Zagreb, (IKA) – Drugoga dana 57. teološko-pastoralnog tjedna, u srijedu 25. siječnja, u Međubiskupijskom sjemeništu na zagrebačkoj Šalati prvo predavanje o temi „Postkoncilsko dijaloško usmjerenje Crkve (od pape Pavla VI. do pape Franje)” održao je dr. Edvard Punda. Svi postkoncilski pape nisu samo živjeli i promovirali dijalog, nego je pitanje dijaloga, možda više nego bilo koja druga tema, bilo mjesto u kojem su se osoba i učiteljstvo pokazale neodvojive. Svaki je od njih u postkoncilsko dijaloško usmjerenje Crkve utkao i svoju vjeru, svoj odnos s Bogom i ljudima, svoje viđenje Crkve, uvodno je napomenuo predavač.
Upravo najznačajniji zamah dolazi od pape Pavla VI., koji je između drugoga i trećega koncilskog zasjedanja svojom enciklikom Ecclesiam suam, nazvanom kasnije „manifest dijaloga”, postavio (teološki) temelj koncilskog i postkoncilskog promišljanja, vjerničke svijesti i prakse dijaloga. S Pavlom VI., doista započinje u punom smislu riječi dijaloško usmjerenje Crkve. Takav raspon adresata i gesti, i danas se čini nenadmašan: odricanje od tijare, ukidanje izopćenja, traženje oprosta od odijeljene braće, odlazak u Svetu zemlju, susret s Atenagorom, otvorenost svijetu znanosti. Sve su to znakovi koji i danas govore i ohrabruju. Za njega dijalog u svojoj naravi „ima ishodište u samome Bogu” koji je u sebi dijalog ljubavi. Kada se ta ljubav priopćuje čovjeku ostvaruje se colloquim salutis, „otvoren svima, namijenjen svima bez razlike”, istaknuo je dr. Punda. Ivan Pavao II. nastavlja i svojom osobnošću produbljuje dijaloški zaokret zacrtan Koncilom. S obzirom na temu dijaloga, može ga se promatrati najmanje s tri točke gledišta: pastoralne inicijative (npr. Svjetski dan migranata, Svjetski dan mladih), duhovna dimenzija (biti zajedno na molitvi – dva velika susreta predstavnika velikih religija u Asizu, 1986. i 2002.) i teološki sadržaj. Tu su i dokumenti „Redemptoris missio” i „Dijalog i navještaj”. Za njega su dijalog i vjera upućeni jedno na drugo. Pitanje dijaloga tiče se same strukture čovjeka: odgovor na objavu ne daje se samo u odnosu prema Bogu nego i u odnosu prema ljudima. Vjera je potrebna dijaloga kako bi izbjegla trajnu napast prozelitizma, nedovoljnog poštovanja slobode drugih i vrednovanja pojedinih ljudskih iskustava. Na tragu toga, potrebno je istaknuti da je kod Ivana Pavla II. istančano razvijena koncilska baština najuže vezana uz pitanje dijaloga. Predavač je spomenuo kako je kod ovog pape jako važno polje dijaloga odnos vjere i razuma, o čemu je napisao veliku encikliku „Fides et ratio”. Za razliku od Pavla VI. i Ivana Pavla II., Benedikt XVI. nije bio koncilski otac. Ipak, sudjelujući na njemu kao mladi teolog i pridonoseći nastanku njegovih dokumenata, Benedikt XVI. je iznutra iskusio koncilsko događanje. Za papu Benedikta XVI. dijalog je također stvarnost imanentna kršćanskoj vjeri. Njegovo poimanje dijaloga treba tražiti polazeći od pojma osobe koji je različit od pojma individua, i koji uvijek znači odnos, dijalog. U njemu se očituje sposobnost kršćanske vjere da se priopćava drugima. Njegov posebni doprinos je u tome što pitanje dijaloga smješta unutar otkrivanja kršćanskog identiteta i načela istine kao pretpostavke svakog dijaloga. Pravi dijalog znači tražiti ono što nas povezuje i, istodobno, sposobnost prepoznati i prihvatiti razlike. Uvjeren u „religioznu dimenziju kulture”, za njega će posebno važna tema biti dijalog među kulturama.
