Zagreb, (IKA) – Na uočnicu Trideset i treće nedjelje kroz godinu, u subotu 12. studenoga, u povodu 1700. obljetnice rođenja sv. Martina i Godine milosrđa euharistijsko slavlje u zagrebačkoj prvostolnici predvodio je pomoćni zagrebački biskup Ivan Šaško. U koncelebraciji bili su rektor katedrale preč. Josip Kuhtić i vlč. Robert Almaši, a na misi su bili i veleposlanik Mađarske u Hrvatskoj Jozsef Zoltan Magyar sa suradnicima, djelatnicima Mađarskoga instituta u Zagrebu, te zagrebački Mađari.
Uvodeći u euharistijsko slavlje biskup Šaško rekao je kako ih sve „povezuje vjera u Boga, pouzdanje u milosrdnoga Oca kojega spoznajemo po Isusu Kristu, Licu Božjega milosrđa, osobito tijekom ove Svete godine, koju ćemo sutra zahvalno zaključiti u našoj nadbiskupiji. Povezuje nas Duh Sveti koji je trajno prisutan u Crkvi, naročito po svetima, kao što je sveti Martin, svetac iz Panonije koji nas dodatno zbližava. U njemu se sažima dar milosti i milosrđa u ljudskome življenju ljepote kršćanske vjere i kulture. To večeras radosno svjedočimo na hrvatskome i mađarskome jeziku”. Misna čitanja i evanđelje čitana su na hrvatskom i mađarskom jeziku.
U homiliji biskup Šaško naglasio je kako nas Isus poučava da nam je srce tamo gdje nam je blago. „Ako se srcem vežemo za materijalno, tada nema govora o duhovnosti; tada je duhovnost samo prikrivanje nekoga zemaljskog cilja”. Današnja Radosna vijest nas priprema za razlučivanje, da bismo kao kršćani u osobnome životu i u društvu mogli prepoznati prijevaru. To nije uvijek lako, među tolikima koji nude svoju istinu i koji se predstavljaju kao jedini nositelji oslobađanja od briga, izlječenja od bolesti, omogućavanje radosti; među tolikima koji sebe prikazuju kao nositelje Božje poruke, kao Božje glasnogovornike. Ipak, ako pred sobom imamo Isusa, vidjet ćemo da ljudi koji žele da ih drugi slijede, zapravo nude sebičnost, a da su vjerodostojni samo oni koji žive nesebičnost i upućuju na Boga.
Slušajući Isusove najave događaja, možemo ih prepoznati u prošlosti prije našega vremena, ali itekako i u ovome vremenu. Ali, Isus nas poučava da se ne bojimo. U tim događajima trebamo razlučivati i to tako da nosimo Kristovu snagu dokidanja straha. Ti nas događaji uče poniznosti; uče nas vidjeti da naše vrijeme nije cjelina vremena, da naš zemaljski završetak nije kraj svijeta i povijesti, jer je sve to veće od nas i sve pripada Bogu, naglasio je propovjednik, te podsjetio kako je za nas vjernike povijest mjesto i vrijeme naše ustrajnosti u dobru i strpljenju. „Progonstva i izdaje, neprijateljstva ne samo od neprijatelja, nego i od strane najbližih, mogu obilježiti i poljuljati naše živote, ali duša uz milost postojanosti i ustrajnosti ostaje očuvana. Taj je dar vedrine i sigurnosti dan svetima”.
Biskup Šaško posvijestio je kako je strpljenje uvijek „trpljenje s nekim”, zajedništvo podnošenja udaraca koji nam žele skrenuti pogled s Krista na križu, a time i s čovjeka koji trpi. „Mi u katedrali imamo trajan uzor našega blaženog Alojzija Stepinca, a danas osobito sjaji primjer svetoga Martina”.
Život svetoga Martina pokazuje na koji način Duh Božji djeluje u ljudskim životima; kako prožima čovjeka i šalje ga da bude nositeljem nebeskoga dara. „Taj nam je svetac drag, jer potvrđuje radosnu istinu da se Boga može susresti, doživjeti u ljudskome obličju. Premda je taj svetac stoljećima udaljen od naše suvremenosti, on ostaje suvremen po spomenu koji čuva Božju vidljivost kao cilj za sadašnje kršćansko življenje. Njegova vrijednost ostaje, premda u Hrvatskoj živimo čudnu nekulturnu pojavu raznih oblika promicanja parodija, izrugivanja kršćanskih obreda krštenja pod imenom ,Martinje’. Treba jasno reći da takvi ,običaji’ odudaraju od svega za što se zalagao sveti Martin”.
