Zadar, (IKA) – „Sv. Zoilo kroz povijesne mijene” naziv je izlaganja mr. don Zdenka Dundovića, predsjednika Društva za povjesnicu „Zmajević” Zadarske nadbiskupije koje je održao u crkvi sv. Dimitrija u Zadru u četvrtak 15. prosinca, uoči blagdana sv. Zoila kojeg Zadrani štuju od 7. st. U želji da se javnost upozna sa životom tog najmanje poznatog sveca zaštitnika Zadra, predavanje je uvelo u blagdan sv. Zoila koji se ove godine nakon dugo vremena prvi put slavi svečanim nadbiskupijskim spomenom. Sv. Zoilo je bio svećenik koji je pokornički živio u trećem stoljeću u Akvileji. Na starom prijepisu jednog martirologija iz 1596. g. piše: „Zoilo je bio svećenik iz Akvileje koji je pokopao tijelo mučenika Krševana i mnogih drugih koji su trpjeli zbog svoje vjere i Krista”. Zoilo je živio kao ponizni pokornik u kolibi u močvarnom kraju kod Akvileje. Umro je na glasu svetosti i pokopan je u crkvi u Akvileji gdje se brzo proširio njegov kult. Nakon provale Huna i razaranja tog grada 452. g., Zoilove moći su prenesene u biskupiju Udine odakle se štovanje proširilo u Istru a i danas se štuje u sjevernoj Italiji. Zoilo je bio zaštitnik siromašnog stanovništva Zadra, zvali su se varošani, živjeli su u središtu grada unutar bedema. Bio je zaštitnik malenih i obespravljenih, u vremenu epidemija i teškoća za običnog čovjeka. “Kult svetaca gradskih zaštitnika u srednjovjekovlju jedan je od upečatljivijih oblika religioznosti gradskih komuna”, rekao je Dundović.
Govoreći o povijesnoj utemeljenosti Zoilovog štovanja u Zadarskoj nadbiskupiji, Dundović je značajnima istaknuo stare kronike Bonifacija i Franje Grisogona koje navode da su 649. g. relikvije sv. Zoila i mučenika Krševana prenesene u Zadar. U mramornoj urni bile su položene u crkvi sv. Marije Velike u Zadru koju je puk zvao crkvom sv. Roka, nasuprot današnje gradske tržnice. „Svjedočanstvo tomu je u relacijama brojnih zadarskih nadbiskupa Rimu od 11. st., kad je kult štovanja Zoila najviše živio. Tada se u gotovo svakoj crkvi Zadra nalazila njegova slika, znak ljubavi zadarskog puka prema tom svecu”, rekao je Dundović. U relaciji Oktavijana Garzadorija, zadarskog nadbiskupa i apostolskog administratora za Dalmaciju, piše da je u crkvi sv. Roka tijelo sv. Zoila, svećenika i ispovjednika vjere. Sv. Zoilo se slavio 23. prosinca, na dan kad je preminuo.
Uslijed mletačko-osmanlijskih sukoba, 1570. g. srušena je crkva sv. Marije Velike. Sarkofag sv. Zoila ostao je u njenoj pokrajnjoj kapeli do 1622. g. Tada se, zabilježeno je u kronikama stolnog kaptola i Zadarske nadbiskupije, u velikom svečanom ophodu od katedrale sv. Stošije prema crkvi sv. Marije Velike i natrag, tijelo sv. Zoila prenijelo u katedralu. Relikvije sv. Zoila pohranjene su u oltar u zadarskoj katedrali 16. prosinca 1622. g. „To je bio veličanstveni crkveni i veliki događaj za cijeli grad, osobito važan za hrvatski puk koji mu se utjecao, izložen mletačkoj vlasti. Od te se godine blagdan sv. Zoila počeo slaviti na dan prijenosa svečevog tijela, 16. prosinca. Glavno slavlje s velikim svečanostima slavilo se 23. prosinca, o čemu svjedoče i dokumenti”, rekao je Dundović. Tijelo sv. Zoila se čuvalo u dva dijela. U mramornom sarkofagu su bile kosti sveca, a glava je čuvana u srebrnom relikvijaru, sa spisima o autentičnosti relikvije. Prije prijenosa relikvije, nadbiskup Stella je proveo rekogniciju svečevih moći, odredio je trodnevni post i javne molitve a sarkofag je otvorio u prisutnosti gradskih vlasti i klera.