Dok je Koncil trajna tema pontifikata pape Benedikta XVI., papa Franjo se ne osvrće često na Koncil u svojim izjavama. Zaređen za svećenika 1969., Jorge Mario Bergoglio živi recepciju Koncila u ambijentu poprilično različitom od europskog. No, vidimo da Franjina vizija dijaloga iznutra pogađa članove Crkve. I ne samo u smislu da smo pozvani preuzeti inicijativu; nego nadasve u smislu da smo pozvani na duboko obraćenje. Biti sposobni za dijalog, za odnos, za ljubav, za darovati se u dijalogu, znači razračunati s našim bolestima, a svi smo u većoj ili manjoj mjeri pogođeni sa svih 15 bolesti kurije. Zanimljivo je da unutar famozne četverolike formacije „ljudska, duhovna, intelektualna, pastoralna”; Franjo mijenja naziv ljudskoj i pastoralnoj. On govori o zajedničarskoj i apostolskoj. Odnosno, kršćanin nije samo upućen na drugoga. Potreban je drugoga, a time i dijaloga, kako bi otkrio sebe. Predavač smatra da vrlo važno mjesto u Franjinu poimanju i življenju dijaloga zauzimaju mise i homilije u Domu Sv. Marte. One nisu monolog, nego sposobnost pastira koji najprije zna slušati, meditirati Božju riječ, a onda je i lomiti vjernicima. Predavač je iz mnoštva sadržaja istaknuo Papino učestalo spominjanje ogovaranja kao ozbiljnog problema kod kršćana. Ono je djelo đavla, a to znači da iznutra onesposobljuje za istinski dijalog.
Potrebni su kršćani koji će biti sol zemlje i svjetlo svijeta, ljudi u kojima će drugi, udaljeni, moći vidjeti znak spasenja. Mislim da je to put koji su, na originalan način, živjeli i naučavali svi postkoncilski pape. I to je put na kojem se nalaze svi članovi Crkve, rekao je dr. Punda.
Predavanje s temom “Ne/jasnoće oko razumijevanja i tumačenja pomirenja u Hrvatskoj” održao je prof. dr. Ante Vučković. Nama je riječ pomirenje prilično jasna: riječ je o dvije strane u sukobu koje s više ili manje uspjeha nastoje naći neki način pomirenja i uspostave zajedničkih odnosa, uspostave mira. Kad pogledamo u praksu to je složenije, jer se odmah postavljaju pitanja: tko se s kim pomiruje, koji je razlog nepomirenom stanju, kako teče proces pomirenja. Onda imamo dva različita područja na koje se to pitanje odnosi, jedno je političko, a drugo je teološko područje. S početkom rata, a još snažnije njegovim završetkom u Hrvatskoj se nametnuo problem ophođenja s nasiljem, izranjenostima i nepravdama, rekao je predavač. Na političkoj razini pitanje pomirenja potaknuo je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Politika nacionalne pomirbe ciljala je na pomirbu unutar hrvatskoga nacionalnog bića između suprotstavljenih strana. Kad se pak o pomirenju počinje govoriti u teološkom smislu, vidljivo je da se pomirenje ne može razumjeti bez tri velika područja: oprost, pravda i istina. Pretpostavke za pomirenje u odnosu na ta tri pojma mogu se rezimirati: nema pomirenja bez oprosta. I to zbog više razloga: onaj tko je počinio bilo kakvo zlo ne može sam sebi oprostiti, rekao je Vučković, te nastavio “unutar rasprava koje su se vodile u našem narodu izbistrilo se da žrtva mora biti slobodna oprostiti, odnosno neoprostiti”. Nadalje, u pretpostavke pomirenja spada i to da bez pravde nema pomirenja, a to nas povezuje s prorokom Izaijom. “Pomirenje traži pravednost kao pretpostavku: bilo bi nepravedno ako prije nego se uspostavi pomirenje ne bismo uklonili sve ono što stvara nepravedno društvo. Nema pomirenja bez istine: bez istine o zločincima, o počiniteljima zločina. Pomirenja nema ako jedna strana ne želi pomirenje, ako se sukobljene strane ne slažu oko istine o sukobu, ako počinitelj ne želi ili ne može nadoknaditi pravdu.”
