržajem sličan drugim civilnim čimbenicima, a s crkvene strane nastoji dati doprinos općem dobru, počevši od Domovinskog rata i poratnoga vremena preko brige za nacionalne interese i očuvanje hrvatske kulture do brige za konkretnoga čovjeka koji je na ovaj ili onaj način oštećen ili u svojem dostojanstvu ugrožen; sociološki govor Crkve koji se gubi u sociološkim podacima i analizama a bez teološko-crkvene pozadine i poruke te je kao takav izložen opasnosti da ga se u javnom diskursu svrstava na ovu ili onu političku ili svjetonazorsku opciju; teološko-socijalni govor ili socijalni govor Crkve koji pokušava evanđeosku poruku prenijeti na konkretne prilike osobnoga, obiteljskoga i društvenoga života u Hrvatskoj. Takav govor je na osobit način stvarao i oblikovao sveti Ivan Pavao II.
Naglašavajući kako se od spomenutih vrsta crkvenoga govora u hrvatskoj javnosti, i društvenoj i crkvenoj, i danas najviše očekuje od socijalnog govora Crkve, pojasnio je i razlog. „Zbog toga jer su hrvatski građani velikim dijelom izgubili povjerenje u političare i općenito „glavne sudionike društveno-političkih zbivanja” a situacija u Europi i u svijetu se naglo pogoršala. Od Crkve, kao stožerne institucije u povijesti hrvatskoga naroda, očekuje se da i u ovom sve više podijeljenom hrvatskom društvu i narodu, bude čimbenik dijaloga i pomirenja. To je pak moguće takvim crkvenim govorom koji će biti istodobno razumljiv i prihvatljiv svim ljudima dobre volje u Hrvatskoj”.
Predavač je ustvrdio kako u odnosu na zbivanja u hrvatskom društvu utjecaj crkvenih službenika na život u društvu „rapidno” slabi. To je na različite načine vidljivo prvenstveno u hrvatskim medijima: sve je manje prisutno u civilnim medijima ono što govore ili javno iznose hrvatski biskupi, teolozi, pojedina tijela HBK; i među katolicima, vjernicima, sve se manje govori i raspravlja o tome što „su rekli biskupi” ili ovaj ili onaj crkveni djelatnik; u javnom životu sve se manje uvažava što o ovoj ili onoj važnoj javnoj stvari ili pitanju od nacionalnog značaja misli bilo službena Crkva u Hrvatskoj, bilo ovaj ili onaj biskup ili pak teolog; dok bi prije 15-20 godina novinari tražili mišljenje biskupa ili teologa o nekim prijeporima u hrvatskom javnom životu (prodaja nacionalnog blaga, skandali, pronevjere…) danas to više nije slučaj. Osim toga, sve je slabiji utjecaj teologa i teologije u akademskim krugovima, posebno unutar sveučilišne zajednice i kulturalnih krugova. No, nasuprot tomu, u hrvatskom društvu se i dalje raspravlja o utjecaju Crkve na funkcioniranje društva.
Baloban je upozorio da su „ulogu tumačenja vjerskoga, crkvenoga pa i teološkoga bilo da je riječ o odnosu Crkva – društvo i država, teologija i konkretni život čovjeka, bilo da je riječ o specifično crkvenim pitanjima (crkveni dokumenti, izjave Papa) u važnijim civilnim hrvatskim elektroničkim i pisanim medijima preuzeli ‘novinari specijalisti’ za crkvena pitanja u Hrvatskoj”. Uz svo poštovanje prema novinarima, Baloban je mišljenja da oni ne mogu biti izvorni tumači određenog crkveno-teološkog pitanja ili pak dokumenta. „To je prije svega uloga teologa, i to teologa stručnjaka za pojedina crkveno-teološka pitanja”.
U nastavku predavanja podsjetio je na ulogu crkvenih medija u kojima se pojavljuju uglavnom ‘crkveni stručnjaci’. Uz prevladavajuće „teološko-crkvene sadržaje” značajan prostor se i u crkvenim medijima posvećuje društveno-političkim kao i crkveno-društvenim sadržajima.
Crkveni službenici su po crkvenim medijima značajno prisutni u hrvatskoj javnosti, ali je stvarno pitanje koliko njihove poruke dopiru do hrvatskih građana? Puno rada, puno nastupa, puno crkvenih medijskih aktivnosti a „sve manje utjecaja” na stvarni život! Zašto? U crkvenim krugovima krivnja i odgovornost se uglavnom stavlja na „onu drugu stranu”, na primatelje ili civilne medije koji prenose ili ne prenose poruke, na „neprijateljsko društveno okruženje”, na organizirane civilne udruge. No, potrebno je pogledati „i u vlastito dvorište”.
Govoreći nadalje o crkvenom doprinosu kulturi dijaloga i pomirenja kao „povijesni kairos” u očuvanju vjerskoga i nacionalnog identiteta, Baloban ukazuje na evangelizacijski potencijal socijalnog nauka Crkve, odnosno na povezivanju vjere i javnoga života. Crkveni doprinos, crkveni socijalni doprinos izgradnji hrvatskoga društva ima svoje uporište u već oblikovnoj tradiciji socijalnog nauka Crkve, u kojoj se crkveno socijalno učenje pokazuje kao čimbenik spajanja različitih, stvaranja ozračja dijaloga i pomirenja, naglasio je. „U ovom trenutku Crkva u Hrvatskoj može po svojem socijalnom govoru nuditi nadu s pokrićem. Pod tim vidom ukazujem na izvrsne misli pape Franje iz Evangelii gaudium koje su i u Hrvatskoj „ostale nekako po strani”, a odnose se na temu dijaloga i pomirenja u društvu”.
Kako gajiti i, konačno, očuvati vjeru u brojčano malobrojnom hrvatskom narodu u vremenu nadiranja „sekularističkih ideologija”, i u vremenu kada se migracijama nacionalno i religijski mijenja karta Europe? Kako pridonijeti očuvanju nacionalnog identiteta u hrvatskom podijeljenom društvu u kojem se i oni koji se pozivaju na ekstremno hrvatsko i katoličko i oni bojovnici različitih boja i usmjerenja – koji svjesno ili nesvjesno žive u „bivšem mentalitetu kontaminiranom komunizmom” – međusobno ne samo optužuju nego „ne mogu podnijeti” niti zamisliti da bi mogli surađivati u izgradnji općega dobra odnosno boljega hrvatskoga društva u kojem ima mjesta za sve, i one s lijeva i one s desna, nanizao je pitanja, te u zaključku podsjetio da „u Hrvatskoj ima već više tisuća teološki obrazovanih vjernika laika, na hrvatskim teološkim učilištima uz zaređene osobe predaju vrsni teolozi vjernici laici. To je za Crkvu u Hrvatskoj i za hrvatsko društvo iznimno veliki potencijal. Imajmo povjerenja u teološki obrazovane vjernike laike, muškarce i žene, i pokušajmo zajedno s njima udahnuti „dušu” hrvatskom razdijeljenom i ozbiljno uzdrmanom hrvatskom društvu. Kao čimbenik jedinstva u hrvatskom narodu današnja Crkva ima priliku, možda više nego u prošlosti, utjecati na oblikovanje hrvatskoga podijeljenog društva kako bi se ono postupno pretvaralo u uređeno društvo.”