Uvodno biblijsko čitanje: “Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje. Što je od tijela rođeno, tijelo je; i što je od Duha rođeno, duh je. Ne čudi se što ti rekoh: #!treba da se rodite nanovo, odozgor.#! Vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha.” (Iv 3, 5-8)

1. U očekivanju velikoga jubileja godine 2000., počevši od enciklike
Dominum et vivificante, pozivao sam da prihvatimo, “pogledom vjere dva tisućljeća djelovanja Duha istine, koji je u tijeku stoljeća iz riznice Kristova otkupljenja pribavljao ljudima novi život, čineći ih posvojenom djecom u jedinorođenome sinu, posvećujući ih, kako bi sa svetim Pavlom mogli ponavljati: #!primili smo Duha Božjega#! (usp. 1 Kor, m 2,12)” (don. et viv. 53 a).
U prethodnim katehezama ocrtali smo očitovanje Duha Božjega u Kristovu životu, u Pedesetnici iz koje je rođena Crkva, te u osobnom i zajedničarskom vjerničkom življenju. Sada se naš pogled proširuje do vidokruga svijeta i cijele ljudske povijesti. U okviru nauma, koji je zacrtan baš u enciklici o Duhu Svetome, gdje se ističe da nije moguće ograničiti se na dvije tisuće godina od rođenja Isusa Krista. Treba, naime, “zahvatiti unazad, obuhvatiti cijelo djelovanje Duha Svetoga također prije Krista, od samoga početka, u svemu svijetu i osobito u vođenju Staroga Zavjeta” (Ondje, 53b). Također treba #!šire gledati i dublje ponirati znajući da Duh puše gdje hoće#!, kako se Isus slikovito izrazio u razgovoru s Nikodemom (usp. Iv 3-8), (Ondje 53c)

2. Uostalom, već nam je 2. vatikanski ekumenski koncil, usredotočivši pozornost na otajstvo i poslanje Crkve u svijetu ponudio tako široke vidike. Prema Koncilu, djelovanje Duha Svetoga ne može biti ograničeno na područje crkvenoga ustrojstva, gdje Duh Sveti ipak djeluje u punini na jedinstveni način, nego tu djelatnost treba priznati također izvan vidljivih granica Tijela (usp. Gaudium et spes, 22; Lumen Gentium, 16). Sa svoje strane, Katehizam katoličke Crkve, zajedno sa cijelom Predajom, podsjeća da su “Božja Riječ i Božji Dah početak bitka i života svega stvorenja” (Kkc 703). I u tom smislu prenosi bremenite riječi iz bizantske liturgije: “Svetom Duhu dolikuje da vlada, posvećuje i oživljuje stvorenje, jer je Bog istobitan Ocu i Sinu (…). Svetom Duhu pripada vlast nad životom i čast, jer: budući da je Bog, On u Ocu po Sinu čuva sve stvorenje” (Ondje). Nema, dakle, nikakva zakutka u stvorenome svijetu, niti jednog trenutka povijesti u kome Duh ne bi razvijao svoju djelatnost. Istina je da je sve što je stvoreno stvorio Bog Otac po Kristu. (usp Kol , 16), tako da je smisao i posljednja svrha stvaranja “uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na Zemlji” (F1, 10). također je istina da se sve to događa silom Duha Svetoga. Osvjetljujući taj trojstveni “ritam” povijesti spasenja, sv. Irinej tvrdi da “Duh unaprijed priprema čovjeka za sina Božjega, Sin ga vodi k Ocu te mu Otac daje neraspadljivost i vječni život” (Adv. Haer., IV, 20, 5).

3. Duh Božji prisutan u stvaranju i djelatan u svim razdobljima povijesti spasenja upravlja svaku stvar prema zaključnom događaju utjelovljenja riječi. Očito, nema drugoga Duha osim ovoga kojega “bez mjere izlijeva” (usp. Iv 3, 34) raspeti i uskrsli Krist. Isti taj Duh Sveti priprema Mesijin dolazak na svijet i, po Isusu Kristu, Bog Otac ga priopćuje Crkvi i svemu čovječanstvu. Kristološka i Pneumatološka protega su nerazdvojivi i proniču ne samo povijest spasenja, nego svu povijest svijeta.
Ako je, stoga, dopušteno misliti da, gdje god se nađu tragovi istine, dobrote, izvorne ljepote, prave mudrosti, gdje god se ostvaruju plemeniti napori za izgradnju čovječnijega društva u skladu s Božjim naumom, otvoren je put spasenja. Gdje god se, pak, susreće iskreno očekivanje Božje objave i nada otvorena otajstvu koje spašava, još je s više razloga moguće razaznati tajnovito i uspješno djelovanje Duha koji potiče čovjeka na susret s Kristom koji je “put, istina i život” (Iv 14, 6). Kad prebiremo stanovite zadivljujuće stranice književnosti i filozofije, ili zadivljeni uživamo u nekom umjetničkom remek-djelu, ili slušamo uzvišene glazbene ulomke, samo nam se po sebi nameće da u tim izrazima ljudskoga genija prepoznajemo i neki blistavi odsjev Duha Božjega, zacijelo, takvi se odsjaji dižu na višu razinu kad je riječ o onim zahvatima koji ljudsko biće, uzdignuto u vrhunaravni red, čine hramom u kojima prebiva Duh Sveti zajedno s drugim osobama Presvetoga Trojstva (usp. sv. Toma Akvinski: Suma theol. I-II, Q109, A.1, Ad1). Tako Duh Sveti, izravno ili neizravno, usmjerava čovjeka prema njegovu cjelovitom spasenju.
4. Stoga ćemo se u slijedećim katehezama rado zadržati u promatranju djelovanja Duha na široko, polju povijesti čovječanstva. Taj će nam pogled pomoći razabrati i duboki odnos koji sjedinjuje Crkvu i svijet, opću čovjekovu povijest i posebnu povijest spasenja. Ta druga nije zapravo neka “odvojena” povijest, nego dapače, u odnosu prema prvoj vrši ulogu koju bismo mogli zvati “sakramentskom”, odnosno znakom i sredstvom jedinstvenog velikog dara spasenja što ga čovječanstvo prima po Utjelovljenju riječi i izlijevanju Duha.
To je ključ za dobro razumijevanje nekih zadivljujućih stranica 2. vatikanskog koncila o solidarnosti između Crkve i čovječanstva. U tom pneumatološkom smislu drago mi je ponoviti što piše u uvodu konstitucije Gaudium es pes: “Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našega vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema ničega uistinu ljudskoga, a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu. Kršćansku zajednicu, naime, sačinjavaju ljudi koje u Kristu sjedinjene vodi Duh Sveti na njihovu hodu prema Očevu kraljevstvu. Oni su primili poruku spasenja da je iznesu pred svakoga. Zato se kršćanska zajednica doista doživljava usko povezana s ljudskim rodom i s njegovom poviješću” (Gs, 1). I stoga je razvidno kako solidarnost Crkve sa svijetom i poslanje koje ona treba vršiti prema svijetu, trebaju uvijek polaziti od Krista, u svjetlosti i snazi duha Svetoga. Crkva se tako doživljava u službi Duha, koji otajstveno djeluje u srcima i u povijesti i osjeća se poslanom prenositi svemu čovječanstvu puninu Duha što ga je primila na dan Pedesetnice.