Vučković je ukazao i na nesporazume oko oprosta. Npr. da se vjernicima postavlja imperativ, ili zahtjev žrtvi da se odrekne statusa žrtve. No, upozorio je na ono što se dogodilo i u našem društvu da su počinitelji jedva čekali da se dogodi oprost. U tom je kontekstu ukazao na problematiku oko Zakona o oprostu. Također postoji nesporazum oko pitanja pravde. Najčešće će se nastojati da nije jasno tko je počinitelj, a tko žrtva, rekao je, te podsjetio kako je rat u Hrvatskoj započeo i retorikom o “žrtvenosti” srpske strane. A druga je postavka strana u sukobu da svaka strana vidi sebe kao žrtvu. Ukazao je i na problem “pravednosti” kada se željela podijeliti krivnja i odgovornost na jednak način. Na pitanje “gdje treba tražiti odgovore na pitanja i nesporazume”, Vučković je ukazao na Golgotu. Podsjetio je na rečenicu “Oče, oprosti im jer ne znaju što čine” koja je na neki način jedincata i zbog toga što se nalazi u samo jednom evanđelju, i zbog toga što u njoj nalazimo cijelu školu. Isus ne kaže: “Daj im po njegovim zaslugama”, ili “Opraštam vam”. U tom je kontekstu predavač upozorio da se odnos između žrtve i počinitelja može pretvoriti u osvetoljubivost. Druga dvojba koja se dogodila u Hrvatskoj: zaboraviti, oprostiti. U Isusovim riječima riječ je o molitvi: ovdje je oprost kao molitva, ne odnos s onima koji sudjeluju, nego s Ocem Nebeskim u kojem Isus izriče molitvu za konkretne ljude, pojasnio je Vučković. “Ova je molitva važna jer pokazuje da Isus nije uvučen u logiku nasilja; pokazuje da žrtva daje odgovor na nasilje, i da je odgovor jako važan. Treba puno više snage za molitveni odgovor, nego li za nasilni odgovor. Na taj način se prekida lanac zla, jer to što je Isus činio podnoseći povrede, moleći za one koji to čine, zapravo je na sebe ‘prikupio sve zlo koje se sručilo i nije ga vratio nazad kako bi to obično činimo i nije okrivio druge, nego je to sve sagorjelo u njemu”, rekao je predavač. Nama je pomirenje darovano Isusovom smrću. To će imati učinka na razumijevanje koja je uloga vjernika u procesu pomirenja. Pomirenje je zadatak za kršćane. Ne možemo čekati da se dogodi mir, jasnoća oko istine, da se dogodi pravda i da onda počinjemo proces pomirenja, nego je to proces koji počinje puno ranije, rekao je Vučković, te podsjetio na riječi Željka Mardešića koji je vidio vjernika pred dvostrukim zadatkom: zalagati se za demokratski sustav i zalagati se za Crkvu po mjeri Evanđelja, s licem kakvo se pokazalo na Koncilu. Ta se dva zadatka susreću najsnažnije u životu vjernika. Stoga se prepreke pomirenju, kriva shvaćanja kao i iznimna zahtjevnost i snaga kršćanski življenog pomirenja neće nigdje tako jasno i snažno opažati kao u životu vjernika koji se opredijelio za život oblikovan Evanđeljem. To je Vučković potkrijepio i riječima fra Špire Marasovića da se Crkva treba potruditi oko demesijaniziranja politike i depolitiziranja Mesije. To znači biti vjeran Evanđelju u nauku, i u javnom nastupu i izbjeći zamke; samodopadnost svijesti o vlastitoj moralnoj neupitnosti.

