Đakovo, (IKA/TU) – Predavanja prvoga dana Teološko-pastoralnog seminara za svećenike u Đakovu 13. rujna održana su o zajedničkoj temi “Krivnja i grijeh”. Prvo predavanje pod nazivom “Krivnja, kajanje i pomirenje u Novome zavjetu” održao je doc. dr. Dubravko Turalija, profesor biblijskih znanosti na KBF-u u Sarajevu.
Razlažući pojmove krivnje, kajanja i grijeha u kontekstu biblijske teologije, odnosno egzegeze, dr. Turalija na početku je ustvrdio kako se futuristički imperativ oprostiti ispunja u Isusu Kristu – ovdje i sada. Oprosti im! – bez ultimatuma za oprost. Isusov imperativ oprosta je bezuvjetan i apsolutan. Detaljno je razlagao pojam krivnje i kazne u Starom zavjetu, Septuaginti i Novom zavjetu i iznio značenje pojmova: ašam-neizbrisiva krivnja, plenmelema – neispravljiva pogreška, hamartano – promašiti. Isusov princip jest da se pravedan kršćanin mora približiti grešnome, za razliku od starozavjetnog principa po kojemu se pravednik udaljuje od grešnika do trenutka retributivnog pokajanja to jest obraćenja s naplatom. Predavač se usputno osvrnuo na privatnost i javnost grijeha i ukazao na razlike u raznim kršćanskim denominacijama.
U drugom dijelu predavanja govorio je o kajanju kroz tri inačice: naham-kajati, smilovati, oraspoložiti (SZ), enthimeomal – reflektirati nad nečim (LXX), parakaleo – moliti, zaklinjati (NZ) te nastavio kako Novi zavjet insistira na pokajanju koje posve apstrahira žrtve. Kajanje u NZ bi bilo usko vezano uz obraćenje ili kristijanizaciju koja se upotpunjuje u krštenju. U trećem dijelu govorio je o pojmu pomirenja također kroz tri vida: raca – svidjeti, omiljeti (SZ), dektos – biti prihvaćen (LXX), dobrodošao i diallasso – razuvjeriti (NZ). Pomirenje je, ističe predavač, novozavjetni brand. Dok je u Starom zavjetu pomirenje jednosmjerno (Bog se izmiruje s čovjekom), u Novom zavjetu pomirenje između Boga i čovjeka egzistira u reciprocitetu između čovjeka i čovjeka. Katolička Crkva slijedi princip milosrdnog Isusa po djelima milosrđa, zaključio je dr. Turalija.
Predavanje “Ontološka dimenzija grijeha i krivnje” održao je doc. dr. Stjepan Radić, profesor na KBF-u u Đakovu. Svoje izlaganje koncipirao je u tri dijela. Govoreći o Ontologiji ljudskog čina, ljudsku je djelatnost podijelio u izvanjske (tranzitivne) akcije i unutarnje (imanentne) operacije. I jedni i drugi čini čine promjenu. Objašnjavajući konstitutivne elemente moralnog čina postavlja se pitanje: Što sve ulazi u moralnost nekog čina? Filozofska tradicija uzima tri aspekta: objekt – namjera – okolnosti. Objekt je događanje i s tim povezana promjena. Namjera se tiče subjekta kao nositelja događanja. Okolnosti se odnose na prostorno-vremensku kontekstualnost. Razlažući smisao u kojem se sloboda ubraja među konstitutivne elemente, predavač je zaključio kako bez slobode nema moralnosti. Temelj za slobodu jest volja (ona je neporeciva). Izostaje pri tom svaka prisila. Forma slobode jest samosvijest i uz nju mogućnost razumskog zaključivanja.
U trećem dijelu predavač se osvrnuo na grijeh i krivnju s obzirom na ljudski čin. Filozofski poimanje grijeha jest povreda principa, odnosno etičkih normi, a teološko poimanje bi značilo narušeno povjerenje. I jedno i drugo uzrokuje ishodišnu narav grijeha. Osoba je nositeljica grijeha. Reflektirajući na fenomen krivnje, rekao je kako nas na tom putu prati sjećanje (prisjećanje i uspostava novog odnosa s prošlim) kojemu je cilj oprost. Prošlost se pri tom ne briše, već preobražava. Gurajući grijeh i krivnju na marginu, događa se “vodopad”. Narav se navikava na prosječnost jer grijeh kojem udovoljavamo postaje navika, zaključio je dr. Radić.
