Tbilisi, (IKA) – Drugoga dana posjeta Gruziji, 1. listopada, papa Franjo slavio je misu s 6500 vjernika okupljenih na stadionu Meskhi u Tbilisiju. Među mnogim bogatstvima ove veličanstvene zemlje, rekao je Papa u homiliji, jedno je posebno – važnost žena. Kao što je sveta Terezija od Djeteta Isusa, koje se danas spominjemo, napisala: “one vole Boga u mnogo većem broju nego muškarci” (Autobiografija, Rukopis A, VI). Ovdje u Gruziji postoji veliki broj baka i majki koje neprestano brane i prenose vjeru koja je posijana u ovoj zemlji svete Nino; i donose svježu vodu Božje utjehe u nebrojenim situacijama jalovosti i sukoba.
Utjeha koja nam je potrebna, zbog nemira koji doživljavamo u životu, upravo je prisutnost Božja u našim srcima. Božja prisutnost u nama je izvor istinske utjehe, koja prebiva u nama, oslobađa nas od zla, donosi nam mir i uvećava radost. Iz tog razloga, ako želimo doživjeti njegovu utjehu, moramo Gospodina pustiti u svoj život. A da bi Gospodin stalno živio u nama, trebamo mu otvoriti vrata našeg srca, a ne ga držati vani. Postoje vrata utjehe koja uvijek moraju biti otvorena, jer Isus posebno voli ući kroz njih: Evanđelje koje čitamo svaki dan i nosimo ga sa sobom, naša tiha molitva u klanjanju, ispovijed, Euharistija. To su vrata kroz koja Gospodin ulazi i daje novi okus stvarnosti. Kad su vrata našeg srca zatvorena, njegovo svjetlo ne može ući, te sve ostaje u mraku. Tada se priklanjamo pesimizmu, stvarima koje nisu u redu, stvarnostima koje se nikad ne mijenjaju. Na kraju završimo zadubljeni u vlastitu tugu, u dubinama tjeskobe, izolirani. Ako s druge strane, širom otvorimo vrata utjehe, Gospodnja svjetlost ulazi, rekao je Papa.
Kad smo ujedinjeni, u zajedništvu, tada Božja utjeha djeluje u nama. Čak i kad trpi nevolju i odbacivanje, kršćanin je uvijek pozvan donijeti nadu u srca onih koji su odustali; poticati utučene; donijeti Isusovo svjetlo, toplinu njegove prisutnosti i njegova oproštenja koje nas obnavlja. Bezbroj ljudi trpi kušnje i nepravdu, i žive u tjeskobi. Naše je srce potrebno pomazanja Božje utjehe, koja ne odnosi naše probleme, ali nam daje snagu ljubavi, da mirno podnosimo bol.
Primati i donositi Božju utjehu: ovo poslanje Crkve je žurno. Draga braćo i sestre, odazovimo se: nemojmo se zakopati u ono što se krivo događa oko nas ili da se žalostimo zbog nedostatka sklada među nama. Nije dobro za nas naviknuti se na zatvorenost malih crkvenih “mikro-okruženje”; za nas je dobra razmjena širokih obzorja, obzorja otvorenih nadi; imati hrabrosti ponizno otvoriti svoja vrata i izići iz sebe.
Prava veličina čovjeka sastoji se u tome da bude “malen pred Bogom”. Jer Boga se ne spoznaje po velikim idejama i opsežnom studiju, nego prije kroz malenost ponizna srca punog povjerenja. Biti velik pred Svevišnjim ne zahtijeva nakupljanje časti i prestiža ili zemaljskih dobara i uspjeha, nego potpuno samo-ispražnjenje. Dijete nema što dati nego sve prima. Dijete je ranjivo, i ovisi o svom ocu i majci. Onaj koji postaje poput malog djeteta je siromašan u sebi, ali bogat u Bogu.