U poslijepodnevnim satima predavanje „Kako odgovoriti na mentalitet razdijeljenosti i podjela u hrvatskom društvu?” održao je dr. Neven Šimac. Posvijestio je da podjele postoje u mnogim društvima te variraju u vremenu, ovisno o događajima s kojima se društva susreću. Hrvatsko društvo nije u tom pogledu iznimka, niti Hrvatsku karakterizira neka naročita sklonost i mentalitet podjela. Upozorio je kako mnoga društva koja su prošla kroz burna vremena, a posebice ona tranzicijska, karakteriziraju podjele. No, spomenuo je i jedno netranzicijsko društvo koje dobro poznaje. To je Francuska gdje korijeni podjela sežu u doba Francuske revolucije kraja 18. st., te se iskazuju već dva puna stoljeća kroz ratove i pojavljuju se kod svakih izbora, a danas se očituju sve više i sve jasnije kod tzv. društvenih pitanja i rasprava, posebice kad je u pitanju ljudski život, obitelj, brak, legalizacija droga, pa do pitanja spolnog identiteta. Podjele nisu samo hrvatska specifičnost, nego mnogih društava i to ne samo u okolnostima sukoba, nego i mira i demokracije. No, ono što ne možemo znati bez posebnih istraživanja, je koliko su pojedina društva podijeljena, koliko su jedinstvena i izmirena u odnosu na svoje temeljne vrijednosti, javni interes i opće dobro, rekao je dr. Šimac.
Govoreći o podjelama u hrvatskome društvu, na prvom mjestu spomenuo je one koje se tiču razdoblja II. svjetskog rata i neposrednog poraća, te vladavine trećeg totalitarizma na hrvatskim prostorima, tj. jugoslavenskog komunizma od 1945. do 1990. Dr. Šimac istaknuo je kako se te podjele prvenstveno odnose na ljudska prava i slobode, od kojih i na slobodu vjere, ali isto tako pravo na nacionalnu državu i samostalnost. Upozorio je kako se u tom razdoblju sustavno krivotvorilo i ideologiziralo događaje te se potpuno prešućivalo zločine totalitarnog režima, njegovu narav partijskog i državnog terora i nesloboda. Smatra da se filokomunistički, projugoslavenski i pseudosocijalni klišeji danas recikliraju i provlače kroz hrvatski medijski prostor, a svode se na suprotstavljene crno-bijele binome poput ustaše-partizani, fašizam-antifašizam, vjera-ateizam, mračnjaštvo-znanost, desno-lijevo, liberalna demokracija-socijalistička demokracija.
U Hrvatskoj za razliku od više drugih bivših komunističkih država koje su tranzitirale prema demokraciji nije izvršena ni lustracija osoba koje su sudjelovale u političkom i represivnom aparatu bivšeg režima, a niti kažnjavanje zastarjelih zločina. Nisu izvršena ni povijesna istraživanja kako bi se na osnovi dokumenata i svjedočenja preispitala „službena” istina interpretacije II. svjetskog rata, kao i 45 godina totalitarnog režima. Mi nismo napisali svoju „crnu knjigu komunizma” kako su to učinili drugi, ali zato se kod nas još uvijek čuje demagoška formula: ostavimo se prošlosti i okrenimo se budućnosti, upozorio je. Nadalje je istaknuo kako bi bilo bitno razotkrivanje i razbijanje mreža koje u medijima i u međunarodnim institucijama klevetama drže Hrvatsku i Hrvate na stalnoj vatri. Podjele starijih korijena moguće je umanjiti „čišćenjem savjesti prošlosti”, tj. otvarajući arhive i skupljajući svjedočenja o svemu što je komunistički režim bio sakrio, falsificirao ili izmislio. Podjele nastale od demokratskih promjena i posljednjeg rata moguće je liječiti dijalogom u duhu „istine i pomirenja”, kao i suglasnim reformama javnih politika, polazeći od zajedničkih vrijednosti. Što se pak tiče podjela koje se ocrtavaju na obzorju, a tiču se i nadolazećih naraštaja – kao što su migracije, okoliš i sve Stvoreno – njih valja posvijestiti i zajedno s drugima poraditi na očuvanju zajedničke kuće i vrijednosnih identiteta, zaključio je dr. Šimac.

