Zagreb, (IKA) – U Franjevačkom samostanu u Dubravi 30. rujna i 1. listopada održani su XXXII. redovnički dani s temom “Kultura milosrđa”. Program je počeo u petak molitvom Trećega časa. Riječ pozdrava sudionicima, redovnicima i redovnicama, njih oko dvije stotine, uputio je predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica (HKVRPP) fra Jure Šarčević, OFMCap. Citirajući riječi pape Franje, podsjetio je kako je milosrđe ključna tema njegova pontifikata. Također je podsjetio na sv. papu Ivana XXIII. koji je na otvorenju II. vatikanskog koncila poručio da Crkva u svijetu ima odgovornost biti živi znak Očeve ljubavi, kao ona koja se koristi lijekom milosrđa umjesto oružjem strogoće. Zahvalio je donedavnom provincijalu Hrvatske dominikanske provincije fr. Anti Gavriću, voditelju Povjerenstva za trajnu formaciju redovnika i redovnica, na uloženom trudu u organizaciji redovničkih dana u Dubrovniku, Splitu, Rijeci i sada Zagrebu, te Đakovu. Uime domaćina Redovničkih dana, samostanske zajednice franjevaca Hercegovačke provincije, riječ dobrodošlice uputio je fra Svetozar Kraljević.
Prvo predavanje “Kultura milosrđa u samostanu. Milosrđe oživljuje, hrabri, preobražava i uskrisuje” održao je dr. o. Nikola Stanković, DI. Pitajući se mogu li se “samostani pokazivati kao mjesta u kojima je milosrđe na djelu”, predavač je nastojao protumačiti milosrđe kao jedno do Božjih imena. Podsjetio je na okružnicu Kongregacije za UPŽ i DAŽ “Kontemplirajte” koja govori o ljepoti redovništva koje ispunjava svoju bit. Uspoređujući vrednote istine, dobrote i ljepote, vrednote koje su i imena Boga, ustvrdio je da istinom dolazimo do dobrote i ljepote. Ustvrdio je da milosrđe treba najprije pokazivati u samostanu/obitelji kako bi mogli milosrdno djelovati i vani. Milosrđe se ne da sakriti u samostanu. Ono nužno ide i van. U samostanu/obitelji se postiže osnovni cjeloviti životni uvjet. Obitelj je tako prva škola milosrđa. Milosrđe, upravo kao i istinu, treba njegovati. Stoga se treba vraćati u obitelji, u svoje klauzure. Milosrđe treba kultivirati. Tek djelujući milosrdno postajemo svjesniji plodova milosrđa. U samostanima se ne smije odustati od njegovanja milosrđa, poručio je o. Stanković.
Euharistijsko slavlje prvoga dana u samostanskoj crkvi Bezgrešnog začeća BDM predvodio je provincijal Hrvatske salezijanske provincije don Pejo Orkić. U propovijedi se prisjetio poruka i plodova Godine posvećenog života i Godine milosrđa. Na to je nadovezao i poziv i ohrabrenje pape Franje redovnicima i redovnicama pitajući se “jesmo li ta ohrabrenja i pozive zaboravili nakon zatvaranja Godine”. U duhu pak sveca dana, sv. Jeronima ukazao je na njegove riječi da tko ne poznaje Pismo, ne poznaje Krista. Prisjetio se lectio divina i plodova slušanja Riječi. Svi utemeljitelji naših zajednica reagirali su na potrebite te su iz toga nastajale naše zajednice. Na to nas je posjetio i papa Franjo. Plodove i pozive Godine posvećenog života treba nastaviti živjeti i saživljavati u našim životima i samostanima” rekao je propovjednik. Popodnevno predavanje “Milosrđe i sud” (Iv 9) održala je dr. s. Silvana Fužinato iz Družbe Presvetog Srca Isusova.
U subotu nakon Trećega časa predavanje “Milosrđe – neuspjeh – oprost” održao je dr. fr. Anto Gavrić, OP. Razdjeljujući pojam milosrđa od pojmova oproštenja grijeha, empatije i humanitarnog čina, uputio je na riječi pape Franje da je milosrđe “kao izvanjsko djelovanje najveća od svih kreposti”. Milosrđe je uvijek djelatno i zahtijeva čin naše volje. Ono je duboko božansko i ljudsko. Bog je milosrdan do mjere da ga ne možemo umoriti. S Njime se uvijek ustajemo, uvijek nas prima u povjerenju i strpljivosti, vrlinama koje su potrebne i u našim redovničkim životima. Posebno ih je važno gajiti u formaciji. Govoreći o neuspjehu citirao je riječi pape Franje u Apostolskoj pobudnici “Radost evanđelja”, te nastavio: “Neuspjeh i grijeh mogu postati nova prigoda ako se ne zazidamo u spiralu bolnog iskustva života. Mogu postati prigoda za konceptualnu promjenu slike Boga u kojoj neuspjeh nema i neće imati posljednju riječ. Neuspjeh je dio naše povijesti, konstitutivan našoj naravi, no on nas može otvoriti budućnosti. Potrebno je samo se ohrabriti ponovo započeti, povjerovati obećanjima da više nikada čovjek neće biti sam”.