Djeca nemaju problema u razumijevanju Boga, imaju nas mnogo čemu poučiti: ona nam govore da On ostvaruje velike stvari kod onih koji mu ne pružaju nikakav otpor; koji su jednostavni i iskreni, bez dvoličnosti. Evanđelje nam pokazuje kako se velika čuda postižu s malim stvarima. To je iznenađujuća veličina Boga, Boga koji je pun iznenađenja i koji voli iznenađenja, uvijek živom držimo želju za tim, kao i povjerenje u Božja iznenađenja! To će nam pomoći da se sjetimo da smo stalno i prije svega Njegova djeca: ne gospodari svog života, nego Očeva djeca; ne autonomni i samodostatni odrasli, nego djeca koju uvijek treba podizati i zagrliti, koji su potrebni ljubavi i oprosta. Blago kršćanskim zajednicama koje žive tu istinsku evanđeosku jednostavnost! Siromašni u sredstvima, bogati su u Bogu. Blago pastirima koji se ne povode za logikom svjetovnog uspjeha, nego slijede zakon ljubavi: prihvaćanje, slušanje, služenje. Blago Crkvi koja se ne predaje kriterijima funkcionalizma i organizacijske učinkovitosti, niti brine o svom ‘imidžu’, rekao je Sveti Otac pozvavši na kraju sve da mole za milost jednostavna srca, srca koje vjeruje i živi u blagoj snazi ljubavi, da možemo živjeti u mirnom i potpunom povjerenju u Božje milosrđe. Na kraju mise zahvalio je mons. Pasottu na riječima koje je izrekao uime latinske, armenske i siro-kaldejske zajednice. Pozdravio je i kaldejskog babilonskog patrijarha Saka te kaldejske biskupe, mons. Minassina te one koji su stigli iz susjedne Armenije. Sve je da se mole za njega te im je poručio kako će on moliti za njih.
Papa se poslijepodne u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije susreo sa svećenicima, redovnicima, redovnicama, sjemeništarcima i pastoralnim djelatnicima. Suživot mnogih različitih kršćanskih obreda i konfesija Papa je nazvao “lijepom voćnom salatom”. Istaknuo je kako su katolici i pravoslavci braća: i jedni i drugi vjeruju u Trojstvo. “Trebali bismo njegovati međusobno prijateljstvo, zajedno ići naprijed, moliti jedni za druge i zajedno karitativno djelovati. To je ekumena! No, nikad osuđivati”, istaknuo je papa Franjo. Govorio je i o “mračnim trenucima”, koje svakog kršćanina, pa i Bogu posvećene osobe, snađu te o obitelji. te poručio da je potrebno poduzeti sve moguće kako bi se spasio brak.
Papa se zatim susreo s karitativnim djelatnicima te njihovim štićenicima u Karitativnom centru otaca kamilijanaca. Istaknuo je da svojom brigom na rječit način izražavaju ljubav prema bližnjemu, koja je obilježje Kristovih učenika, te im je zahvalio na velikodušnoj predanosti najpotrebnijima. Sveti Otac je rekao kako je njihov rad put bratske suradnje između kršćana ove zemlje i vjernika različitih obreda te ih je ohrabrio da slijede “taj zahtjevni, a opet plodonosni put: siromašni i slabi su ‘tijelo Kristovo’, koji pozivaju kršćane svih konfesija, potičući ih da djeluju bez osobnog interesa, slijedeći jedino poticaje Duha Svetoga.”
Posljednji događaj Papina pohoda Gruziji bio je posjet patrijarhalnoj katedrali Svietyskhovele u Mtskheti gdje je govorio o kršćanskom identitetu, koji “se održava dubokom ukorijenjenošću u vjeri te otvorenošću i spremnošću, a ne krutošću ili zatvorenošću.” Ovo sveto mjesto podsjeća kako je kršćanska poruka stoljećima bila nosivi stup gruzijskog identiteta: ona je ponudila stabilnost kroz tolike prevrate, čak i kad je – nažalost nerijetko – zemlja bila prepuštena sama sebi. No Gospodin nikada nije napustio ljubljenu gruzijsku zemlju, jer je ‘vjeran Gospodin u svim riječima svojim i svet u svim svojim djelima. Gospodin podupire sve koji posrću i pognute on uspravlja’ (Ps 145,14)”.
Papa je podsjetio da smo pozvani biti “jedno u Kristu Isusu” (Gal 3,28) usprkos našim ograničenjima i neovisno o našim naknadnim kulturalnim i društvenim razlikama, potaknuvši kršćane da izbjegavaju nesklad i podjele, jer je mnogo više onoga što nas ujedinjuje nego što nas dijeli.