Posljednje predavanje drugoga dana 57. teološko-pastoralnog tjedna „Teologija danas i njezina uloga u hrvatskom društvu” održao je prof. dr. Ivica Raguž. U prvom dijelu predavanja osvrnuo se na današnje stanje teologije, koje je ocijenio bijednim, te je progovorio o nekim uzrocima takvoga stanja. Nije teško uočiti da danas živimo u teološki siromašnom vremenu. Teoloških rasprava gotovo da i nema, velikih teologa također nema, o velikim teološkim temama koje su nekoć zaokupljale teologiju, više ni spomena, upozorio je, te istaknuo kako to vrijedi za stanje teologije u Hrvatskoj, ali i općenito u svijetu.
Kao prvi uzrok toga stanja dr. Raguž vidi u određenoj naturalizaciji ili pelagijanizaciji kršćanske vjere. „Radi se o tomu da se kršćanska vjera više ne shvaća kao radikalna novost, kao novi Božji zahvat u povijest, kao novo Božje djelovanje spram ljudske naravi. Ljudska je narav danas postala glavno mjerilo i kriterij samoga kršćanstva”. Izlaz iz takve krize može biti jedino „ponovno uzimanje ozbiljno samoga Boga, svijeta vrhunaravi protiv naturalizirane vjere, naturalizirane teologije. Kršćanski život nije rezultat ili razvoj već postojećih snaga, nego zahvaćenost nečim što dolazi izvana, a to je sam Bog”.
Nadalje je ukazao na nestanak molitvenoga života iz područja teologije. Podsjetio je da je velika teologija, napose teologija 19. stoljeća i teologija između dvaju svjetskih ratova, izrasla iz molitvenoga života. „Ona se pojavila na mjestima ozbiljne molitve, osobne i zajedničke, liturgije. Izrasla je iz rigorizma kršćanske vjere. Zato je ona bila tako moćna i snažna, nadahnjujuća. I kako su teolozi prestajali moliti, tako je teologija postajala sve siromašnijom”, ustvrdio je. Stoga izlaz iz bijednoga stanja teologije mora biti ponovno ozbiljan molitveni život, kao i liturgijski život teologa, ali i svih vjernika. Kako kršćanstvo nije naturalna religija, ona zahtijeva nadilaženje samoga sebe, svojega prirodnog postojanja, a to se događa upravo u molitvi i liturgiji, podsjetio je predavač.
Kao jedan od razloga bijednoga stanja teologije istaknuo je i njezinu laicizaciju. Podsjetio je kako se danas teologija zbog raznih razloga, negdje i pastoralnog karaktera prepušta vjernicima laicima. Upozorio je kako je negdje dolazi do izražaja i određena naivnost Crkve, jer se smatra da će Crkva postati otvorenijom, razumljivijom, demokratičnijom, da će se uvođenjem laika u mnoge nekoć kleričke službe samim time poboljšati život Crkve. „No danas, umjesto klerikalizacije Crkve svjedoci smo sve veće laicizacije Crkve, a tako i teologije. Teologija se po toj laicizaciji nužno gubi, postaje laičkom, naturalnom, jer vjernici laici po svojem načinu življenja žive ovosvjetski, njihov je poziv da Božju riječ primaju od hijerarhije, da ju kao takvu žive i donose u svijet, u sva područja ovoga svijeta”. Teologija će se moći ponovno obnoviti i postati istinskom teologijom: unutar ozračja gdje se teologija neće studirati zbog zanimanja; unutar ozračja u kojemu se žive evanđeoski savjeti; unutar ozračja svete kršćanske ludosti koja podrazumijeva potpunu, marijansku predanost za Krista, posvijestio je predavač.