Predavanje “Aktualnost istočnoga grijeha i društvene anomalije” održao ga je izv. prof. dr. Ivica Raguž, dekan KBF-a u Đakovu. Na početku je govorio o tri vrste krize. Prvo, kriza vjere u Boga povlači za sobom i krizu grijeha. Boga se ne uzima ozbiljno ni u Crkvi. Drugo, kriza sadržaja vjere – ne uzimaju ozbiljno ni svećenici, ni teolozi. Treće, kriza Crkve: ni ona sebe ne uzima ozbiljno, osjeća se nemoćnom i milosrđe uzima kao potvrdu te nemoći. Sukladno tome, na planu sakramenta pomirenja imamo svojevrsnu kulturu isprike. Stari i Novi zavjet ozbiljno shvaća grijeh spram kulture isprike. Crkva nije zajednica u kojoj se grijesi ispričavaju. Ona je jedina stvarnost koja sprečava da grijeh bude skriven. Prvo s čim nas ispovijed sučeljava jest grijeh, odnosno od nas traži da se proglasimo grešnikom. Grijeh je preuzimanje odgovornosti za počinjeno djelo protiv Boga i protiv čovjeka. Danas je, nažalost, upravo to postalo upitno. Rijetko ćemo čuti da netko kaže “sagriješio sam”, “počinio sam grijeh”, bilo to na radnim mjestima, u obitelji ili u međuljudskim odnosima. Ljudi će radije reći banalno: Sorry! u smislu da se nešto dogodilo mimo njih. Neki će pak reći da su nešto zlo učinili jer su tako odgajani, drugi opet da su njihovi geni takvi, a opet drugi da ih je nekakva sudbina, karma, potaknula da nešto zlo učine. Ima i onih koji će jednostavno mirno i šutke prijeći preko svojih zlodjela, od njih nikada nećete čuti ni riječ puke isprike. Sve u svemu, lako se uviđa kako mi, moderni ljudi, više nemamo svijest o grijehu, i kako, kad govorimo o zlima, govorimo uvijek u trećem licu jednine ili množine, čulo se u predavanju.
Posljednje predavanje održao je dr. Josip Bošnjaković, profesor KBF-a u Đakovu, o temi “Suvremene metamorfoze osjećaja krivnje”. Na početku je protumačio značenje pojma metamorfoza – preobrazba. Uz pojam krivnje u psihologiji pojavljuje se i sram. Nadalje, pojasnio je diferencijaciju krivnje i srama. Krivnja se pojavljuje kao odgovornost za djela ili propuste, ona potiče prosocijalno djelovanje i može djelovati iscjeljujuće, a pojavljuje se nakon loših čina. Statistički možemo reći da se religiozni ljudi više osjećaju krivima nakon počinjenog zlodjela. Sram se pojavljuje kad osoba negativno vrednuje samu sebe. To je bolno i razarujuće iskustvo. Osjećaji takve osobe su loši, osoba se osjeća prljavo, ima nisko samopoštovanje.
U drugom dijelu predavanja reflektirao se na psihoanalitičara Sigmunda Freuda i krivnju i razmatrao krivnju i sram – super-ego. Super-ego je internalizirana slika oca i majke. Identifikacija je prvi izričaj emotivne povezanosti s drugom osobom. Daljnji spomenuti psiholog bio je Erik Erikson i njegovo tumačenje psihosocijalnog razvoja djeteta. U prvoj fazi tog razvoja kod djeteta se pojavljuje društvena kriza povjerenja. Vrlina koja se u ovom slučaju javlja jest nada. Druga kriza je autonomija srama. Vrlina za ovu fazu jest želja. Sram se pojavljuje kad roditelji ponižavaju. Treća faza jest inicijativa nasuprot krivnje. Vjera i nada su integralni dio jednog skoka, neke su od misli iz predavanja prof. Bošnjakovića.
Nakon prva dva i druga dva predavanja održane su diskusije. Moderatorica prvog dijela bila je dr. s. Silvana Fužinato, a drugog dijela doc. dr. Stjepan Radić.