Prema predaji, sv. Krševan javio je u snu sv. Zoilu gdje se nalazi njegovo tijelo, koji je nakon što je mučen bio bačen u more. Kad ga je izvukao, na čudesan način glava Krševana spojila se s njegovim tijelom. Zoilo je Krševanovo tijelo sahranio u svojoj kući, a poslije je preneseno u Akvileju gdje se čuvalo i štovalo mučenika do 452. g. kad su Akvileju razorili Huni. Dundović je upozorio da je netočan podatak u historiografiji da je štovanje sv. Zoila bilo zabranjeno do 1714. g. „Sv. Zoilo se stalno slavio i obilježavao u katedrali. O tome svjedoči kompendij svih ceremonija i liturgijskih funkcija u zadarskoj katedrali koje je popisao kanonik zadarskog kaptola Ivan Maria Ferrari 1716. g. Taj se dokument čuva u Znanstvenoj knjižnici u Zadru. Tu izrijekom donosi da se svakog 22. prosinca svečano pjeva Večernja uoči blagdana sv. Zoila, da se zvoni sa zvonika katedrale, pjeva se na oltaru gdje je bilo tijelo sv. Zoila i slave se antifone maggiore. To je tada bio najuzvišeniji oblik moljenja časoslova prve Večernje uoči nekog obilježavanja sveca u Crkvi. To kazuje koliki je ugled u Zadru imalo štovanje sv. Zoila. Svirale su orgulje, slavilo u prisutnosti zadarskog puka. Oltar sv. Zoila se svečano urešavao tepisonima sa sakralnim motivima što je davalo značaj svecu. Na svetkovinu 23. prosinca nadbiskup je slavio svečanu misu na svečevu oltaru s kađenjem, a ujutro se otvorila oltarna pala da bi svatko iskazao štovanje, pobožnost i molitve sv. Zoilu”, rekao je Dundović.
Važnost Zoilovog kulta u Zadru potvrđuje i liturgijska činjenica. Ako bi svetkovina sv. Zoila bila u nedjelju, tada se ublažio taj liturgijski svečani čin, ali se nije preskočio. „Danas u Crkvi, ako proslava nekog sveca pada u nedjelju, prebacuje se na ponedjeljak ili se te godine ne slavi taj svetac. U slučaju sv. Zoila nije bilo tako, ipak se slavio”, istaknuo je Dundović. Koliko je Zoilo bio važan za hrvatski puk govori i činjenica da je zadarski nadbiskup Vicko Zmajević 1713. g., iste godine kad je došao na stolicu zadarskih nadbiskupa, naredio kanoniku zadarskog kaptola dr. Ivanu Tanzlingheru Zanottiju da ispita povijest štovanja kulta sv. Zoila i dokumentirano mu ga predoči. „Zmajević, prvi hrvatski biskup u Zadarskoj nadbiskupiji nakon vladanja Mletačke republike u Dalmaciji i Zadru bio je mudar, gledao je sve mogućnosti i opasnosti, nadire pravoslavlje koje želi episkopalnu potvrdu u Dalmaciji. Zmajević djeluje na nekoliko crkvenih frontova. On vraća kult sv. Zoila i Gospu od Zdravlja koja je također bila bitna za puk u gradu i izvan gradskih zidina. Nadbiskup Zmajević je htio osnažiti vjeru hrvatskog puka. U političkim i društvenim promjenama svjestan je da štovanje svetaca koji puku daju snagu vraća snagu mjesnoj Crkvi” istaknuo je Dundović, dodavši da se Zmajević odupirao nastojanju Mletačke republike da u Dalmaciji preuzme vlast i u crkvenom smislu. Korespondencija Zmajevića pokazuje kakav je duh prožimao tog istinskog rodoljuba i čovjeka vjere, rekao je Dundović.
Predavač je izrazio želju da to izlaganje i blagdanska misa budu uvertira u ponovno oživljavanje kulta važnog zaštitnika Zadra, „dragog sveca, jednostavnog svećenika koji je u potpunosti živio svoje svećeništvo u duhu skromnosti, poniznosti i duboke vjere na koju nas evanđelje poziva. Vratimo mu čast koja mu je oduvijek pripadala u zadarskoj katedrali i u gradu Zadru, na radost hrvatskog puka”, potaknuo je Dundović, koji je u svom istraživačkom radu često nailazio na sv. Zoila kojeg osobito stalno spominje zadarski kaptol. Slika sv. Zoila u svećeničkom ruhu koji drži mučenički umrlo tijelo sv. Krševana nalazi se u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru. Dundović smatra da štovanje sv. Zoila u Zadru može biti predmet istraživanja studenata crkvene povijesti i povijesti umjetnosti, jer je mnogo toga povezano sa štovanjem sv. Zoila. Od 1307. g. do početa 18. st. u Zadru nije bilo crkve koja nije imala sliku, palu, oltar ili neki umjetnički prikaz sv. Zoila, što potvrđuje koliko je bio štovan.