Istina je prava novost.

"Marulić" na korijenskom pravopisu

Zagreb, (IKA) – Hrvatsko književno društvo Sv. Jeronima održalo je 12. siječnja devetu “Književnu večer četvrtkom”, u obliku okrugloga stola pod naslovom “Zašto pisati korijenskim pravopisom?” Govorili su književnik Ante Kraljević, urednik Stjepan Razum i hrvatski domoljub i javni radnik Branimir Petener. Okrugli stol priređen je nakon odluke Upravnog odbora HKD-a Sv. Jeronima od 14. prosinca 2016., da se časopis “Marulić” od prvog broja ove godine objavljuje hrvatskim korijenskim pravopisom. Hrvatski se jezik tijekom četiri stoljeća prirodno razvijao, od Marka Marulića (1450.-1542.), preko Bartola Kašića (1575.-1650.) i Ljudevita Gaja (1809.-1872.), do Adolfa Vebera Tkalčevića (1825.-1889.) i Bogoslava Šuleka (1816.-1895.), stupova Zagrebačke jezikoslovne škole. No, onda je političkom odlukom bana Dragutina Khuena Hedervarskoga napravljen neprirodan prekid – prevrat, u slovopisanju, pravopisu i oblicima riječi. Prevrat se dogodio u takvim razmjerima, da mi ljudi 20. i 21. stoljeća ne znamo kako su govorili i pisali hrvatski književnici 19. i prijašnjih stoljeća. Sve ono što je tijekom 20. stoljeća objavljeno, recimo u znamenitom knjižnom nizu “Pet stoljeća hrvatske književnosti”, preoblikovano je na način vukovskoga pisanja. Kontinuitet razvoja hrvatskoga jezika prekinut je prvi put u posljednjem desetljeću 19. stoljeća, a onda još jače u socijalističkoj Jugoslaviji. Tijekom stotinu godina (1889.-1990.) na području današnje Hrvatske objavljeno je i korišteno 12 pravopisa u 40 izdanja, što znači svake dvije i pol godine jedna pravopisna knjiga. A od 1990. do 2013., dakle u četiri puta kraćemu razdoblju, također je objavljeno 12 pravopisa u 33 izdanja, što svjedoči o velikom povećanju “proizvodnosti”, odnosno o velikoj zamršenosti na jezikoslovnom području. Većina tih pravopisa utemeljena je na zvučnom (vukovskom) načinu pisanja. Uredništvo časopisa “Marulić” ravnat će se u buduće prema “Hrvatskom pravopisu” Franje Cipre i Bratoljuba Klaića iz 1944. godine, čiji je pretisak učinio Stjepko Težak 1992., rečeno je. Četiri osnovna načela korijenskoga ili tvorbenoga pisanja izložio je Petener, na način da je korijensko pisanje svim slušateljima postalo sasvim prihvatljivo i poželjno, što su brojni slušatelji posvjedočili i u raspravi.