Euharistijsko slavlje drugoga dana Redovničkih dana u samostanskoj crkvi predvodio je zagrebački pomoćni biskup Valentin Pozaić. U propovijedi je govorio o milosrđu u vidu tema pojedinih predavanja. Podsjetio je kako su “vidici života i milosrđa mnogostruki, spojivi i nespojivi. ‘Kultura milosrđa – u samostanu’. To bi još nekako išlo. Ali odmah zatim slijedi ‘Milosrđe i sud’. Kako se to da i može integrirati, uskladiti i živjeti. Nekada nam je to bilo lako. Molili smo jednostavno: ‘Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome’! Ako je to bila kakva-takva žarka molitva, osjećao je plodove molitelj i oni oko njega. Blagost i poniznost preobražavala se u svakodnevno milosrđe.” I opet natrag u samostan, tema “Milosrđe – neuspjeh – oprost”. Oprost nam i nije veliki problem, rekao je, te posjetio kako je još papa Ivan Pavao II. rekao: “Danas se ljudi pozivaju na svoju narav kao na ispriku za propuste i grijehe i nemarnosti, ali ne kao na poziv na uzvišeno djelovanje u skladu s biblijsko-teološkom antropologijom”. Osvrćući se na troplet “milosrđe-neuspjeh-oprost”, rekao je kako “iz društvenog, profesionalnog, pa i crkvenog života znamo: ‘Sve se može oprostiti samo uspjeh ne’. Je li to područje isključeno iz milosrđa? Smijemo li u eri milosrđa čeznuti za uspjehom? I što ako ga postignemo? Trebamo li biti spremni na okršaj sredine: ‘Nećeš, majčin sine!'” Biskup Pozaić istaknuo je kako ima i drugih izazovnih tema za kulturu samostana: mediji i bolest, ovisnost i starost. “Ti binomi kao da idu zajedno. Jedno je sigurno: biće samostana, oboružano godinama i boleštinama, lako se privikava na stanje biti bolestan. A biti bolestan vrlo je ugodno, kod drugih izaziva osjećaj sućuti i milosrđa a kod individue krepost lijenosti i nemarnosti”. Na kraju homilije biskup se osvrnuo na sveticu dana Malu Tereziju, te podsjetio na njezine riječi: “Mislim da Srce moga Zaručnika pripada samo meni, jednako kao što i moje pripada samo Njemu i razgovaram s Njim u osami ovog divnog Srca s mojim srcem dok iščekujem gledati Ga jednog dana licem u Lice”. U tom duhu je zaključio “to smijemo, i svaki od nas poželjeti, od Božjeg milosrđa”.
U popodnevnom dijelu Redovničkih dana održan je okrugli stol “Kultura milosrđa: komunikacija i mediji, bolest, ovisnost i starost, formacija i odgoj”. Siniša Kovačić, v. d. ravnatelja Hrvatske radiotelevizije, je govoreći o milosrđu u medijima ustvrdio da su mediji pali na ispitu milosrđa bez obzira na različite humanitarne akcije koje su provedene na televiziji. Mediji su često licemjerni i služe stvaranju dojma, ali odmaknemo li se od te crne slike medija, možemo ih shvatiti kao priliku koju treba kroz sustav izgraditi. Oni često spominju zajedništvo, ali to zajedništvo treba svakodnevno promovirati, a ne samo za blagdane, rekao je, te napomenuo da su “mediji ipak samo oni koji prenose sadržaj, ne stvaraju ga”. Dodao je i da je očita želja običnih ljudi pomoći, ali ima i onih koji kroz darivanje peru savjest. Mediji su suočeni s velikim aktivizmom kojeg se treba osloboditi kao bi se novinarski posao obavljao profesionalno.
Na okruglom stolu sudjelovala je i doc. dr. Marijana Braš, spec. psihijatar, predstojnica Klinike za psihološku medicinu, KBC-a Zagreb, voditeljica Odjela za palijativnu medicinu Centra za palijativnu medicinu, medicinsku etiku i komunikacijske vještine Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Naglasila je kako je milosrđe jako bitno u medicini, a posebno u palijativi. Odgoj budućih liječnika u obitelji je jako bitan za njihov budući profesionalni rad, jer biti liječnik nije samo zanimanje, već poziv. Istaknula je da veliki dio posla liječnika zapravo spada na brigu, a manji dio na izlječenje. Stoga se toj brizi za pacijenta treba više posvetiti i kod izobrazbe liječnika, što kod nas dugo nije bio slučaj. Dodala je kako u Hrvatskoj još prije par godina nije bilo niti jednog palijativnog kreveta ili tima. I liječnici i drugi ljudi su nastojali to izmijeniti, ali im sustav nije dozvoljavao. Ukazala je hitnu potrebu rješavanja administrativne i zakonske zapreke za kvalitetnu palijativnu skrb. Ljilja Vokić, prof., bivša ministrica obrazovanja i bivša ravnateljica VII. gimnazije u Zagrebu, osvrnula se na važnost milosrđa u odgoju, te ustvrdila kako se može odgojiti za milosrđe, a najbolji način je primjerom. “Mladi su ono što mi napravimo od njih. Obitelj će ih oblikovati, a često i učitelj donekle preuzima ulogu roditelja. Učitelj može puno pomoći ali mora imati senzibilnost prema potrebitima”, poručila je Vokić. Nadovezujući se na prethodnicu, ravnateljica Dječjeg vrtića svetog Josipa, Zagreb – Granešina s. Danijela Koprek iz družbe Kćeri Božje ljubavi govorila je o milosrđu u odgoju i formaciji u vrtiću. Kratko je predstavila program i sadržaje vrtića koji rade po katoličkom programu na formaciji djece u empatiji, zajedništvu i milosrđu. Posebno je istaknula ulogu obitelji u odgoju djeteta. Podijelila je i iskustvo kako su djeca često ona koja evangeliziraju svoje roditelje na način da se posredno preko djece uključuju u život vjerničke zajednice. Govoreći o sebi kao redovnici u vrtiću samo je poželjela da njena posvećenost i molitva daju ploda i u poslu koji obavlja. Moderatorica Okrugloga stola bila je dr. Tanja Baran. Redovnički dani završili su zajedničkom molitvom Večernje.