Rijeka, (IKA) – U župi i samostanu Sv. Franje Asiškog na Pehlinu u Rijeci obilježena je 17. rujna na razini Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša 20. obljetnica smrti dr. fra Srećka Badurine, šibenskog biskupa i člana te Provincije. On je niz godina bio profesor moralne teologije na Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci te je u to vrijeme bio utemeljitelj, poglavar i član samostana na Pehlinu.
Nakon molitve krunice pred biskupovim likom u samostanskom atriju slavila se euharistija koju je predvodio umirovljeni krčki biskup Valter Župan. Na početku je biskupa Župana, svu nazočnu subraću iz raznih redova, svećenike, subraću trećoredce s kvarnerskih otoka kao i sve vjernike pozdravio župnik fra Marijan Jelušić. U homiliji je mons. Župan rekao: “O ovoj dvadesetoj obljetnici preminuća biskupa Srećka Badurine slavimo ovu euharistiju za pokoj njegove plemenite duše, ali ovo je prigoda da se sjetimo i budemo potaknuti njegovim djelom i životom “.
Biskup Srećko rođen je na Lunu, u Krčkoj biskupiji, u brojnoj vjerničkoj obitelji koja je dala još dva svećenika redovnika kao i dvije redovnice benediktinke i u tom ozračju osjetio je Božji poziv, zvanje da postane redovnik svećenik. “Kao mudar, učen i nadasve trijezan predložen je za biskupa Šibenske biskupije”, nastavio je mons. Župan. “Biskup Srećko nije se prihvatio biskupske službe sa željom da bude počašćen, nego naprotiv prihvatio je tu službu iz čiste poslušnosti prema Crkvi kojoj je uvijek bio odan. Zato je uvijek ostao redovnički skroman i svakome pristupačan”, rekao je.
“Svoju je biskupsku službu obavljao u teško ratno vrijeme i na području zahvaćenom ratom, Domovinskim ratom, koji je baš tamo bio posebno težak. Bio je u teškim prilikama pravi mirotvorac i miroljubac, nastojeći prema svima širiti mir i dobro prema kršćanskim načelima po uzoru svetoga Franje. A na području Šibenske biskupije, i ne samo nje, morao se susretati i s ljudima koji nisu željeli dobro zemlji u kojoj su živjeli, ni narodu s kojim su živjeli. Ali je biskup Srećko uistinu, kao sveti Franjo, bio za sve pristupačan, nitko se nije trebao bojati njemu pristupiti. Njegovo je načelo i kriterij djelovanja uvijek bila besplatna ljubav baš prema svima. Bio je potpun čovjek i kršćanin, ures biskupskoga reda. Krivo bi pak bilo smatrati biskupa Badurinu kao nekog naivnog dobričinu. On je bio dobar, ali je bio svjestan da hrvatski narod iz kojega je potekao ima svoja prava i da nitko ne smije na tlu Hrvatske raditi protiv ovoga naroda kome je ovo vlastita zemlja i domovina, a kamoli svojatati sebi dijelove ove zemlje, klevetati narod u čijoj sredini i na čijoj zemlji živi. Njega je boljela netolerantnost, agresivnost, bezobzirnost onih koji su se otvoreno izjašnjavali da ne pripadaju našem narodu, a drsko su radili protiv njega”, istaknuo je mons. Župan.
“Da! I franjevački red, i Krčka biskupija, i Šibenska biskupija s pravom se mogu ponositi biskupom Badurinom. On se svrstao u red onih kojih nema malo, ali su naročito kod nas malo spominjani i isticani, ubrojio se među one koji su svojim radom, ljubavlju, altruizmom obogatili ljude i vrijeme u kojem su živjeli. Baš zato, jer se nastoji čak izmisliti bilo što da se naudi ugledu i dobrom glasu nas vjernika, potrebno je istaknuti lik biskupa Badurine, ali ne samo njegov lik. Ima mnogo osoba, i muškaraca i žena, koji su na razne načine pokazali svoju humanost i ljubav i u tim teškim godinama. Neka biskup Srećko kod Boga zagovara za svoj hrvatski narod da mu Bog konačno dade, u miru, oslobođen od neprijatelja, napredovati u svakom dobru. Da ne mora nitko bježati iz zemlje za koju je Bog htio da bude njegova domovina, nego da mu ova zemlja, koju je biskup Badurina toliko volio, pruži sve uvijete za svaki mogući napredak, i neka zagovara kod Boga da mu ostanemo vjerni, jer Božji blagoslov je uvjet svakog dobra i blagostanja”, zaključio je biskup Župan.
Na kraju mise gvardijan samostana na Pehlinu fra Milan Šokčević izrazio je nadu da će se uskoro pokrenuti postupak za beatifikaciju biskupa Srećka.
U knjizi “Na tragovima svetosti” mons. Fabijan Veraja, bivši podtajnik Kongregacije za kauze svetih i reformator postupka za proglašenje svetih piše: “Za kanonizaciju dolazi u obzir samo onaj koji je iza sebe ostavio “glas svetosti” (fama sanctitatis), tj. za kojeg suvremenici, koji su ga dobro poznavali i bili u stanju o tome suditi, općenito drže da je u svom životu ostvario ideal kršćanske savršenosti u stupnju koji nadmašuje krepost drugih dobrih vjernika iste kategorije. Karakteristično je za pravi “glas svetosti” i to da se spontano prenosi i širi među vjernicima, te se ovi osjećaju ponukanima da se molitvom utječu dotičnom slugi Božjem za zagovor kod Boga. A ako k tome pridođu i uslišanja koja vjernici pripisuju njegovu zagovoru, pogotovo ako se radi o izvanrednim i naravno neobjašnjivim događajima, može se pomišljati na kauzu kanonizacije. Jer u tom slučaju postaje jasno da je sama Providnost ona koja u svojim nedokučivim planovima želi da dotični sluga Božji ima i dalje u Crkvi na zemlji određenu misiju ‘svjedoka’ za ‘istinu Evanđelja'”.
Vjernici koji se utječu biskupu Srećku u Šibeniku, na Pehlinu i šire diljem domovine uvjereni su “da je u svom životu ostvario ideal kršćanske savršenosti u stupnju koji nadmašuje krepost drugih dobrih vjernika iste kategorije”.
Na misi je pjevao župni zbor pod vodstvom s. Gabrijele Ikić. Nakon mise nastavljeno je druženje uz okrjepu u samostanskom trijemu te bratska večera u samostanu za svećenike, redovnike i redovnice koji su sudjelovali u obilježavanju obljetnice.