Podsjećajući na najpoznatiji prizor iz njegova životopisa, da je polovinom vojničkoga plašta zaogrnuo siromaha, te o susretu s Kristom u viđenju; s Kristom odjevenim u tu polovinu darovanoga plašta, biskup je rekao da „ta Martinova gesta može biti promatrana kao lijep primjer ljubavi prema bližnjemu, ali u jezgri toga čina postoji nešto još važnije i dublje. Kada je rasporio plašt, kako bi utoplio prosjaka, Martin nije bio bilo kakav vojnik koji je sjašio s konja, nego katekumen, čovjek koji se pripremao za krštenje, koji je prepoznao koji je njegov životni put. Na tome putu – ako želi biti kršćanin – ne može previdjeti čovjeka u potrebi. On daje dio svoga plašta; čini malenu gestu – kasnije preraslu u ljepotu kršćanske civilizacije”. „Bog prihvaća tu gestu i sam dolazi k Martinu, odjeven u polovinu plašta i time govori da odlučujuće nije neko humanitarno, društveno osjetljivo djelo solidarnosti, ona polovina koju ti daješ. Odlučujuće je da te – kao Stvoritelj i Otkupitelj – Bog zove i prihvaća. Nije dostatna ljudska zauzetost – premda je ona preduvjet – koja nastoji ublažiti društvene poteškoće”.
Prvo iskustvo koje je doživio sv. Martin reklo mu je da se vjera tiče cijeloga njegova života i svakoga trenutka. Drugo iskustvo za njega je istina da se kršćanstvo živi u Crkvi. Želio je biti sam, udaljen od ljudi, posvećen traženju nutarnjega mira. Tada se govorilo o traženja spasenja svoje duše; danas se govori o samoostvarivanju. Iz dana u dan čujemo pitanja hoće li se negdje netko ostvariti. Crkva u takvome pristupu kao da nije potrebna. I uistinu, živeći bez Boga čovjek se ostvaruje do te mjere da zaniječe temeljnu istinu o sebi, da postane stvar, ali ne cjelovita stvarnost, rekao je biskup Šaško, te homiliju zaključio riječima: „Vremena kušnje jačaju vjeru. Bilo ih je puno u prošlosti. Ali sve one imaju uvijek isti oblik – odvojiti čovjeka od njegova božanskog izvorišta i poziva. Kultura Europe kakva je povjerena nama leži na vrijednostima kršćanske ljubavi kojoj je slika svetost svetoga Martina. Prepoznavati Boga u svakome životnom trenutku naš život čini zbiljski ispunjenim, sretnim, ostvarenim. Zato naše zajednice ne mogu biti bez kršćanske ljubavi, zato je Crkva nezamisliva bez Caritasa i svega što obuhvaća briga za čovjeka, ne samo u materijalnome smislu, nego u brizi za djecu, u odgoju i obrazovanju, u otvaranju obzora kulturom i umjetnošću. Ta osjetljivost nije naša, nego izvire iz vjere koja je Božji dar. Pomoći bližnjemu za nas kršćane nije neko veliko socijalno djelo. To je samo način kojim ispovijedamo: Bože, ja vjerujem u tebe. Pouzdajem se u tvoje milosrđe. Zato je lijepo da pri kraju Svete godine milosrđa, imamo pred sobom svetoga Martina. Još je ljepše da smo večeras zajedno u istoj kršćanskoj baštini svetoga Martina i da po djeci progovaramo o svjetlu kršćanskoga milosrđa, koje molimo za Mađarsku, Hrvatsku, za Europu i svijet. Milosrđe kao pogled koji se ne zaustavlja na propadljivoj veličini, nego na sjaju vječnosti koju je Bog usadio u naša srca”.
Euharistijsko slavlje uveličao je Komorni zbor Svetoga Martina iz Budimpešte koji je nakon mise održao koncert starih gregorijanskih i mađarskih napjeva. Potom su djeca zagrebačkih Mađara povela povorku martinskih lampiona od katedrale do Mađarskog instituta u ulici Augusta Cesarca.

.