U drugom dijelu predavanja dr. Raguž je govorio o ulozi teologije za kulturu dijaloga i pomirenja u hrvatskom društvu. S gledišta kršćanske vjere, nema dijaloga i pomirenja tamo gdje nema uopće svijesti o grijehu, tamo gdje čovjek nije spreman priznati grijehe i pokajati se za njih. Nema kulture dijaloga i pomirenja bez milosti, bez sposobnosti za pozitivnost. „Teologija treba stvoriti ozračje u kojemu će se Crkva osloboditi alternative koja danas, čini se, isključivo vlada u hrvatskom društvu: tko je ljevičar, liberalan, tko čini odmak od nacionalnoga, nužno mora biti protiv Crkve. Ili, također obratno, tko je desničar, tko zastupa konzervativne političke stavove, taj nužno ima i želi potporu od Crkve. Imajući u vidu ono vrhunaravno ozračje teologije i Crkve, mišljenja smo da u Crkvi treba biti takvo ozračje u kojem će vladati neka vrsta svete ravnodušnosti spram lijevih i desnih, koja proizlazi iz vlastitoga poslanja Crkve, a ono podrazumijeva da Crkva treba biti prvenstveno Kristova, da se prvenstveno treba baviti Kristom, a ne ovozemaljskim stvarnostima. Spram lijevih i desnih, spram cijeloga društvenoga i političkoga sustava, Crkva treba biti uvijek ona koja će društvu stalno nuditi istodobno i konzervativnost i revoluciju. Ili, drukčije rečeno, katolik u društvu nikad ne djeluje jednostrano, jednoznačno, njegovo se djelovanje uvijek kreće u kršćanskim paradoksima”.
U svom poniznom djelovanju Crkva se snažnom antikleričkom i liberalnom tradicijom treba ophoditi bez nekakva nostalgičnog očekivanja, a onda i često agresivnoga forsiranja tobože prirodnoga savezništva hrvatske nacije i Katoličke Crkve, savezništva hrvatskoga društva i Crkve i njezina nauka. Teologija treba uvijek iznova podsjećati Crkvu da se vjera ne može dokazati, ona ne počiva na dokazima. To znači da se crkveni nauk ne smije i ne treba agresivno i grčevito dokazivati. Zapravo, to agresivno i grčevito dokazivanje samo je dokaz da to nije navještaj u Kristovu duhu. U nemirno društvo Crkva je pozvana unositi Kristov mir. To je mir koji dolazi od Boga koji se objavio u Isusu Kristu, to je mir vrhunaravi, mir odozgo, mir koji čovjek ne može sam proizvesti nego treba primiti kao dar. To je mir koji donosi nemir, jer zahtijeva obraćenje, promjenu vlastitoga života. To je također mir koji nema potrebe za vidljivom spektakularnošću, mir koji ne buči po ulicama ovoga svijeta. To je mir koji nevidljivo i nenametljivo djeluje, on iznutra mijenja čovjeka, cijelo društvo: i lijeve i desne, i staro i mlado, i veliko i malo. Crkva naviješta Kristov mir, ali uvijek u znaku križa, zaključio je dr. Raguž.
Euharistijsko slavlje u sjemenišnoj crkvi Presvetog Srca Isusova na zagrebačkoj Šalati u koncelebraciji v.d. dekana Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. Tončija Matulića i rektora Međubiskupijskog sjemeništa vlč. Matije Pavlakovića, te svećenika sudionika Tjedna predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić.