Priopćenje prenosimo u cijelosti:

U vezi s pitanjima o katoličkom školskom i predškolskom vjerskom odgoju i obrazovanju, pokrenutima u našoj najširoj društvenoj i crkvenoj javnosti pošto je 22. ovoga mjeseca na zasjedanju hrvatske Vlade prihvaćen Ugovor između Vlade RH i Hrvatske biskupske konferencije o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u javnim predškolskim ustanovama, priopćujemo:
1. Tim se Ugovorom ne mijenjaju koncepcija i praktično ostvarivanje dosadašnjega sustava konfesionalnoga školskoga i predškolskoga vjerskoga odgoja i obrazovanja u javnim školama i predškolskim ustanovama, prema kojemu je pripadnicima svih vjerskih zajednica omogućena nastava konfesionalnoga vjeronauka u osnovnim i srednjim školama kao izbornoga predmeta odnosno kao izbornoga sadržaja vjerskog odgoja u predškolskim ustanovama, koji, nakon slobodnoga izbora, postaju obvezatnima. O tome je sustavu u našoj stručnoj i široj društvenoj javnosti, u interdisciplinarnoj i interkonfesionalnoj suradnji, vrlo temeljito raspravljano 1990. i 1991. godine prije njegova uvođenja u škole i predškolske ustanove 1991. godine. Taj je sustav teorijski i praktično provjeravan tijekom proteklih sedam godina i o njemu je doneseno više službenih dokumenata na različitim državnim i crkvenim razinama, i to u suradnji s ostalim vjerskim zajednicama. Svi su ti dokumenti, izdani između 1991. i 1997. godine, dostupni našoj javnosti, jer su neki od njih objavljeni između 1990. i 1991, a svi su objavljeni u posebnom Dodatku novoga Plana i programa katoličkoga vjeronauka u osnovnoj školi u rujnu ove godine.
2. Novo je u Ugovoru između Vlade RH i Hrvatske biskupske konferencije jedino to što se njime jasnije preciziraju i na višu pravnu razinu podižu identitet i status vjerskog odgoja i obrazovanja u školi i predškolskim ustanovama te identitet i status vjeroučitelja. Riječ je zapravo o provedbenom pravnom preciziranju načelnih odredbi iz Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture, potpisanoga 18. prosinca 1996, ratificiranoga u Hrvatskom saboru 24. siječnja 1997. te objavljenoga u Narodnim novinama 11. veljače iste godine.
3. Tekst Ugovora o kojemu je riječ nedavno je prihvatila Hrvatska biskupska konferencija, pred nekoliko ga je dana prihvatila Vlada RH, a očekuje se da će ga uskoro prihvatiti i Sveta Stolica. Nakon toga slijedi potpisivanje Ugovora.
4. Očito, tim se Ugovorom ne daju nikakve povlastice Katoličkoj crkvi. Naprotiv, njime se pokazuje put kako se slični ugovori mogu izraditi i potpisati s vodstvima drugih vjerskih zajednica.
5. Zabrinuti smo i žalimo što su neki tiskovni mediji odnosno neki vrlo uvaženi javni djelatnici u njima, uključujući i poneke državne i stranačke dužnosnike, svojom neupućenošću, neodmjerenošću, površnošću i nedovoljnom odgovornošću pridonijeli nepotrebnom uznemiravanju naše crkvene i šire društvene javnosti. Posebno nas uznemiruje činjenica što se iz navodnih izjava nekih državnih i stranačkih dužnosnika može zaključiti da će se u izradbi “nove strategije” hrvatskoga školskoga sustava postaviti u pitanje dosadašnja koncepcija i praktično ostvarivanje školskoga i predškolskog vjerskoga odgoja i obrazovanja, koji je tijekom proteklih osam godina građen s toliko stručne kompetencije, odgovornosti, ekumenske i dijaloške osjetljivosti prema svim hrvatskim građanima, da je na međunarodnoj razini hrvatski model toga vjerskog odgoja i obrazovanja ocijenjen kao jedan od najkvalitetnijih u svijetu.
6. Postavka vjeronauka u Hrvatskoj toliko je dijaloški i ekumenski otvorena da vjeroučenici mogu dobiti široku vjersku kulturu, ničim ne ugrožavajući one koji su druge vjeroispovijesti i svjetonazora. U naravi je, naime, katoličkoga školskoga i predškolskoga vjerskog odgoja i obrazovanja istodobno omogućiti upoznavanje i njegovanje svoga te upoznavanje i poštivanje tuđega kulturnoga i vjerskoga identiteta, što je posve očito iz postojećih planova i programa te vjeronaučnih udžbenika.
7. Na kraju, molimo sve medijske i ostale javne djelatnike, uključujući i neke stranačke i državne dužnosnike, da s više osjetljivosti za istinu i s više strpljivosti nastoje pridonijeti uklanjanju neodgovorne politizacije tako osjetljivih pitanja, kako bismo svi, svatko u svom djelokrugu i svatko na razini vlastitih odgovornosti, dali dragocjen doprinos u izgradnji i trajnom njegovanju kulture dijaloga i mira u našim konkretnim prilikama.