Osijek, (IKA) – “Socijalni nauk Crkve je način razmišljanja i stil življenja prema evanđeoskim načelima i sastavni je dio evangelizacije Crkve”, istaknuto je na tribini “Socijalni utorak” održanoj 18. listopada u Institutu za novu evangelizaciju „Sveti Ivan Pavao II.” u Osijeku. O temi „Najviše čuvana tajna Katoličke Crkve” izlaganje je održao mons. dr. Vladimir Dugalić, izvanredni prof. KBF-a u Đakovu i predstojnik Instituta za novu evangelizaciju, razloživši kako je „tajna” zapravo sinonim za neznanje o socijalnom nauku Crkve kojega većina deklariranih vjernika u Hrvatskoj malo ili uopće ne poznaje te ga pogrešno poistovjećuje sa karitativnom djelatnošću. Uvodno je predavač, citirajući odlomke crkvenih dokumenata, istaknuo važnost razumijevanja socijalne dimenzije vjere bez koje se ne može stvarati pravednije društvo.
Nepoznavanje socijalnog nauka vidljivo je iz rezultata znanstvenoga istraživanja, provedenog 2010./2011. godine na razini Hrvatske na tisuću ispitanika u sedamdeset naselja na stotinu različitih lokacija, a ono pojasnio je Dugalić, ukazuje da 75,8 ispitanih vjernika ne poznaje dovoljno socijalni nauk Crkve, no 21,9 posto ispitanika (sa potvrdnim odgovorom na tvrdnju “Vjernici u Hrvatskoj dovoljno poznaju socijalnu nauk Crkve”) poistovjećuje socijalni nauk sa Caritasom te je, smatra Dugalić, “realni postotak poznavanja socijalnoga nauka znatno manji od dobivenog istraživačkog rezultata”. Da je tome uistinu tako potvrdila je, nakon izlaganja, tribina na kojoj je zaključeno kako je “socijalni nauk Crkve način razmišljanja i stil življenja prema evanđeoskim načelima, sastavni dio evangelizacije Crkve”, dok se “Crkva u praksi treba više okrenuti socijalnom, manje nacionalnom (pred)znaku poslanja poštujući jednako dostojanstvo svih ljudi” te da treba “oživotvoriti socijalnu dimenziju, koju vjernik laik čuva kao tajnu, u vlastitomu životu”. To i jest problem, rečeno je, jer nepoznavanje socijalnog nauka Katoličke Crkve znači „slovo na papiru” koje ima teoretski dio, ali izostaje praktično, oživotvoreno uosobljeno življenje Evanđelja, življenje načela socijalnog nauka Crkve.
“Kompendij socijalnog nauka Katoličke Crkve objavljen je u Rimu 2004. na poticaj pape Ivana Pavla II. te preveden i dostupan od 2007., a ranije, 1998. u Zagrebu je osnovan Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve, održani su ‘socijalni dani’ u Osijeku, Zagrebu, Sisku, zatim su rađene studije… Ured za promicanje socijalnog nauka Crkve i društvena pitanja djeluje u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji i jedini u Hrvatskoj organizira redovite susrete sa političarima dva puta godišnje, Osijek je bio 2001. domaćin simpoziju vjernika donijevši ‘Osječku deklaraciju’… I to u svrhu odgoja laika za socijalnost”, kazao je Dugalić pojasnivši važnost poznavanja sadržaja Kompendija u kontekstu njegova značenja u društvenoj i crkvenoj zbilji hrvatskoga društva jer mu je cilj odgojiti kršćane za odgovornu javnu službu, posvijestiti ulogu pojedinca u zdravoj javnosti, a za to je, kazao je Dugalić, bitno mijenjati stečeni mentalitet tako da socijalni nauk Crkve vjernik laik oživotvoruje na području javnoga života i aktualizira definiciju nauka „ispunjavajući temeljnu kršćansku zadaću, a to je ostvarenje kraljevstva Božjega na zemlji”. „Socijalni nauk Crkve je način razmišljanja, stil života, zadaća povjerena cijeloj kršćanskoj zajednici, ne (tek) svećenicima, već zajednici i temeljno je sredstvo nove evangelizacije”, rekao je. Također, Dugalić je pojasnio kako na kršćanskim socijalnim načelima valja povezati ljude koji će udruženi s drugima mijenjati društvo, međutim “socijalni nauk još uvijek nije zahvatio navjestiteljsko i katehetsko poslanje”, te bi morao “utjecati na društvenu stvarnost tako što laik treba izići iz pasivnosti i preuzeti građansku odgovornost, a to je načelo supsidijarnosti”. Kako to postići, zapitao se dr. Dugalić te odgovorio da se to postiže mijenjanjem mentaliteta, odnosno obrasca ponašanja koji sugerira da „vjera je privatna stvar pojedinca” jer to, napominje Dugalić, naprosto nije istina: “Vjernik je na svakome mjestu i u svako vrijeme vjernik i to je njegov identitet, a ne privatnost”. U raspravi koja je uslijedila podsjetilo se na posvješćivanje sadržaja temeljnih načela katoličkog socijalnog nauka (dostojanstvo čovjeka koji je živa slika Božja, obitelj, supsidijarnost, solidarnost, zauzetost za siromašne, privatno vlasništvo ima socijalnu funkciju, višak dobara ne pripada posjednicima nego siromašnima, svi trebaju biti dionici političkog života, u proizvodnji čovjek ima prioritet nad radom i dr.).