Zagreb, (IKA) – Drugoga dana 57. teološko-pastoralnog tjedna, u srijedu 25. siječnja, u Međubiskupijskom sjemeništu na zagrebačkoj Šalati prvo predavanje o temi „Postkoncilsko dijaloško usmjerenje Crkve (od pape Pavla VI. do pape Franje)” održao je dr. Edvard Punda. Svi postkoncilski pape nisu samo živjeli i promovirali dijalog, nego je pitanje dijaloga, možda više nego bilo koja druga tema, bilo mjesto u kojem su se osoba i učiteljstvo pokazale neodvojive. Svaki je od njih u postkoncilsko dijaloško usmjerenje Crkve utkao i svoju vjeru, svoj odnos s Bogom i ljudima, svoje viđenje Crkve, uvodno je napomenuo predavač.
Upravo najznačajniji zamah dolazi od pape Pavla VI., koji je između drugoga i trećega koncilskog zasjedanja svojoj enciklikom Ecclesiam suam, nazvanom kasnije „manifest dijaloga”, postavio (teološki) temelj koncilskog i postkoncilskog promišljanja, vjerničke svijesti i prakse dijaloga. S Pavlom VI., doista započinje u punom smislu riječi dijaloško usmjerenje Crkve. Takav raspon adresata i gesti, i danas se čini nenadmašan: odricanje od tijare, ukidanje izopćenja, traženje oprosta od odijeljene braće, odlazak u Svetu zemlju, susret s Atenagorom, otvorenost svijetu znanosti. Sve su to znakovi koji i danas govore i ohrabruju. Za njega dijalog u svojoj naravi „ima ishodište u samome Bogu” koji je u sebi dijalog ljubavi. Kada se ta ljubav priopćuje čovjeku ostvaruje se colloquim salutis, „otvoren svima, namijenjen svima bez razlike”, istaknuo je dr. Punda. Ivan Pavao II. nastavlja i svojom osobnošću produbljuje dijaloški zaokret zacrtan Koncilom. S obzirom na temu dijaloga, može ga se promatrati najmanje s tri točke gledišta: pastoralne inicijative (npr. Svjetski dan migranata, Svjetski dan mladih), duhovna dimenzija (biti zajedno na molitvi – dva velika susreta predstavnika velikih religija u Asizu, 1986. i 2002.) i teološki sadržaj. Tu su i dokumenti „Redemptoris missio” i „Dijalog i navještaj”. Za njega su dijalog i vjera upućeni jedno na drugo. Pitanje dijaloga tiče se same strukture čovjeka: odgovor na objavu ne daje se samo u odnosu prema Bogu nego i u odnosu prema ljudima. Vjera je potrebna dijaloga kako bi izbjegla trajnu napast prozelitizma, nedovoljnog poštovanja slobode drugih i vrednovanja pojedinih ljudskih iskustava. Na tragu toga, potrebno je istaknuti da je kod Ivana Pavla II. istančano razvijena koncilska baština najuže vezana uz pitanje dijaloga. Predavač je spomenuo kako je kod ovog pape jako važno polje dijaloga odnos vjere i razuma, o čemu je napisao veliku encikliku „Fides et ratio”. Za razliku od Pavla VI. i Ivana Pavla II., Benedikt XVI. nije bio koncilski otac. Ipak, sudjelujući na njemu kao mladi teolog i pridonoseći nastanku njegovih dokumenata, Benedikt XVI. je iznutra iskusio koncilsko događanje. Za papu Benedikta XVI. dijalog je također stvarnost imanentna kršćanskoj vjeri. Njegovo poimanje dijaloga treba tražiti polazeći od pojma osobe koji je različit od pojma individua, i koji uvijek znači odnos, dijalog. U njemu se očituje sposobnost kršćanske vjere da se priopćava drugima. Njegov posebni doprinos je u tome što pitanje dijaloga smješta unutar otkrivanja kršćanskog identiteta i načela istine kao pretpostavke svakog dijaloga. Pravi dijalog znači tražiti ono što nas povezuje i, istodobno, sposobnost prepoznati i prihvatiti razlike. Uvjeren u „religioznu dimenziju kulture”, za njega će posebno važna tema biti dijalog među kulturama.
Dok je Koncil trajna tema pontifikata pape Benedikta XVI., papa Franjo se ne osvrće često na Koncil u svojim izjavama. Zaređen za svećenika 1969., Jorge Mario Bergoglio živi recepciju Koncila u ambijentu poprilično različitom od europskog. No, vidimo da Franjina vizija dijaloga iznutra pogađa članove Crkve. I ne samo u smislu da smo pozvani preuzeti inicijativu; nego nadasve u smislu da smo pozvani na duboko obraćenje. Biti sposobni za dijalog, za odnos, za ljubav, za darovati se u dijalogu, znači razračunati s našim bolestima, a svi smo u većoj ili manjoj mjeri pogođeni sa svih 15 bolesti kurije. Zanimljivo je da unutar famozne četverolike formacije „ljudska, duhovna, intelektualna, pastoralna”; Franjo mijenja naziv ljudskoj i pastoralnoj. On govori o zajedničarskoj i apostolskoj. Odnosno, kršćanin nije samo upućen na drugoga. Potreban je drugoga, a time i dijaloga, kako bi otkrio sebe. Predavač smatra da vrlo važno mjesto u Franjinu poimanju i življenju dijaloga zauzimaju mise i homilije u Domu Sv. Marte. One nisu monolog, nego sposobnost pastira koji najprije zna slušati, meditirati Božju riječ, a onda je i lomiti vjernicima. Predavač je iz mnoštva sadržaja istaknuo Papino učestalo spominjanje ogovaranja kao ozbiljnog problema kod kršćana. Ono je djelo đavla, a to znači da iznutra onesposobljuje za istinski dijalog.
Potrebni su kršćani koji će biti sol zemlje i svjetlo svijeta, ljudi u kojima će drugi, udaljeni, moći vidjeti znak spasenja. Mislim da je to put koji su, na originalan način, živjeli i naučavali svi postkoncilski pape. I to je put na kojem se nalaze svi članovi Crkve, rekao je dr. Punda.